Odjek zvona sa svih kampanela crkve Svete kuće najavljivao je dolazak važnog gosta. Čitav savjet Rekanata, s pučanstvom bio je na trgu. A sam kardinal i rektor već su bili ispred bazilike. Strah od otomanske invazije primorao je i moćnu katoličku dijacezu da iščekuje važnu osobu. Od ove posjete očekivali su mnogo.

Luka Sinjoreli je tek odnedavno u Loretu. Stigao je na poziv kardinala dela Rovere. Još se nije u potpunosti upoznao s lokalnim običajima. Ljubazan, porodičan čovjek, koji je talenat naslijedio od svog oca Egida, gradskog slikara.

Slikanje je bilo jedino što ga je zanimalo. Smatrao je da je slikarstvo u pokretu kičice, a ne u ponašanju i odijevanju slikara. Zato je živio kao plemić, drugačije od ostalih umjetnika. Nije osjećao strah od otomanskih zavojevača koji su imali stanovnici Loreta.

U gradu su se užurbano obavljale pripreme za utvrđenje grada i luke. Vlast sultana Mehmeda Osvajača širila se poput epidemije. Tjerala je strah u kosti svim Evropljanima. Karakterističnog stila koji je odlikovala živost pokreta i dramatičnost scena, Sinjoreli je stvarao upečatljive slike.

Uživao je u prikazivanju pokreta. Njegove izvedbe nagosti plijenile su uzdahe, ali i kritike konzervativaca. Iako je bio renenasni slikar, najviše je radio na freskama, pokušavajući da svoje perspektive predstavi na poznatim mletačkim građevinama.

Loreto je još od osvajanja Julija Cezara, odmah nakon što je prešao Rubikon, vjekovima bio trgovačko središte. Prema predanju kuću u kojoj je rođena Marija i dobila vijest da će postati Isusova majka anđeli su na krilima prenijeli iz Nazareta u ovo mjesto. Nad Svetom kućom je podignuta crkva i sagrađena bazilika. Svojevrsno mjesto hodočašća hrišćanskih vjernika koji su strepjeli za sudbinom Evrope. Bogorodica iz Nazareta koja se čuvala u crkvi Svete kuće okupljala je sve željne vjere tih teških i neizvjesnih dana.

Dok je Sinjoreli stajao visoko na skeli slikajući lijevu stranu sakristija, mučeći se kako da dočara Hristov lik, umalo mu kičica nije ispala iz ruku od topota konja koji su rastresli čitav trg. Konji su se naglo zaustavili, a kočija je stala na sredini trga.

Sinjoreli je nezainteresovano pogledao ko je toliko očekivani gost. Kočijaš je sišao da spušti par stepenika s fijakera. Gost je lijevom nogom kročio na stepenik, a desnom rukom se pridržavao za vrata fijakera. Prvo što je slikar na njemu ugledao bila je neobična kapa. Jasno je na njoj vidio crveni tepeluk s grbom bijelog orla raširenih krila.

Iako je izučavo simbole nije mu bio poznat ovaj znak. Obod kape je bio od široke crne čoje. Čovjek je bio odjeven u raskošnu garderobu namijenjenoj najvišem plemstvu. Dupli dublet s prorezima na zadnjim ramenima i rukavima. Oko lijeve nadlaktice neka vrsta trostruke narukvice od krupnih bisera s tri svežnja od crvene svile. Kožni kaiš i vojnički privesak sa čvorovima.

Razdvojene pantalone do ispod koljena na koje su se nastavljale visoke bijele čarape od svile. Crne cipele sa snažnom zlatnom kopčom i podignutim potpeticama. Markantni čovjek je koračao stameno. Sigurno. Podignute glave. Osjećala se neka aura u njegovom prisustvu. Ali slikarevom oštrom oku nije promakla sjeta u pogledu gosta kojem je puk skandirao neko čudo ime koje zbog eha glasova nije mogao identifikovati.

Po starom običaju, dolazak gosta najavio je dobošar. „Gospodar crnogorski, vojvoda zetski, vitez bitke Svetog Marka, Ivan Crnojević“. Raširio je ruke kardinal Đirolamo Baso dela Rovere. Smatrali su ga za najmoćnijeg sveštenika ne samo u Veneciji već i šire u hrišćanstvu. Njegova moć nije proisticala samo iz činjenice da se oženio Lućinom, sestrom pape Siksta Četvrtog već i iz snažne erudicije i inteligencije. Jasno je bilo da nije bio oduševljen prisustvom pravoslavnog vladara koji je njegov grad izabrao za mjesto boravka, ali računao je na njegovu pomoć i iskustvo u odbrani grada.

