Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović vratio je Skupštini Crne Gore na ponovno odlučivanje Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, koji je Skupština Crne Gore 28. saziva usvojila na Osmoj sjednici Prvog redovnog (proljećnjeg) zasijedanja u 2026. godini, dana 8. maja 2026. godine.

Obrazloženje prenosimo integralno: 

„Odredbom člana 3 usvojenog Zakona propisuje se, pored ostalog, mogućnost da sudija Ustavnog suda, kome je prestala funkcija zbog ispunjenja uslova za starosnu penziju ili isteka mandata, nastavi da vrši funkciju do izbora novog sudije. 

U potpunosti podržavam nastojanje da se na ustavan način u pravni poredak uvedu deblokirajući mehanizmi koji osiguravaju kontinuirano i nesmetano funkcionisanje institucija. Međutim, citirana odredba člana 3 usvojenog Zakona sporna je sa aspekta usaglašenosti sa Amandmanom XVI stav 2 Ustava Crne Gore.

Naime, pomenutim amandmanom Ustav jasno i imperativno određuje da mandat sudija Ustavnog suda traje 12 godina, ne ostavljajući osnov za produženje mandata niti za vršenje funkcije nakon njegovog isteka. Nasuprot tome, odredba člana 3 usvojenog Zakona omogućava sudiji da nastavi sa radom i nakon isteka ustavnog roka. Time zakonodavac u cjelosti dekonstitucionalizuje citirano ustavno određenje i derogira član 145 Ustava Crne Gore, prema kojem svaki zakon mora biti saglasan sa Ustavom.

Nadalje, odredba člana 3 zamjenjuje važeći član 15 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, koji je takođe upitan sa aspekta ustavnosti. Poređenjem dosadašnje norme, kojom je vršenje funkcije nakon isteka mandata bilo ograničeno na godinu dana, i novog rješenja, prema kojem je ta mogućnost vremenski neogračena (odnosno traje do izbora novog sudije), može se konstatovati da se novim članom ne rješava postojeći problem već, naprotiv, da se on dodatno usložnjava. Ukazujemo i na činjenicu da je Predsjednik Crne Gore podnio Ustavnom sudu predlog za ocjenu ustavnosti važećeg člana 15 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, te da je postupak po tom predlogu u toku. 

Odredba člana 3 usvojenog Zakona sadrži jezičke i logičke kontradiktornosti koje dovode u pitanje njenu primjenjivost. Postavlja se pitanje: kako sudija „kome je prestala funkcija“ može da „nastavi da vrši funkciju“ i kako može postojati „upražnjeno mjesto“ ako ga i dalje popunjava lice koje, prema istom članu, nastavlja da radi uprkos prestanku funkcije? Jasno je da se omogućavanjem vršenja dužnosti licu koje, po sili Ustava, više nije ustavni sudija narušava pravni poredak, delegitimiše rad Ustavnog suda i zadire u integritet same sudijske funkcije.

Usvojena odredba, dodatno, stavlja u povoljniji položaj sudije koji nastavljaju da vrše funkciju mimo ustavnog mandata u odnosu na one čiji mandat traje tačno onoliko koliko Ustav propisuje – 12 godina.

Sagledavajući uporedna rješenja u državama EU, koje dijele sličnu pravnu tradiciju kao Crna Gora (Republika Hrvatska, Republika Slovenija) zaključuje se da je propisivanje ovakvog rješenja moguće samo u ustavu, a ne i mimo ustavom utvrđenih pravila. Ostaje nejasno zašto sličan pristup nije zauzet i kada je u pitanju potreba uređivanja ovog instituta u Crnoj Gori, posebno u kontekstu činjenice da su u toku izmjene Ustava kojima se, pored ostalog, predlaže da se dio dosadašnje zakonske materije uredi Ustavom (npr. struktura Tužilačkog savjeta). 

U dijelu cjelishodnosti, mišljenja sam da se ovakvim rješenjem unaprijed relativizuje obaveza nadležnih institucija da, u skladu sa Ustavnim obavezama, pravovremeno preduzimaju aktivnosti u cilju popune upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu. Na opasnost politički motivisane opstrukcije izbora novih sudija Ustavnog suda, primjenom ovakvog rješenja u budućnosti, ukazuje i aktuelna situacija u kojoj dva predloga Predsjednika Crne Gore za izbor sudija Ustavnog suda još uvijek nisu razmotrena od strane Skupštine Crne Gore. 

Shodno navedenom, a imajući u vidu odredbu člana 145 Ustava, koja imperativno zahtijeva da zakon mora biti saglasan sa Ustavom, smatram da je potrebno da se Skupština Crne Gore ponovno odredi prema predmetnom Zakonu.“