Dok Crna Gora stoji pred možda najvažnijom političkom i društvenom prekretnicom od obnove nezavisnosti, pitanje više nije koliko smo blizu Evropskoj uniji, već koliko smo blizu državi u kojoj institucije funkcionišu, zakoni važe jednako za sve, a znanje vrijedi više od partijske pripadnosti. Između evropskih ambicija i domaćih slabosti, zemlja se suočava sa izborom koji će odrediti njenu budućnost za generacije koje dolaze.

"Najveća anomalija je što smo anomalije počeli da doživljavamo kao normalnost", upozorava politikološkinja, dr Anđela Mićanović, u intervjuu za Portal ETV, ocjenjujući da je Crna Gora danas suočena sa mnogo ozbiljnijim izazovom od samog zatvaranja pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom. Dok se formalno približava članstvu, zemlja se i dalje bori sa partijskim zapošljavanjem, slabljenjem povjerenja u institucije i političkom kulturom u kojoj, kako kaže, građani sve manje vjeruju ideologijama i programima jer imaju osjećaj da je „jedina stvarna ideologija opstati u vlasti još jedan mandat“.

Govoreći o Crnoj Gori 21. maja, Mićanović ističe da je tog dana zemlja djelovala dostojanstveno i ujedinjeno, a da su mlade generacije pokazale da nezavisnost više nije samo politička odluka iz 2006. godine, već osjećaj zajedničke pripadnosti koji spontano usvajaju kao svoju vrijednost. Ona poručuje da Crna Gora nije ničije isključivo vlasništvo, već zajednički dom svih njenih građana, te da je upravo zato tog dana izgledala kao država koja prirodno pripada Evropi.

U nastavku razgovora upozorava da članstvo u EU nije unaprijed zagarantovano, da suština evropskih integracija nije u zakonima i zatvorenim poglavljima, već u institucijama koje štite građanina bez obzira na to ko je na vlasti. Govori i o sistemu koji, umjesto sposobnosti, nagrađuje lojalnost, zbog čega najkvalitetniji ljudi napuštaju zemlju. Ukoliko Crna Gora propusti evropsku šansu, smatra da najveći gubitak neće biti izostanak članstva, već propuštena prilika da konačno uredi sopstvenu državu.

Crna Gora koja Evropi pripada

Kako vam je izgledala Crna Gora 21. maja ove godine? Da li je to bila konačno evropska Crna Gora?

Mićanović: Najljepše je bilo što je Crna Gora tog dana djelovala dostojanstveno i ujedinjeno. Kao društvo koje je bar na trenutak izašlo iz stalnog grča i podjela. Vidjelo se mnogo mladih koji nijesu slavili tuđi poraz, već sopstvenu ideju budućnosti i upravo u tome leži ključna razlika. Pjevali su svojoj zemlji iskreno, i mislim da je baš to najvažnija promjena koje do tog dana nismo bili svjesni. Brat mi je pričao kako se u gužvi slučajno sudario sa nekim u prolazu, pa su se obojica izvinjavala. Djeluje banalno, ali pokazuje koliko je te večeri bilo normalnosti i pažnje među ljudima, koja nam inače fali. I oni stariji, koji su se prije dvije decenije borili za ovu ideju, mogli su da vide da ona više nije samo politička odluka iz 2006, već da polako prerasta u nešto dublje: u osjećaj zajedničke pripadnosti koji nove generacije usvajaju spontano, bez da im ga iko nameće.

Ja pripadam upravo toj generaciji o kojoj pričam, onima kojima stare podjele znače sve manje, a mnogo više ih zanima kakvu zemlju žele da grade i da li u njoj vide svoju budućnost. Možda zato ovaj dan i nije bio važan samo politički, nego generacijski. Ne radi se o tome ko je odakle došao, ko kako misli ili u šta vjeruje. Crna Gora je dovoljno velika za sve nas i baš u tome je njena snaga. Ona nije ničije isključivo vlasništvo i to ne mora ni da bude. Dovoljno je da je doživljavamo kao zajednički dom, a u domu ima mjesta za svakoga ko želi da mu pripada.

I u tome možda najviše ličimo na Evropu danas. Da li je to bila „konačno evropska” Crna Gora? Možda je tačnije reći da je izgledala kao Crna Gora koja baš Evropi i pripada.

Između napretka na papiru i stvarnih reformi

Na pragu smo članstva u EU. Jesmo li ispunili osnovne kriterijume, ne samo da postanemo članica EU, već i da budemo funkcionalna država, izgrađeno i zrelo društvo, uređeno i spremno da se razvija?