„Ekselencijo, dobro došli u Loreto, zadovoljstvo je imati Vas za gosta“, pretjerana ljubaznost bila je očigledna. „Papa se interesuje za Vaše planove. Poručio mi je da Vam budem na raspolaganju tokom boravka u našem gradu.“

Vladar je odmjereno stisnuo ruku prvosvešteniku i ljubazno pozdravio ostale zvanice: „Da, na putu za ovamo, kratko sam bio u audijenciji kod Njegove Svetosti“.

Dalje su krenuli da nastave razgovor u četiri oka u kardinalovim odajama, dok su se njegova porodica i pratoci smjestili u okolne prostorije. Međutim, Ivan Crnojević je osjetio neobičnu želju da prije toga posjeti crkvu Svete kuće, sagrađenu prije skoro deset godina, čija je sjenka padala na veći dio trga. Duboka vjera koju je nosio u sebi govorila mu je o posebnosti ovog mjesta. Nije mario za ovozemaljske religijske regule i podjele. Vjera je za njega bila suštinski dio starog viteškog koda.

Ivan Crnojević naviknut na opstanak u surovim vremenim dobro se snalazio u vrtlogu mletačkih intriga. Nerijetko je hvatao sebe da se i sam počeo njima koristiti. Znanje jezika pomagalo mu je da se osjeća komotnije u tuđini. Deset godina zatočeništva, zatim godine izgnanstva i ratovanja davale su mu iskustvo i vještinu.

Dolazak Ivana Crnojevića u Loreto nije ostao nezapažen. Jedna sjenka s olovkom i hartijom nije se od njega odvajala s neprimjetne distance. Njegovo iskustvo u ratovanju s Osmanlijama bilo je dragocjeno. Već narednog dana uključio se u organizaciju zidanja utvrda i pomoćnih zidova.

U poslovima su mu pomagali i članovi njegove svite, naročito knez Stjepan Nenojević, najstariji i najugledniji od njegove vlastele koja je pošla za njim. Ubrzo im se priključio i sunarodnik vojvoda Nikola Moneta, komandant konjice prilikom druge opsade Skadra, s bratom Jakovom, oficirom. Ljudi u ozbiljnim godinama, sinovi Rajka Monete velikaša i rođaka Balše Trećeg, sklonili su se u Veneciji iste godine kad i Ivan Crnojević.

Nicale su kule, gradile se nove utvrde, a snažile postojeće. Obučavala se mlada vojska. Pravila artiljerija, gomilale zalihe praha i hrane. Odbrana grada postajala je sve bolja.

Nakon gotovo dvije godine Loreto je poprimio drugačiji izgled ali i duh grada postao je drugačiji. Mletački vrhovni kapetan pomorske flote, povremeno je obilazio radove. Vrhovni kapetan je poštovao Ivana naročito zbog njegove uspješne odbrane Skadra. Ali mu je i zavidio na slavi koju je stekao prije šest godina. Ni danas mu nije sasvim jasno kako je uspio tako brzo da sagradi fuste, lake pokretne, male galije s plitkim gazom, trouglastim jedrom naoružanim s nekoliko tipova.

Uspio je vjerovatno prvi put na ovim prostorima da sadejstvuje konjičke, pješadijske i pomorske snage, a da pritom upotrijebi snažne katapulte na nepristupačnom terenu. Zbog ovoga odlikovan je vojničkom zastavom stegom i jedinstvenom titulom viteza.

Sinjoreli se iskradao iz crkve svako podne, pravdajući se nabavkom materijala ili dnevnom pauzom i krišom pratio lorentinskog gosta. Znao je da upravo tada Ivan provodi vrijeme zagledan preko Jadranskog mora. Sinjoreli je pravio crteže. Njegovo odsustvo iz crkve postajalo je duže. Skicirao je Ivanov lik s okolnog školja. Hvatao je momente zanešenosti, pokušavajući da vjerodostojno prikaže trenutak.

Prisustvo ratnika i viteza Ivana Crnojevića ojačalo je jedinstvo među stanovnicima. Svaki trenutak predaha je koristio da bude sa svojom porodicom. Povremeno su se okupljali svi emigranti na tzv. zetskim noćima. Bili su tu parovi s porodicama. Crnojevići sa sinovima Đurđem i Stanišom i kćerkama Tudorom i Gospavitom, zatim Nenojevići, Monete, Kosijeri i drugi.

