U populaciji osnovnoškolaca popularna je u zadnje vrijeme besmislena six-seven igrarija, koju prate jednako besmisleni pokreti rukama kao da se nešto vaga. Neki ritam postoji, neke riječi postoje i eto čitave koreografije – sasvim dovoljno za kolektivnu identifikaciju na međunarodnom nivou.

Sadržaj je nebitan, ključno je da si dio ekipe. Đečije igrarije, ništa strašno i ništa novo, uživali smo i mi kad nam magijski ritam ekete-bekete određuje ko je in, a ko out. A opet toliko se ljudi pita što je to 6-7 i toliko je ljudi isfrustrirano što je takva besmislica postala hit koji nam truje najmlađe. Brainrot.

U ovom našem odraslom apsurdistanu, đe veću reakciju javnosti izaziva psovka poslanika u privatnoj prepisci nego poruka drugoga poslanika premijeru, usred Skupštine, koga bi ubio da je na njegovome mjestu, najveći je apsurd što i dalje prilježno grizemo bačene manipulacijske koske.

Informacija o telefonskoj psovci u suštini je bajata, objelodanjena je prvi put prije nekoliko mjeseci, što ovoneđeljno frapiranje i zgražavanje čini komično fingiranim, a opet vidno radi, jer opet je to glavna tema medijske čaršije. I to mnogo govori o nama kao svaštojedima.

Možda je to, kad se bolje pogleda, poziv da se psuje u javnosti, kad je već Ustavom zagarantovana tajnost prepiski tako efemerna kategorija. Našoj javnoj sceni samo to fali. Apsurd je ionako opšte mjesto.

Kreiranje čistunske nacionalne drame od privatne prepiske zasnovano je na istome mehanizmu kao odluka lokalne samouprave da se poigra međunarodnim pravom. Forma spektakla odlična je kad treba nadomjestiti apsurd ili izostanak sadržaja politike.

„Deklaracija o poništenju i nepriznavanju Odluke o priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova i Metohije“ – koliko potrošenih velikih riječi. Moć deklaracije je nesumnjivo ogromna. Zetski taksisti s Aerodroma Golubovci sad imaju pravni osnov da kosovskim državljanima uvedu novu tarifu: kosovski zavjet + PDV. Primjenjivaće je čim se dogovore je li vožnja do Kosova unutrašnji ili vanjski saobraćaj.

Ali to i jeste ključ politike u Crnoj Gori – kreirati megalomanski diskurs u kojem se lokalna nemoć maskira globalnom misijom, a politička irelevantnost pokriva istorijskim bojevima.

Između đečijega six-seven i političkih mantri o „institucionalnome boju“, „kosovskome zavjetu“, „ulasku u vječnost“, „njegoševskoj Crnoj Gori“ razlika je uglavnom uzrasna... Ritam je u oba slučaja takav da je pokret vaganja rukama maltene uslovni refleks.

Stoga se čisto performativna politička odluka ciljanoj publici najlakše prodaje u sakralnom omotu, da se vrag ne dośeti. Otud 12. maj. Pa sad nek se neko usudi da se ne složi sa svecem. Kosovo iz 1389. u naknadnoj mitomaniji branilo se Vidovdanom, a danas se brani Vasilijem. S teritorijalne udaljenosti i jednako uspješno. (Što ga brani kad ga ne odbrani – kliče u pozadini njegoševska Crna Gora.)

U svemu tome konstantna je jedino politika spektakla. Jer dok se bavimo velikim istorijskim dramama lokalnih skupština i banalnim psovkama što nam se zgodno serviraju iz privatnih poruka, možda poneko i primijeti koliko su stvarni problemi nefotogenični. I zašto nam baš ovih dana bačaju maglu u oči.

U međuvremenu, a u skladu sa sakralizovanim političkim diskursom: ko nikad nije opsovao, nek bači prvu krivičnu prijavu. I pravac Kosovo i Metohija! Six-seven, six-seven.