Bilansi dvije decenije crnogorske nezavisnosti često se svode na priču o propuštenim prilikama, zaboravljanim obećanjima i neispunjenim očekivanjima onih koji su se tog 21. maja 2006. godine našli ispred referendumskog listića. 

Ne dovodeći u pitanje potrebu za takvim osvrtom na bilanse crnogorske nezavisnosti, korisno je podsjetiti se tačke s koje je ovo društvo krenulo i imati u vidu da je Crna Gora za manje od devet godina od poslušnog saveznika Slobodana Miloševića postala nezavisna država. Nema cjelovite i objektivne slike tih procesa bez razumijevanja okolnosti u kojima je Crna Gora za nešto više od dvije decenije, od 27. izborne jedinice i određene sudbine na periferiji federalne države, postala najozbiljniji kandidat za 28. članicu Evropske unije. 

Referendumski rezultat je ne samo politička pobjeda jedne generacije, već i istorijski pokušaj da se promjeni obrazac zavisnosti i podređenosti

Referendumom iz 2006. godine stavljena je tačka na jedno političko razdoblje i označen početak novog. Za Crnu Goru su do sada takvi događaji bili Berlinski kongres 1878, ujedinjenje 1918, oslobođenje 1945. i AB revolucija 1989. godine. Nakon svakog od tih takozvanih „prelomnih događaja“ postavljalo se pitanje bilansa. Oni koji su mislili da će referendumska odluka o nezavisnosti riješiti sve probleme Crne Gore, zasigurno su nezadovoljni. Tako je i s onima čija je ideja 2006. godine ostala u manjini, koji su smatrali da 21. maja počinje njihova propast. 

Nezavisno od ličnih percepcija i očekivanja, u ovih dvadeset godina dogodile su se značajne promjene: međunarodno priznanje, oblikovanje savremenog državnog i identitetskog okvira, članstvo u NATO alijansi, približavanje punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Posebno treba naglasiti činjenicu da je Crna Gora jedina država bivše Jugoslavije koja je do nezavisnosti stigla bez ratova na sopstvenoj teritoriji. U odnosu na Crnu Goru 2006. godine, ovo je nova Crna Gora. Za jedne uspješnija, za druge razočaravajuća, ali sigurno drastično drugačija. 

Transformativni potencijal referendumske odluke je nesporan, ali kvalitet i posljedice političkih i društvenih promjena i dalje su u ravni iracionalnog. To se posebno odnosi na razumijevanje referendumske odluke koja nije bila samo političko pitanje. Naprotiv, glasanje o nezavisnosti bilo je strateška odluka crnogorskih građana koja je odredila prozapadno opredjeljenje i vrijednosni okvir savremene Crne Gore.

Za razliku od drugih država u regionu, crnogorska obnova nezavisnosti nije bio nacionalni, već modernistički, emancipatorski projekat kojim se želio napraviti otklon od politike devedesetih. Referendumska odluka osporila je i duboko ukorijenjeno uvjerenje da Crna Gora nije sposobna da bude ekonomski održiva i da ne može funkcionisati kao samostalni politički i ekonomski subjekt. 

U konačnici, odluka o obnovi nezavisnosti imala je snažan integrativni karakter jer je nudila ideju da će nezavisna Crna Gora biti država svih građana, a taj koncept dobio je i svoju ustavnu legitimizaciju. Zbog toga i ne iznenađuje podatak da je dvije decenije nakon referenduma skoro polovina onih koji su se 2006. godine protivili nezavisnosti, promijenila odnos prema tom pitanju.

Ne treba zaboraviti i da je odluka iz 2006. godine imala značajan uticaj i na regionalni geopolitički kontekst jer je referendum odredio sudbinu velikosrpskog nacionalističkog projekta. Uspostavljanjem Crne Gore kao samostalne i nezavisne države, velikosrpski nacionalistički projekat ostao je nepotpun i nedovršen. Na to nas često podsjeća i prvi operativac tog projekta, srpski predsjednik Vučić, koji često ima potrebu da bivšim vlastima kao jednu od najvećih grešaka pripiše odgovornost „da su pustili Crnu Goru da ode“.

Oni koji su mislili da će referendumska odluka o nezavisnosti riješiti sve probleme Crne Gore, zasigurno su nezadovoljni. Tako je i s onima čija je ideja 2006. ostala u manjini, koji su smatrali da 21. maja počinje njihova propast

Kreatori politike Srpskog sveta to jako dobro razumiju, zbog čega i dalje vjeruju u cikličnost geopolitičkih konteksta, po kojima bi se nekim novim globalnim podjelama otvorio prostor za redefinisanje položaja Crne Gore u skladu s njihovim političkim aspiracijama. Konačno, ne treba zanemariti ni tezu da je nezavisnost Crne Gore otvorila prostor za rješavanje posljednjeg regionalnog problema – statusa Kosova, koje je samo dvije godine nakon referenduma proglasilo nezavisnost. 

U teoriji političkog djelovanja postoji pravilo da biračima možete da ponudite strah ili nadu. Za razliku od Miloševićeve ponude da Crna Gora bude 27. izborna jedinica Srpskog sveta, na referendumu je ponuđena ideja o boljoj, modernoj, antifašističkoj i evropskoj Crnoj Gori. Između ove dvije odluke stalo je dvije decenije crnogorske nezavisnosti. 

Na jednoj strani je nacionalistička, klerikalna i etnofederalna Crna Gora, a na drugoj moderna, demokratska, sekularna i pluralna Crna Gora. Referendumska odluka nije riješila, niti je mogla riješiti sve probleme Crne Gore, ali je, bez sumnje, odredila pravac kretanja crnogorskog društva i ogolila izbor da li će Crna Gora biti 27. izborna jedinica Srpskog sveta ili 28. članica Evropske unije. 

Referendumski rezultat je zbog toga ne samo politička pobjeda jedne generacije, već i istorijski pokušaj da se promjeni obrazac zavisnosti i podređenosti. Rezultat i vrijednosti referendumske odluke moraju se konstantno potvrđivati i unapređivati, zbog čega i dvije decenije nakon te odluke politička borba ostaje da se vodi oko pitanja: da li će Crna Gora ostati država sopstvene volje ili prostor tuđih interesa?