Sviće. Jutro nalik nijednom do sad… Jutro koje smo čekali 88 godina… Nezavisna!  Rujna majska zora, tren u kojem je stao milenijum. Milenijum naspram kojeg svi naši životi postaju minorni i beznačajni. Jutro skuplje vijeka, jutro u kojem „Izvi iskra“ i uzdiže „Luču mikrokozma“, dok se „Gorskim vijencem“ orila pjesma sokolova, od Durmitora do naše mile Boke. 

Utihnule su „Hajke“. Crnogorci su odavno razdužili puške i zadužili knjige. Naučili su da se sloboda može braniti i mišlju, ne samo sabljom. Valjda smo zato tog 21. maja prvi put u svojoj dugoj i krvavoj istoriji slobodu izvojevali ne puškom, već olovkom.

Jednostavnim potezom ruke. Tišim od metka, a moćnijim od topova.

21. maj 2006.

Svijet je tog jutra zastao da čuje glas naroda koji je cio jedan milenijum prkosno stajao na kamenim goletima, osmjehujući se malim šansama koje su mu drugi namjenjivali. Naroda koji nije kleknuo ni pred Nemanjićima, ni pred Muratima, ni pred Napoleonima.

Ječali su bubnjevi na Tuđemilu kao davne 1042, čuli se do Careva Laza i budili junake, zazveketaše ponovo handžari na Martinićima i Krusima, a veliki vojvoda Mirko zapjeva na Grahovcu. Povede Ćetna kolo na Cetinju… Zazvoni ponovo zvono Ivanovo! Za Vučji do, za Fundinu, za juče, za danas, za sjutra, za vazda!

I danas, dvadeset godina poslije, Crna Gora stoji - uspravna i svoja. Iako napadana, mala po broju stanovnika, ali velika po istorijskom značaju. Upravo zato ni danas ne prestaju pokušaji da joj se ospore smisao, identitet, jezik, crkva, kultura i sama ideja državnosti, od strane onih koji ne znaju za sram - pipuna, šubara, koljenica…

Kad jutros svane nad Lovćenom, Durmitorom, Rumijom, Prokletijama i Bokom — oslušni… Svaki kamen ponavlja iste riječi: Nezavisna

Oni koji nijesu mogli spriječiti 21. maj već dvije decenije pokušavaju da ponište njegovo značenje. Ali uzalud… Jer Crna Gora nije fusnota tuđih velikodržavnih projekata. Nije slučajnost niti poklon. Ona je zavjet i najskuplja riječ koju nam preci ostaviše u amanet!

Zato nezavisnost nije kraj borbe, već početak odgovornosti. Odgovornosti da budemo dostojni onih koji su ginuli da bismo mi glasali. Da sačuvamo ono što su oni stvarali vjekovima. Da ne dozvolimo da se pod plaštom pomirenja relativizuju okupacije, negiraju žrtve i brišu granice između onih koji su Crnu Goru branili i onih koji su je uvijek doživljavali kao privremenu grešku istorije.

Crna Gora nije ničija rezerva.

Nije ničija pokrajina.

Nije ničiji plijen.

Odgovornosti prema svim onima prećutanima, prognanima, ismijanima i osporavanima koji su vjerovali u Crnu Goru i onda kada je izgledalo da vjeruju sami. Prema generaciji koja je 21. maja 2006. dokazala da narod može biti veći od straha.

Dvadeset godina nije mnogo u istoriji države stare više od hiljadu godina. Ali je dovoljno da se potvrdi istina koju su mnogi odbijali da prihvate. Crna Gora nije nastala 21. maja 2006. Toga dana ona se samo vratila sebi. Vratila svoje ime. Svoj glas. Svoju zastavu. Svoje dostojanstvo.

I zato, kad jutros svane nad Lovćenom, Durmitorom, Rumijom, Prokletijama i Bokom — oslušni… Svaki kamen ponavlja iste riječi:

Nezavisna.

Nepokorna.

Građanska.

I evropska.

Da je vječna Crna Gora!