Mićanović: Zavisi šta podrazumijevamo pod „osnovnim kriterijumima”. Ako mislimo na formalne: usvojene zakone, otvorena i tehnički zatvorena poglavlja, usklađivanje sa pravnim tekovinama EU, tu Crna Gora zaista napreduje. Posljednji izvještaj Evropske komisije dao nam je najbolju prosječnu ocjenu do sad i na papiru smo najspremniji u regionu. Ali moramo biti oprezni sa napretkom „na papiru“, jer suština pristupnih kriterijuma, naročito u poglavljima 23 i 24, nije u tome da se zakon donese, nego da institucija i društvo počnu da funkcionišu u skladu sa njim, čak i onda kad to ne odgovara onima na vlasti. A tu je jaz između forme i prakse i dalje velik. Možemo, recimo, imati strategiju za borbu protiv korupcije i agenciju koja na papiru postoji, a u praksi je ranjiva na politički pritisak.

Ono što treba da nas zabrine je i uvjerenje dijela javnosti i političkih elita da je članstvo gotovo unaprijed zagarantovano, pa da je dovoljno tehnički zatvoriti poglavlja i čekati trenutak prijema, jer se proširenje navodno podrazumijeva kao geopolitički interes Brisela. Međutim, nije tako. Iako nam je jasno da su neka zatvorena poglavlja više kao rezultat dobre volje Brisela nego našeg stvarnog učinka, to je opasna zamka, jer dobra volja se troši, a prozor se zatvara. Dakle, naš kriterijum ne treba samo da bude da se zatvori poglavlje, već da usput izgradimo državu u kojoj institucija štiti građanina bez obzira na to ko je na vlasti. Tek tog dana ćemo moći da kažemo da smo zaista ispunili ono osnovno.

Kada anomalije postanu normalnog

Kako se danas ponašaju političke elite koje vode državu? Ima li tu anomalija koje bi trebalo ispraviti?

Mićanović: Mislim da je najveća anomalija upravo to što smo mnoge stvari koje su de facto anomalije počeli da doživljavamo kao normalnost. Kad partija postane glavni put do posla, kad se funkcija shvata kao plijen, a ne kao odgovornost, kad se obećanja daju za izbornu noć, a ne za mandat – e to su sve odstupanja od onoga što politika treba da bude. Ali kod nas su se ponavljala toliko dugo da su prestala da nas čude. A društvo koje prestane da se čudi sopstvenim anomalijama, prestaje i da ih ispravlja.

Naše elite, bez obzira na to ko je na vlasti, žive u izbornom ciklusu, u horizontu od nekoliko godina, do sljedećih izbora. A država se ne gradi u tom ritmu. Vladavina prava, jake institucije, obrazovni i zdravstveni sistem, zdrav privredni ambijent, to su projekti od decenije i više, i oni gotovo nikad ne donose političke poene onome ko ih započne, nego onome ko dođe poslije. Zato se tih poduhvata rijetko ko i prihvata. Tu vidim ključnu anomaliju: sistem koji nagrađuje kratkoročno preživljavanje, a kažnjava dugoročni rad.

Druga stvar koju bih ispravila je odnos prema znanju i odgovornosti. U zrelim demokratijama se podrazumijeva da uz funkciju idu i kompetencija i polaganje računa. Kod nas se izgubilo i jedno i drugo. Partijska pripadnost već dugo je važnija od stručnosti, pa se i do posla, i do ugovora, i do napredovanja najčešće dolazi kroz neku mrežu, a ne kroz ono što čovjek zna i umije. To nije samo nepravedno prema pojedincu, već je funkcionalni problem cijele države, jer sistem u kojem se napreduje zbog lojalnosti, a ne zbog sposobnosti jednostavno lošije radi za svoje građane. I, što je možda najgore, takav sistem tjera najsposobnije da odu.

U toj i takvoj političkoj trgovini je nestala granica političkog apsurda. Svi mogu sarađivati sa svima, za čak i najbesmislenije politike se može pronaći objašnjenje, a svaka ranija izjava i stav mogu biti proglašeni „izvučenim iz konteksta“. I zato građani sve manje vjeruju bilo kakvoj ideologiji, programu ili principu, jer imaju osjećaj da je jedina stvarna ideologija opstati u vlasti još jedan mandat. Da li se to može ispraviti? Može, ali ne preko noći. Ispravlja se tako što loše političko ponašanje postane politički i društveno skupo. To podrazumijeva institucije koje rade nezavisno od partija, medije koji postavljaju pitanja umjesto da prenose saopštenja, akademsku i stručnu zajednicu koja ne pristaje na ćutanje, ali i građane koji ne prihvataju da je „tako kako jeste” jedino moguće stanje. Elite se mijenjaju onda kad shvate da stari obrazac više nije isplativ. Naš zadatak, dakle svih nas izvan vlasti, je da ga učinimo neisplativim.

Ostati na pučini bez isdra

Šta bi za malu Crnu Goru značilo da propusti šansu da postane članica EU? Gdje bi nas to moglo nepovratno odvesti?