Ponekad su dolazili i članovi novoformiranog bratstva slovenskih emigranata, među kojima je bilo i ljudi iz Boke. Tada je nostalgija i tuga obuzimala njihove duše.

„Mudri su često usamljeni shvatajući da su dobri ljudi potrebni svima, a često se svi ponašaju kao da ne trebaju nikome. Baš takvima uzdizanje ka slavi drugih djeluje poput prkosa da sve svoje snage stave put nizbrdo onom što se penje.Silne su pakosti onih koji streme da drugi ne dosegnu ni brežuljak, a kamoli vrh planine. Takvim je milije da se strmoglavo kotrljaju niz padinu, nego da se i sami penju, jer im dušu hrani saznanje da se i drugi s njima kotrljaju. Ne rade oni to jer im je ugodnije da u društvu padaju, a sami da se penju. Već to rade jer je radosnije gledati druge dok padaju, po cijenu i sopstvenog pada.

Penjanje može i da omane, a padanje nikad. Međutim, samo za jedno od ovo dvoje potrebna je hrabrost. Najboljega ’oće svako da oburda. Okrunji. Sebi da ga poravnja. Mjere ga sa svake strane, ne da bi ga pohvalili, već kako da ga sruše. Nego neko je zagledan u dubinu bezdana, a neko u svjetlost vrhova“, usamljen je besjedio Ivan.

Ivanov sin, Staniša je već bio stasao, počeo se zanimati za žene i poprimati lokalne navike. Dok mu je sin još bio dijete, Ivan je mislio: „Ne smijemo đetetu oduzimati ono što mu više nikad ne možemo dati. Djetinjstvo“.

Ivanovom oku takve sklonosti njegovog potomka nijesu promakle. Podsjećao ga je na sebe u mladosti ali ga je zabrinjavala Stanišina sklonost ugodnom životu.

„Sine, iako je prijateljska, u tuđinskoj smo zemlji. Nemoj nikada to zaboraviti. Drži do ponosa. U nas je malo blaga. Čast je jedino što nam je ostalo.“

Mladić je gledao u svog oca kojem se divio još dok je bio dijete: „Oću, oče, ne brinite“.

Poljubio je oca u ruku i povukao se u sobu. Ivan je ostao sa suprugom Marom. Jedino biće pred kojim je pokazivao sopstvenu muanatost. Padao je u nemilost plahovitosti. Napetost i emocije lako su savladavale njegovu snažnu građu. Držao je glavu u šakama, na kojoj se na domalom prstu mogao uočiti zlatni prsten s dvoglavim orlom.

„Gospodaru moj“, zagrlila ga je supruga s leđa dok je sjedio na stolici. Osjetila je tugu u njegovom biću. Neki ljudi odu bez želje da se ikada vrate. A neki prije nego odu htjeli bi da se vrate. U duši im je ostanak i povratak. Toliko je puta odlazio, ali se uvijek vraćao. Mučila ga je misao da je ovo možda bio put bez povratka. Nedostajao mu je miris zemlje koja mu je samo nevolje donosila.

Htjela je nešto reći, utješiti svog supruga. „Obnovićemo dom“, tješila ga je.

„Maro, moliću se dušom i tijelom u Svetoj kući. Ako se vratim u naše otačastvo podići ću hram posvećen Bogorodici“. Poljubila ga je, dajući mu snagu za novi dan.

Dok je nadgledao izvođenje radova, dvije starije dame, čekale su da ga pozdrave. Dao je rukom straži znak da ih propušti. Predstavite su se kao supruge pomorskih kapetana Trijadana Gritija i Franćeska Bemba. Obojica su umrli od malarije ubrzo nakon završetka opsade Skadra. Interesovale su se za grobove svojih muževa.

S njima se srdačno pozdravio.

„Sahranili smo ih u Kotoru kako dolikuje ljudima njihovog renomea i čina, uz sve dužne počasti“, stavio je do znanja da vodi računa o svojim saborcima.

„Hvala na tome, Vaša Eskelencijo.“ Krenule su da mu poljube ruku ali je brzim potezom odbio ovaj gest, kojem se oduvijek protivila njegova montanjarska priroda.

