Svjedočimo ovih dana jednom zanimljivom fenomenu u crnogorskome diskursu sile. Saopštenja nastala s ciljem odbrane sujete direktora policije teže da promovišu jedan obrazac: pojedinac = institucija, a institucija = država, što očito treba da učini logički posve razvidnim da je snimanje policijskoga rukovodioca u Majbahu jednako napadu na državu i pravni poredak.

Obrazac sam po sebi nije ni nov ni naročito zanimljiv. Ali ispratimo li do kraja principe nametnute logike, iscrtava se jednačina banalnosti našega zla: Majbah = vladavina prava. Iz čega slijedi da se vladavina prava štiti zaštitom prava na neometanu vožnju direktora policije ekstremno skupim automobilom.

Da bi se na ovaj način pervertovala stvarnost, Demokrate i njihovi transmiteri posežu za diskursom ugroženosti. Zna se da je on dobar saveznik, jer kako nekoga ko kaže da se ośeća ugroženim ubijediti da to nije istina! Ako pokušate, samo ćete podsticati narativ o ugroženosti. Ako prećutite, ispašćete bahati i opet samo potvrditi narativ o ugroženosti. Win-win situacija za one koji se predstavljaju ugroženima, jer oni drugi uvijek ispadnu opresori.

Kažem, nije odabir strategije sam po sebi ni nov ni naročito zanimljiv, ali kad se taj recept primijeni na snage koje su nam „garant bezbjednosti“ i koje su po definiciji reprezenti sile, situacija postaje vidno zanimljivija.

Kako opravdati činjenicu da se šef policijskih snaga vozi ekstremno skupim automobilom, koji je bio reprezentativni dokaz bahatosti prethodnika? I to upravo onih prethodnika koje tvoja partija konstantno prikazuje kao kriminalce? Logično, obrni igricu – šefu policije potreban je blindirani automobil, eto koliko je ugrožen! A ko ga ugrožava? – Kriminalci. – A ko su kriminalci? – To je bar lako: Svi oni koji (po)kažu da se direktor policije vozi u zloglasnome Majbahu.

Eto upravo to nam je objasnio Nezavisni sindikat policije svojim saopštenjem. Iz njega doznasmo kako se konstruiše diskurs ugroženosti:

Prvo utvrdiš da je neko sniman na javnoj površini (što u načelu nije krivično djelo), to snimanje istovremeno (prije bilo kakvoga isljednoga postupka i dokaza) obilježiš kao „nezakonito“, onda utvrdiš da to nije bilo samo snimanje, no praćenje, koje je pritom bilo neovlašćeno, pa (opet bez dokaza) eksaliraš da to „prevazilazi pojedinačni incident“. Na kraju poentiraš kako „napad, pritisak, nezakonito praćenje ili ugrožavanje bilo kog policijskog službenika mora biti tretirano kao napad na instituciju i pravni poredak države“.

I tako dođosmo do toga da se objavljivanje snimka od nekoliko sekundi na kojem se izrazito prepoznatljivo vozilo pod pratnjom kreće javnom površinom postaje napad na čitav pravni poredak države. Drugim riječima, protivustavni akt!

Pojedinačni slučaj rukovodioca proširuje se pritom na sve pripadnike policijske profesije, kako bi se pozicija rukovodioca emotivno pokrila. Kad se to izvede, zaključak je neminovan i direktan: „Ako policijske službenike posmatramo kao zamjenjive brojeve a njihove živote kao manje vrijedne onda smo kao društvo i ljudi u ozbiljnom problemu.“

Direktor policije je istovremeno i običan policijski službenik i država. S jedne strane s njim čak i u Majbahu saośećamo, jer je jedan od običnih. A s druge strane, on je poput države – nezamjenjiv.

Logika je toliko jaka da evo i ja koristim ovu priliku da pozovem da se institut građanske kontrole policije preimenuje u institut građanske podrške policiji. Da se odreknemo prava na okupljanje, na fotografisanje i snimanje na javnim površinama, da se policiji makar malo olakša rad dok štite sebe od nas. Uostalom, čojski je štititi drugoga od sebe – a kad od svoje kontrole štitimo osobu u uniformi, to je prava odbrana domovine.

Ali i da prihvatimo da je direktor policije zaista ugrožen, ostaje pitanje: ko štiti građane, na koga mi da se oslonimo kad snage bezbjednosti mole državu za pomoć i zaštitu?

I to je, u konačnici, opasno funkcionalna strategija: uz ovako ozbiljne bezbjednosne prijetnje jedini je put ka društvenoj sigurnosti dati policiji još veću moć. Kriminalizovati svaki vid kontrole i uživati u blagodetima bespogovornoga autoritarizma.

Sve može osim da se, da oprostite, ugroženi direktor policije vozi nekim manje napadnim vozilom.

P.S. Nezavisni sindikat policije uz pomoć jednako nezavisnoga Ombudsmana nedavno mi je otkrio da ih je vic u udžbeniku uznemirio. Pretpostavljam da ih i ovo moje praćenje njihova rada ugrožava. Eto kandidata za drugi Majbah.