Godina je 1962. Cijeli svijet je u iščekivanju kako će se, i hoće li se, riješiti sukob između SSSR-a i SAD-a. Čovječanstvo je na granici nukleranog rata i vjerovatnog uništenja, a u jednom malom selu blizu Podgorice zasijeda mjesni organ upravljanja.

Situacija je krajnje zategnuta pa su i naši protagonisti shodno tome na najvišem mogućem stepenu ozbiljnosti i pripavnosti. Raspravljalo se dugo i detaljno. Kubanska kriza je sagledana iz svih mogućih uglova, drugovi seoski organi koji su bili zaduženi da izvjeste mjesni odbor o trenutnoj situaciji su posao odradili veoma marljivo i studiozno. 

Čula su se razna mišljenja, neka čak i blago suprotstavljena, ali sve u svrhu opšteg cilja – očuvanja mira u svijetu. Nakon nekoliko sati sastančenja i nakon što su svi od prisutnih više puta kazali mišljenje, a sve se trudeći da njihovo bude potonje, mjesni odbor sela donio je i usvojio zaključke sa ovog sastanka. Srećom po nas i svjetsku istoriju, sačuvani su u pisanoj formi.

Da se ovo kojim slučajem nije desilo mi danas ne bismo imali pred sobom taj dokument i ne bismo mogli pričati o njemu i njegovoj vanvremenskoj ludosti i gluposti.

Najveća tragedija nije čak ni u tim političarima. Njih je istorija uvijek proizvodila u dovoljnim količinama. Problem je što publika postaje zavisna od tog cirkusa

U zaključcima je pisalo sljedeće: „Mi, dolje potpisani mještani sela X nakon veoma konstruktivne raspave u vezi sa kubanskom krizom i prijetnjom trećim svjetskim ratom zajednički odlučujemo i donosimo sljedeće zaključke: 

1. Da i dalje pažljivo i sa posebnom pažnjom pratimo dešavanja na Kubi; 2. Da ukoliko dođe do nukelarnog rata, obavezno sazovemo novi sastanak mjesnog odbora i donesemo nove zaključke shodno tadašnjoj situaciji...“

Jer, vidite nešto, oni su bili toliko ubijeđeni u svoju bitnost, crpeći je iz te jado vlasti koja im je data da upravljaju selom, da su bili uvjereni da bez njihovih zaključaka Nikita Hruščov i Džon Kenedi nikako neće naći rješenje krize.

A kako uvijek prazne glave imaju najduže jezike, njihove poruke se čuju puno jače od onih pametnih koji u takvim vremenima obično zaćute. 

„Glupost postaje opasna kad dobije samopouzdanje” – ova Platonova sentenca, kao uostalom i sve druge, nemaju vremensku barijeru koja im umanjuje aktuelnost. Kada uz glupost dodate i moć, onda njena opasnost postaje veoma ozbiljna.

Godina je 2026. Svijet malo manje strijepi od nuklearnog rata između dvije supersile, ali Balkan uporno odbija da ostane bez svojih malih, domaćih verzija političkog teatra apsurda. Dok se velike države bave ekonomijama, ratovima, energentima i vještačkom inteligencijom, kod nas se i dalje vodi herojska borba mjesnih seoskih odbora protiv geopolitike. Ovoga puta istorijsku odgovornost na svoja nejaka pleća preuzela je najmlađa opština u Crnoj Gori – Zeta.

I kao što su nekada seoski prvaci iz priče ozbiljno razmatrali kubansku krizu, tako danas lokalni politički velikodostojnici ozbiljno “otpriznavaju” Kosovo. Država je priznaje i dalje. Međunarodno pravo je priznaje i dalje. Sve institucije sistema je priznaju i dalje. Ali je, eto, Zeta odlučila da to ipak malo koriguje.