Uz Ivana su uvijek bili logotet Nikola Kosijer i knez Stjepan s bratom Tudorom. Ostala vlastela koja je otišla u emigraciju bila je uglavnom u Veneciji ili Rimu. Samo povremeno su dolazili u Loreto.

Sinjoreli je kao sjenka pratio Ivana, nije ga ispuštao iz vida. Slikarski instinkt govorio mu je da je na putu da riješi enigmu lika iz Jevanđelja po Jovanu koje je oslikavao. Posmatrajući ga satima Sinjoreli je primijetio da se u Ivanovoj ličnosti prepliću dva karaktera. Imalo je u njemu neke buntovnosti, pasije za lutanjem i nestalnošću. Nije ova karakterna crta promakla ni rimskoj kuriji.

Međutim, iz te nestalnosti uvijek je iznicala i neka iskonska žilavost. Kome nije malo za dobro dovoljno, trebaće mu mnogo da bi mu bilo svejedno. Mlečani nikada s njim nijesu bili načisto. Nevjerovatnom lakoćom je prelazio niti od savezništva do neprijateljstva, kad god bi procijenio da mu duždeva vlast plete mrežu oko vrata.

Jedino je Sinjoreli znao za Ivanove povremene odlaske u Svetu kuću ali nije sa sigurnošću znao da li se moli ili odlazi na razgovor s kardinalom. Bio je na koljenima u jednostavnoj kamenoj sobi s malim oltarom. Samo je jedna svijeća gorjela u tami Svete kuće, a njen plamen osvjetljavao je ikonu Bogorodice i djelove plavog stropa sa zlatnim zvijezdama.

Duge se molio u tišini noći. U ruci mu je bio veći krst. Osim mača jedino što je donio iz svoje prijestonice. Um i srce bili su mu daleko od loretanskog i venecijanskog tla. U surim planinama svog visokog dvorca na Žabljaku. Pognute glave, pomjerao je usne moleći u sebi Bogorodicu.

Nakon gotovo sat vremena ustao je i tri puta se prekrstio desnom rukom zdesna nalijevo. Unazad je izašao iz kapele. Na izlazu još jednom se prekrstio i pogledao vrh kapele. Vidio je jasno svoj lik na Hristu kojem apostol Toma stavlja ruku na bok da bi se uvjerio da je to vaskrsli Hristos.

Ivanov riterski mač rađen je u Kotoru kod najboljih majstora, a brilijantski ukrasi na dršci su poklon francuskog kralja. Dok ga je okretao u ruci misli su mu bile u otačastvu. Vijest o smrti Mehmeda Osvajača povratila mu je nadu u povratak. Krepkost i hitrina postali su ponovo suština njegovog bića. Maj je mjesec.

„Maro, obnovićemo dom“, zetski gospodar ponovo je bio svoj.

Mnogi koji su zapamtili lik najpoznatijeg gosta u njihovom gradu šaputali su da je Sinjoreli na kupoli Svete kuće, Svetog Jovana slikao po njegovom liku. Sumnjao je na to i kardinal ali je smatrao da umjetnička sloboda ima sopstveni izraz. Ili se možda i sam kardinal nadao da će njegov lik završiti na freskama njegove crkve.

Snažna je moć ljudskog želje za besmrtnošću makar ona bila ostvarena na slikama. Mnogo kasnije shvatiće svi da je Ivanov lik Sinjoreli upotrijebio da na desnoj strani kupole naslika sina Božjeg. Nakon svega niko nije bio siguran je li Sinjoreli i docnije koristio Ivanov lik radeći na Sikstinskoj kapeli, na poziv pape.

***

Ivan Crnojević ležao je u velikom krevetu. Budio se izgovarajući nejasne riječi: „Hram... Zakletva... Ispuniti obećanje...“ Pokušao je ustati, dok se borio za dah. U sobu je ušao njegov posilni.

„Hram... Podići...“, još je bio u polusnu.

„Moj gospodaru, pogledajte kroz prozor“, obratio mu se sluga umirujućim glasom. Ivan je pogledao kroz prozor svog dvorca ispod Orlovog krša prema Ćipuru.

„I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje u slavu i hvalu te Gospođe i Majke Božje, u ime Njezina Roždestva.“ U svijesti mu se ukaza veličanstveni hram sagrađen po uzoru na Svetu kuću, tri godine nakon povratka iz Loreta.

(Objavljeno u knjizi "Đačka četa" u izdanju Fokalizatora, 2024)