Navikli smo se već na tokenizme tipa „Imam druga muslimana“, kad jedinstveni slučaj služi kao „dokaz“ da neko nije ksenofob ili šovinist. Istim je metodom jedna slika predstavljena kao simbol, kao štit od svih silnih izraza stvarnih misli i postupaka. Jedna slika jednoga susreta postala je tako spomen-obilježje – na ćirilici i latinici. Na postamentu poruka: „Sloga je duhovno bogatstvo Podgorice.“

Administracija Glavnoga grada 27. aprila ove godine instalirala je ploču sa slikom susreta Amfilohija Radovića i Halita Đečevića. Slika je nastala, kako vele, povodom „obnavljanja Markovdanske litije“, početkom maja 1992. godine. 

A tek nekolika mjeseca prije nje, na Badnji dan, i tek nešto malo dalje, pred Crkvom Svetoga Đorđa pod Goricom, isti taj Amfilohije ugostio je Željka Ražnatovića Arkana i dao mu riječ. Arkan je priliku iskoristio da takođe progovori o slozi. „Mi hoćemo srpsku slogu“, povikao je praćen uzvicima oduševljenja i podrške onih koji su bili žedni krvi i željni tla, u čast sloge, naravno. A ta se sloga nekako uvijek svodi na isto: Srbi svi i svuda.

Amfilohije je podršku davao ratu i ratnim zločincima – Momčilu Krajišniku, Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić... U takvome kontekstu, blagoslov dat Arkanu pred odlazak na ratište funkcioniše kao moralna legitimizacija silovanja, ubistava, klanja, paljenja kuća muslimana po Bosni i Hercegovini koje je on potom sprovodio sa svojim paravojnim egzekutorima. 

Na zločine su ih podsticale i prigodne pjesme, kako leleču Turci, kukaju bule, što se i danas čuje po skupovima takvih struktura po Crnoj Gori, a pjesmom se pozivalo i da se u znak sloge popije – ali turske krvi. U suštini, ništa što jedna granitna slika skuplja vijeka ne može neutralisati.

Tako je Amfilohije širio slogu otkako je 1991. godine došao u Crnu Goru, a za one sa slabijim pamćenjem redovno je obnavljao gradivo. Pa je novembra 2014. beśedio o dvije bolesti u prošlosti Crne Gore: „Prva bolest je poturčenjaštvo. Jedan dio našeg naroda, po onoj Njegoševoj: ‘poturči se plahi i lakomi’ je promijenio vjeru, odrekao se časnoga krsta i vjernosti nemanjićkoj, otišao je u muslimane. I danas svako ima pravo da se opredijeli u svom životu, ali kad se opredjeljujemo treba uvijek da biramo ono što je bolje od onog što je gore.“

Za očekivati je da nam doktorka Borovinić-Bojović s čela gradske skupštine objasni da mi, slijepi, ne vidimo kako je ovaj na granitu zabilježeni susret dokaz da je Amfilohije i „bolesnoga“, s milošću, prigrlio. „Bolji“ je ruku pružio „gorem“. Takav nam je on čovjek bio. I ovo je potvrda da je on zaista „svjedok božije ljubavi“. Sve ostalo što je govorio i radio nije relevantan kontekst.

Možda stoga na poleđinu ploče dodati i neki citat o slozi koju je Amfilohije zagovarao, npr. onaj o tzv. istrazi poturica: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu.“

„Du-ho-vna S-M-R-T“ kako čudno piše „duhovna sloga“. No očito treba znati semantiku rastezati. Divan primjer opravdanja ideje masovnoga ubistva zbog navodnog duhovnog zločina, pravi za na spomenik posred Podgorice.

Prvo doktrinarno dehumanizuje cijelu grupu, pa podstakne iskonski strah od Drugoga, koji pritom ne ugrožava tijelo, nego još strašnije – duh. Zaključi se racionalizacijom ubistava na vjerskoj osnovi kao spasa za čitavu državu. 

Masakr se tako teološki prikazuje kao sveto nasilje, kao obredno žrtvovanje koje ima svoj cilj i koje donosi plodove. Uz to ide savršena projekcija istorijskoga književnoga svijeta u stvarnu današnjicu – da nije u Gorskome vijencu književni lik, vladika Danilo, pokrenuo borbu, „danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori“. Završnom rečenicom da „to treba imati u vidu“ pakuje čitav diskurs u trajni savjet i preporuku taman kao da je Ombudsman.

A kao rezultat svega na granitnoj ploči jedna slika, jedan susret, jedan musliman i „mir, mir, mir, niko nije kriv“. Na postamentu poruka: Sloga je duhovno bogatstvo Podgorice. Moglo je lagano pisati i: Sloga biće poraz vragu. Bilo bi i vjerodostojnije, da se ne lažemo.