Imenovanje bivšeg ministra, ambasadora i penzionisanog političara, Miodraga Lekića, za člana pregovaračkog tima za pitanje razgraničenja s Hrvatskom nije akt komšijskog uvažavanja, niti politički potez koji će doprinijeti poboljšanju dobrosusjedskih odnosa s našom NATO saveznicom.

Ovaj promašaj predsjednika Jakova Milatovića je, u stvari, direktna provokacija prijateljske države i usluga (iznuđeni potez?) onim političkim i klerikalnim strukturama koji su prije nekoliko godina sadašnjeg nejakog predsjednika iz zone političke i profesionalne opskurnosti dovele u centar crnogorske političke i javne scene.

“Čojkanje” predsjednika države i njegovog novoimenovanog pregovarača o tome daCrna Gora mora da pokaže zrelost i zaštiti državni integritet nijesu ništa drugo do patetični pokušaji da se ispranim sloganima prikrije glavna namjera. To je namjera da se Crna Gora iznova uspori na putu EU integracija kako bi predsjednik pokazao makar kakav stepen sopstvene relevantnosti u savremenom političkom trenutku.

Da kojim slučajem njih dvojica zaista imaju na umu i u srcu državno dostojanstvo Crne Gore, napravili bi drugačije izbore.

Umjesto ultimatuma o rtu koji mora biti dio Crne Gore, naš patosom opijeni predsjednik Milatović bi odabrao pregovarača koji poštuje ranije donešene pravne odluke (Badingerova komisija, na primjer), koji je ekspert za razgraničenje na moru i koji poznaje problematiku resursa u crnogorskom podmorju. Da je on pravi državnik, njegov izbor pregovarača ne bi na plećima i obrazu nosio žigove podrške Slobodanu Miloševiću i relativizacije genocida u Srebrenici.

Da odabrani pregovarač, Miodrag Lekić, ima i zeru diplomatskog impulsa i trunku svijesti o sopstvenim ograničenjima, on bi se odavno povukao iz javnog života i pokušao da uživa blagodeti zarađene penzije.

No, pošto nijedan od pomenutih uslova kod njih dvojice nije ispunjen, oni ruku pod ruku, de facto, ovim kandidovanjem i prihvatanjem kandidature brukaju državu dok je iz sveg glasa “uvažavaju”.

Obojica zaštitnika države su upravo pali na najvažnijem ispitu državnosti i istorije: spremnosti da prepoznaju i prihvate postojeće međunarodne pravne odluke u vezi segmenta teritorijalnog razgraničenja među bivšim republikama SFRJ.

Obojica su istovremeno položili “s desetkom” ispit servilnosti revizionizmu i pokornosti ideologiji ekspanzionističkog nacionalizma koji je do nedavno bio ovaploćen u Lekićevom šefu, Slobodanu Miloševiću.

Predsjednik i novi pregovarač pokazali su da se ni za pedalj nijesu pomjerili iz mentalnog, intelektualnog i političkog tora 90-ih. Time su na direktan način Crnu Goru vratili u taj tor.