Predložene izmjene Zakona o registrima prebivališta i boravišta ne mogu se posmatrati izolovano od nedavnih izmjena Zakona o unutrašnjim poslovima. Naprotiv, riječ je o dva dijela iste političke matrice koja prvo želi uspostaviti političku kontrolu nad policijom, a zatim partijskom policijom upravljati najosjetljivijim demokratskim procesima u državi.
Zato je posebno opasno što upravo ona politička struktura koja kroz sporni „veting“ pokušava da stvori partijsku policiju sada želi i proširena ovlašćenja u oblasti prebivališta i biračkog spiska. Nakon što su predložili model prema kojem se policijski službenici mogu uklanjati iz službe na osnovu operativnih procjena, „bezbjednosnih smetnji“, indicija i tajnih mišljenja, sada se otvara prostor da isti princip proizvoljnosti bude prenesen i na biračko pravo građana.
U oba slučaja obrazac je identičan i ukazuje na široka diskreciona ovlašćenja, nedostatak dovoljno jasnih kriterijuma, nedostatak kontrole, koncentraciju moći u okviru MUP-a i mogućnost selektivne primjene prema političkoj podobnosti.
Nacrt izmjena Zakona o registrima prebivališta i boravišta predviđa dodatna ovlašćenja i mehanizme provjere „stvarnog centra životnih aktivnosti“, uključujući terenske provjere i široko postavljene procjene o tome ko „zaista“ živi u Crnoj Gori. Stručnjaci osnovano već upozoravaju da takav model „ostavlja prostor za političke zloupotrebe“ i da „policija na terenu ne može čistiti birački spisak“. Upravo je to suština problema jer biračko pravo ne smije zavisiti od administrativne procjene policijskih struktura koje su prethodno politički disciplinovane i kadrovski „očišćene“.
Kada ista vlast najprije pokušava eliminisati „nepodobne“ policijske službenike, potom centralizuje kontrolu nad evidencijama prebivališta, a zatim kroz MUP dobija mehanizme za procjenu ko ima „stvarnu povezanost“ sa državom, onda više ne govorimo o reformi, već o ozbiljnom riziku uspostavljanja političke kontrole i nad biračkim pravom.
U demokratskim državama birački spisak se sređuje kroz precizne i transparentne procedure, unakrsnu provjeru baza podataka, nezavisni institucionalni nadzor i stroge garancije protiv političke zloupotrebe. U Crnoj Gori trenutno od toga nemamo ništa. Birački spisak se ne sređuje kroz politički kontrolisan MUP i policijske procjene na terenu. Upravo zato su više nego opravdana upozorenja da se otvara prostor za selektivno brisanje „nepodobnih“ iz biračkog spiska, uz istovremeno tolerisanje ili upisivanje politički poželjnih birača.
U čitavoj priči uopšte se ne govori o stvarnim i godinama poznatim problemima biračkog spiska: duplo upisanim biračima, hiljadama lica koja imaju državljanstva drugih država regiona i ostvaruju biračko pravo u Crnoj Gori i van Crne Gore, kao ni o drugim sistemskim zloupotrebama koje ozbiljno kompromituju izborni proces. Umjesto rješavanja tih problema kroz transparentan i institucionalno kontrolisan proces, fokus se selektivno usmjerava na mehanizme koji otvaraju prostor za uklanjanje „nepoželjnih“ birača, uz zadržavanje i upisivanje podobnih.
Indikativno je i što ovakav nacrt dolazi u trenutku nakon istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju ozbiljan pad podrške političkoj strukturi koja kontroliše MUP i značajan dio bezbjednosnog sektora. U takvom kontekstu, opravdano se otvara pitanje da li se kroz kombinaciju kontrole policije, bezbjednosnih provjera i evidencija prebivališta pokušava stvoriti mehanizam za politički inženjering biračkog tijela uoči izbora naredne godine.
Država u kojoj jedna politička struktura istovremeno pokušava da kontroliše policiju, pravi bezbjednosne procjene, vodi registre prebivališta i praktično odlučuje o biračkom statusu građana, ulazi u zonu ozbiljne institucionalne deformacije i opasnog udaljavanja od demokratskih standarda.
Zato ovo više nije pitanje „ažuriranja registara“, već da li će Crna Gora (p)ostati demokratija u kojoj biračko pravo pripada građanima ili sistem u kojem administracija pod političkom kontrolom odlučuje ko je „poželjan“ birač, a ko nije.
Kada jedna politička struktura dokazano loših namjera i provjerenog manjka znanja i elementarnog vaspitanja selektivno odlučuje o tome ko može ostati u policiji i ko može ostati u biračkom spisku, onda govorimo o ozbiljnoj sumnji na organizovanu institucionalnu zloupotrebu državnih ovlašćenja. Upravo zbog toga je aktivnost te družine već morala biti predmet pažnje i provjera nadležnog državnog tužilaštva. Jer trenutno “čišćenje” policije i najava “čišćenja” biračkog spiska po istom modelu, prije ili kasnije dovešće i do “čišćenja” pravosuđa od svih onih koji su nijesu spremni da ih slušaju.