Tri dana protekle neđelje posložili su mozaik savremene Crne Gore. I mnogima, nakon svega, nije jasno kako smo to – mi ovakvi - na pravom evropskom putu, na korak od ulaska u Evropsku uniju.

Kako smo to, što se ono kaže, strejt?!

A onda dođe premijerski sat i ukaže se premijer Milojko Spajić, koji, kako da kažem, zna da istakne crnogorske prioritete, bez ustezanja. Onako, baš strejt: ne priča o ekonomiji, ne priča o korupciji, ne odgovara na pitanja…

Pravilna orijentacija

Ne, sve je to ignorisao jer se Spajić tokom premijerskog sata branio od - Miloša Medenice. Koji ga je u video zapisu dan ranije optužio za gej eskperimente, ali i za konzumiranje kokaina usred zgrade Vlade, zajedno sa jednim bivšim ministrom, kojeg je ,,Medeni” nacrtao da baš mnogo liči na Janka Odovića…

Srećom, Spajić je siguran u svoju pravilnu orijentaciju. Ne političku, nego seksualnu…

„Moja seksualna orijentacija je – da sam strejt. Što se mene tiče, ja želim prava svim građanima i onim koji su strejt orijentacije kao što sam ja, kao i onim drugima... Ja sam neko, ponavljam, strejt orijentacije“, smijuljeći se govorio je premijer sa skupštinske govornice.

Dakle: ako nijeste ranije čuli, sad jeste; ako nijeste ranije vjerovali, sad morate: Milojko Spajić nije gej, on je strejt.

Ko se boji pomena kokaina?

A što je sa konzumiranjem kokaina?

O tome premijer Spajić nije riječ rekao, kao da mu je bilo najvažnije da se dokaže da je strejt premijer. Kao da je konzumiranje kokaina potpuno bezazlena stvar, a označavanje gej seksualne orijentacije neizrecivo veliki kriminal.

Da sve bude interesantije, niko od partnera iz vlasti ili suparnika iz opozicije Spajića da zapita: zašto je premijer prećutao priču Miloša Medenice da mu je jedan doskorašnji ministar obezbjeđivao redovne doze kokaina i to posred zgrade Vlade Crne Gore?

Ili je, za budućnost evropske Crne Gore, možda važnije pitanje - je li Spajki baš strejt ili, onako, kako mu dođe u frci?

Čak je i poslanik Milan Knežević, u žaru polemike sa premijerom, zaboravio na kokain, iako je pričao o jednom ministru koji se šetao u bade-mantilu hodnicima u zgradi Vlade u Karađorđevoj 2.

Prijetnje ubistvom

Lider Demokratske narodne partije se vratio na Medeničnu priču o gejevima u Vladi, njega je, izgleda, istinski užasnula ta priča. Do te mjere, da je Knežević prevršio svaku mjeru.

"Da je ono Miloš Medenica saopštio za mene što je saopštio za Vas, ja bih njega ubio. Omah da Vam to kažem: ubio bih ga kao psa", galamio je Knežević.

Ovo nije replika iz neke pozorišne predstave, ovo je zapis iz crnogorskog parlamenta. Mada od uvođenja višestranačja jedan poslanik nije izrekao ovako nešto - Milanu Kneževiću nije izrečen ni prigovor, ni opomena.

Ćutao je tada predsjedavajući Skupštinom, PES-ovac Boris Pejović: valjda nije dobio iakakav signal da reaguje, a lična savjest mu nije došapnila bilo što. Ćutao je i drugi potpredsjednik Skupštine Nikola Camaj koji se spremao za novo pitanje premijeru. I kao da je podrazumijevao da Milan Knežević – ili neki drugi poslanik, svejedno – ima pravo da izriče prijetnje, da govori o ubistvu onog građanina koji njega, ne daj bože, uvrijedi...

Ubiti kao psa – poručuje poslanik Skupštine Crne Gore. Kakva morbidna poruka iz srca parlamenta zemlje koja je prvi kandidat za ulazak u Evropsku uniju.

Nije, nažalost, to bila jedina morbidna poruka prošle neđelje.

Sila policijskog bezakonja

Ne, kraj sedmice obilježio je direktor Uprave policije Lazar Šćepanović. Ne samo zbog toga što je zasio u ,,majbaha“, već što je umislio da je neka vrsta nedodirljive ličnosti, kojeg niko ne smije mrko pogledati.

A oni koji ga slikaju telefonom - a slike ili video budu širili dalje – biće proganjani kao da su neprijatelji države.

I upravo je tako prošao, do skora javnosti nepoznati, momak Saša Đilas.

Kada je za 1. maj pošao sa đevojkom za Prijepolje da posjeti rođake, pozvali su ga roditelji i saopštili uznemirujuće vijesti: više policajaca upalo im je u kuću, da bi obavilo detaljan pretres zbog navodne, kako se to policijski kaže, ,,sumnje u posjedovanje oružja i ekspozivnih materija“.

Kada se momak javio policiji, imao je što da doživi: pod rotacionim svjetlima došlo je sedam policajaca i dva inspektora koji su punih šest sati Đilasa ispitivali u policijskoj stanici u Bijelom Polju.

Kao u doba Džugašvilija

Ono što je Uprava policije saopštila, djelovalo je uznemirujuće: kao da se slušaju vijesti iz vremena staljinizma. ,,Policija je u koordinaciji sa Osnovnim državnim tužilaštvom identifikovala i privela više osoba zbog snimanja i dijeljenja video zapisa o kretanju vozila pratnje direktora Uprave policije Lazara Šćepanovća, a među privedenima je i zaposlena u tužilaštvu, dok su u toku pretresi i vještačenje oduzetih digitalnih uređaja radi utvrđivanja svih okolnosti slučaja”.

Naravno, ispostaviće se da je povrijeđena sujeta Lazara Šćepanovića bila ključni okidač nezakonite policijske akcije. Jer, sve da je Đilas napravio snimak dronom -a nije, već na pumpi u Nikšiću; sve da je saradnica u nikšićkom tužilaštvu Radulović prosljeđivala dalje snimak – tu nema govora o krivičnom djelu, nema čak ni prekršaja.

Prosto: neki u vrhu bezbjednosnog sektora žarko željeli da oživi ono vrijeme zloglasnog Lavrentija Berije i Josifa Džugašvilija Staljina...

Nažalost, tri opsiana slučaja predsstavljaju djeliće slike današnje Crne Gore. Koja ne liči na onu sa političkih reklama postavgustovske vlasti. Naprotiv, koliko je stvarnost mučna govore bedastoće koje čujemo na premijerskom satu, obećanja bez pokrića i policijske akcije bez utemeljenja u zakonu i moralnom kodeksu...

Neko je nekad izrekao kletvu: dabogda živjeli u zanimljiva vremena. Izgleda da je nas u Crnoj Gori ta kletva stigla – i to sad kada smo na korak od ulaska u Evropsku uniju.