Mićanović: Reći: „Ako ne uđemo u EU, propali smo”, nije samo netačno, nego je i opasno, jer baš ta vrsta straha godinama hrani političare širom regiona, koji se nude kao jedini spas od haosa. Što je veći strah, to im je veća moć. Crna Gora je preživljavala i mnogo teže trenutke i nastaviće da postoji bez obzira na ishod. Ali postoji razlika između preživljavanja i napredovanja. Ono što bismo propustili nije nešto što već imamo i što bismo izgubili, već prilika da postanemo ono što još uvijek nismo uspjeli da budemo. Članstvo nikad i nije bilo cilj samo po sebi, nego izgovor da konačno uredimo sopstvenu kuću: da izgradimo nezavisno pravosuđe, institucije koje služe građaninu, a ne stranci, ekonomiju koja zadržava mlade. Šteta ne bi bila u tome što ne bismo dobili člansku kartu jednog kluba, nego u tome što bismo izgubili spoljni podsticaj da te reforme uopšte sprovedemo. Jer iskustvo pokazuje da ih, prepušteni sami sebi, rijetko sprovodimo.

I tu je, mislim, suština za našu malu zemlju. Velika država ima mogućnost da luta i da se ispravlja sopstvenom snagom. Mi se oslanjamo na okvire, na kormila koja nas drže na kursu kad nam ponestane unutrašnje discipline. Propustiti članstvo u EU ne bi značilo potonuti, nego ostati na pučini bez sidra, na prostoru gdje struje nikad nisu bile naklonjene malima i samostalnima. Zato bih, ako se ovom razgovoru ikad vratimo, voljela da se pokaže da smo šansu iskoristili, ne zato što nam je Evropa bila spas, nego zato što smo u Evropi konačno postali ozbiljni prema sebi. A ako je ne iskoristimo, neka bar ostane zapisano da to nije bila nužnost koju nam je neko spolja uskratio, nego prilika koju smo sami dozvolili da nam izmakne.

Evrops kao standard, a ne kao nagrada

A šta nam donosi život u okviru sistema vrijednosti Evropske unije?

Mićanović: Donosi nam, prije svega, bolji referentni sistem i to je možda važnije od svake direktne koristi. Čovjek, kao i država, napreduje onda kad se mjeri prema boljima od sebe. Ne zato što smo sami po sebi manje vrijedni, nego zato što okruženje koje postavlja visok standard tjera i nas da rastemo. To je razlika između društva koje se poredi sa svojom prošlošću i govori: „Bolje nam je nego juče”, i društva koje se poredi sa najboljima i pita: „A zašto ovo ne bi bilo i kod nas?”.

Život u sistemu vrijednosti EU uglavnom znači da pravila važe za sve isto, da institucija štiti građanina, a ne moćnika, da se uspjeh gradi na onome šta znate, a ne koga znate. Mi te vrijednosti nominalno već prihvatamo, ali razlika je između toga da ih imamo napisane i da ih živimo. Evropa tu djeluje kao dobar mentor: ne radi posao umjesto nas, ali nam ne da da stanemo, postavlja nam standard i daje prostor da do njega stignemo. A dobar mentor je neko ko želi da ga jednog dana prerastete. To je suština zdravog okruženja: ono u kojem nas drugi guraju naprijed, a ne drže tamo gdje smo bili.

I tu dolazimo do nečega što mislim da moramo vrlo otvoreno reći. Na Balkanu se godinama promoviše ideja da region treba da ide ka Evropskoj uniji zajedno, istim tempom, takozvani princip regate, prema kojem svi čekaju najsporijeg. Taj pristup se često predstavlja kao izraz regionalne solidarnosti i dobrosusjedstva. Međutim, u praksi on često proizvodi upravo suprotan efekat.

Onaj ko vam zaista želi napredak neće insistirati da usporite kako biste ga sačekali, već će podržati da idete onoliko brzo koliko možete. Insistiranje da cijeli region mora istovremeno napredovati lako postaje mehanizam održavanja trajne stagnacije. Jer realnost je da ne dijele svi isti nivo političke volje, institucionalne spremnosti niti spoljnopolitičke orijentacije.

U takvom okviru, oni najspremniji postaju taoci onih koji kasne ili svjesno odugovlače proces, a to odgovara različitim političkim i geopolitičkim akterima kojima više znači region koji čeka, oklijeva i ostaje zavisan, nego region koji se ubrzano integriše u evropski politički prostor. Istinsko regionalno partnerstvo ne podrazumijeva da se svi kreću istovremeno, već da oni koji napreduju otvaraju prostor i drugima da se brže kreću ka članstvu i boljoj budućnosti, kao što to danas za nas rade Slovenija i Hrvatska, a ne da se, pod izgovorom zajedništva, svi zajedno zadržavamo na mjestu.