To vam je otprilike kao kada bi neka mjesna zajednica u Beranama donijela odluku da poništi raspad Austrougarske ili kad bi vodovod u Šavniku izglasao izlazak Velike Britanije iz NATO-a. Pravno – ništa. Politički – dimna bomba za široke narodne mase. Medijski – pun pogodak. Jer uvijek postoji dovoljan broj lakovjernih koji će u svemu tome vidjeti istorijski čin otpora, iako je suštinski riječ o predstavi nivoa školske priredbe, samo bez scenarija i ne samo sa jednom dvorskom ludom.

I tu dolazimo do suštine problema. Nije opasnost u tome što će Zeta promijeniti međunarodni status Kosova. Neće. Kao što ni onaj mjesni odbor iz 1962. nije mogao spriječiti nuklearni rat zaključkom da će “naknadno zasijedati”. Opasnost je u nečemu drugom – u sistematskom trovanju javnog prostora idejom da su činjenice nebitne, da institucije nijesu važne i da je politika samo takmičenje u proizvodnji buke za najprostiji dio biračkog tijela.

Da bi ovo bilo jasnije pogledajte šta radi Vraneš u Pljevljima. Čovjek se toliko trudi, u svakom svom postupku, da svima pokaže da je Srbin. Kao ne vjeruje da mu vjeruju da jeste. Ili možda sumnja u samog sebe?

Posljednje ludilo je najava da će krajem maja u Pljevljima, umjesto proslave 20 godina od referenduma, nastupiti Baja Mali Knindža. U želji da još jednom nekom imaginarnom protivniku i negatoru dokaže da je Srbin upio je samo još jednom potvrditi da je „turbo cajka”. Jer bitna je buka za najprostiji dio biračkog tijela.

Kada jednom naučite narod (ili stado ako više volite te tople biblijske iskričaje) da je dovoljno galamiti i donositi besmislene deklaracije kako bi se osjećao moćno, onda ste ubili svaku ozbiljnu političku kulturu. Tada više nije važno šta je ustavna nadležnost, šta je međunarodno pravo, šta je realnost. Važno je samo ko će glasnije vikati i ko će emotivnije prodavati iluziju nacionalne ugroženosti.

A takve inicijative, koliko god djelovale glupavo i folklorno, dugoročno nijesu bezazlene. One služe kao trening za društvo da prihvati apsurd i budalaštine kao normalnost. Danas opština “otpriznaje” državu koju ne može ni priznati ni otpriznati. Sjutra će neko drugi tražiti da lokalni parlament odlučuje o granicama, vojsci, spoljnjoj politici ili sudovima. I svaki put će se granica racionalnog pomjerati malo niže.

Najveća tragedija nije čak ni u tim političarima. Njih je istorija uvijek proizvodila u dovoljnim količinama. Problem je što publika postaje zavisna od tog cirkusa. Ozbiljne teme su dosadne. Budžet, urbanizam, kanalizacija, škole, investicije – to ne „pali” masu. Ali zato geopolitičko junačenje mjesnog odbora uvijek prolazi. Lakše je spašavati naciju deklaracijom nego asfaltirati ulicu ili otvoriti radno mjesto.

A može i poneka stupidna pjesmica u Skupštini koja u nekoliko „daj mi rimu” stihova uspije uvrijediti sve, inteligenciju najviše.

I tako se vrtimo ukrug između apsurda i aplauza, dok lokalni politički statisti umišljaju da su državnici svjetskog formata. Baš kao oni iz 1962. godine što su vjerovali da bez njihovog sastanka Hruščov i Kenedi neće znati šta im je činiti i u panici se rapitivali jesu li stigli zaključci iz Crne Gore.

Razlika je samo u tome što su oni makar imali izgovor da žive u vremenu bez interneta i dostupnih informacija. Ovi danas nemaju čak ni tu olakšavajuću okolnost, a u vremenu širokpojasnih i satelistskih internet veza nikako da dobače ni preko Cijevne.