Pretpostavljam da ste svi u društvu nekad imali onog jednog namćora koji i tokom najluđeg provoda gunđa da mu se to mjesto ne sviđa, da se niko ne smije i da je čudna muzika. E pa taj sam.

Proslava Dana nezavisnosti zaista je bila veličanstvena, a danima prije zbilja se ośećala lijepa euforija koja je neke vratila u 2006, a neke u 2021, svjedočeći da je identifikacija s crnogorskom nezavisnošću jaka kod velikog broja građana Crne Gore. Pokazalo se i ovih dana da je, vjerovatno, i najveća zabluda projektanata Srpskog sveta bila čvrsto ubjeđenje da je crnogorski identitet vještačka tvorevina Mila Đukanovića i da će se svi njegovi atributi urušiti kao kula od karata čim Đukanović ode s vlasti. Otud nezadovoljstvo i frustracija što procesi u Crnoj Gori ne idu brže u smjeru koji su zacrtali mrakopisci iz Beogradske patrijaršije, SANU i bezbjednosnih ustanova u njihovoj službi.

Posebnu pažnju, ipak, privlači način na koji su dojučerašnji čvrsti negatori nezavisnosti dočekali ovaj Dan nezavisnosti. Umjesto ustaljenog ignorisanja najednom su tog dana slavili i vojvoda Mandić i njegovi jastrebovi, a uz Rikija Martina na Trgu smo gledali premijera u novoj ulozi patriote ogrnutog zastavom.

Možda bi to na nekim drugim geografskim koordinatama zaista ličilo na dugo iščekivanu društvenu promjenu, možda bi zaličilo da nas je blizina Evropske unije ujedinila u ljubavi prema svojoj državi i poštovanju njezinih atributa. Ali, ovđe to jednostavno ne biva.

Nagla aproprijacija praznika posvećenog državnoj nezavisnosti od onih koji su svoj životni i politički cilj podredili negiranju i nezavisnosti i svih njezinih simbola, kako mi se čini, ima posve drugačiji smisao. 

Neko gleda u budućnost, pažljivo vukući političke poteze koji vode novom izbornom trijumfu, a neko praktikuje sentimentalna putovanja u ljepšu prošlost

Śetimo se samo reinterpretacija Duklje u političkom diskursu krajem XX vijeka. Prije no su vojne i civilne obavještajne službe Republike Srbije smućkale pojam Milogorci, kao ključni difamirajući termin u Crnoj Gori je plasiran termin Dukljani. Prelati Beogradske patrijaršije prigrlili su koncept stigmatizacije građana koji se nijesu identifikovali s velikosrpskim fašizmom, pa su svako malo „prokletoga cara Dukljanina“ zakivali za Vezirov most. Sve dok se nijesu śetili zavodljive moći revizionizma. Pa umjesto da pojam Duklja i Dukljani i dalje ogađuju, najednom su o srednjovjekovnoj državi Duklji i njezinu nasljeđu počeli propovijedati kao o najstarijoj srpskoj državi, izmještajući srce srpske duhovnosti s Kosova i tražeći ga prije Nemanjića. 

Tako stvari danas stoje i s Danom nezavisnosti. Poučeni mudrim savjetom Duška Dugouška „Ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži im se“, zatočenici velikosrpskog fašizma danas prihvataju Dan nezavisnosti, svjesni da su s pozicije moći danas oni ti koji mogu kreirati sadržinu te nezavisnosti. Kako ta aproprijacija nasljeđa izgleda možda najbolje svjedoči bizarni kulturno-umjetnički performans koji se u povodu 20 godina od obnove nezavisnosti organizuje baš na Duklji inspirisan „Filozofskim urvinama“ opskurnoga korifeja svetosavskog fašizma Justina Popovića, a koji, po riječima organizatora, „stoji nasuprot zapadnoevropskim kulturnim trendovima, koji je utemeljen u duhu našeg naroda, načinu života i tradiciji...“ 

Haranga koja se uoči proslave Dana nezavisnosti ustremila na Nikolu Radunovića zbog jedne zdravorazumske izjave zasnovane na liberalnodemokratskim tekovinama koje danas stoje u temeljima Evropske unije, pokazala je najbolje koliko je fama o pomirenju i prihvatanju nezavisnosti licemjerni politički manevar. Pokazale su to i hitne izjave Joanikija II Nedostojnog koji ponovo poziva da se Lovćen kao simbol crnogorskoga trajanja i univerzalni spomenik velikom pjesniku i vladaru transformiše u tribalni žrtvenik kulta krvi i tla, ali i vojvode Mandića koji je s proslave Dana nezavisnosti produžio u Banjaluku da otud poziva na otvaranje srpskoga pitanja u Crnoj Gori i zavjetuje se na nacionalno jedinstvo, po ko zna koji put privatizujući i obesmišljavajući funkciju predśednika Skupštine Crne Gore.

Daleko smo, dakle, od društvene kohezije i konsenzualnog prihvatanja temeljnih vrijednosti propisanih Ustavom Crne Gore. Na sceni je taktičko preslaganje u kojem akteri tobožnjega pomirenja stoje zagledani u jun 2027. godine, dok opozicija i prozapadni auditorij sabira utiske s proslave Dana nezavisnosti i rekapitulira benefite od obnove države 2006. godine. 

Neko, dakle, gleda u budućnost, pažljivo vukući političke poteze koji vode novom izbornom trijumfu, a neko praktikuje sentimentalna putovanja u ljepšu prošlost. Do učlanjenja u EU ima sasvim dovoljno vremena da vojvoda i ekipa svojim kupljenim, ucijenjenim ili uplašenim koalicionim partnerima čvrsto se držeći transakcione logike isporuče na usvajanje set zahtjeva koji bi trebao da im obezbijedi trajno preimućstvo, budući da u biračkom tijelu u ovome trenutku ne postoji većina za onaj cilj do kojega Vojvoda, Demokrate i DNP sada idu različitim putevima. 

Bilo da u samom finišu pregovora indukuju pad Vlade, bilo da proguraju novi Zakon o državljanstvu, bilo da preko Zakona o biračkom spisku isposluju selektivno brisanje iz biračkoga spiska dijela politički nepoželjnih građana na privremenom radu u SAD ili Zapadnoj Evropi, ne treba sumnjati da će Mandić, Bečić i družina učiniti sve da Crnu Goru izmijene iznutra do neprepoznatljivosti, kako bi čak i ako uđe u EU postala podesan poligon za učvršćivanje genocidne velikosrpske ideologije, potiskivanje zapadnih vrijednosti i jačanje autoritarnih praksi. 

Trenutna nasušna potreba EU da nas čak i ovakve uvede u svoje članstvo, bez dovoljno jakog pritiska koji bi generisali opozicija i civilni sektor, mogao bi se pokazati kao idealan kišobran za realizaciju ovoga opasnog plana, utoliko opasnijeg što naš žovijalni premijer ne može, kako veli, da shvati zašto se postavlja pitanje kakva će Crna Gora ući u EU. 

Nagla aproprijacija praznika posvećenog državnoj nezavisnosti od onih koji su svoj životni i politički cilj podredili negiranju i nezavisnosti i svih njezinih simbola ima posve drugačiji smisao

Pritom, fingirano taktičko pomjeranje je uočljivo upravo ovih slavljeničkih dana kad se DNP istura kao eksponent radikalne, ekstremističke politike, dok se Mandić pozicionira kao konstruktivan, umjereni političar, Demokrate, uz svoje prljave staljinističke metode, kreiraju imidž boraca protiv kriminala, a PES s premijerom koji više ne ljubi po mržnji znane mrce no drži desnu ruku na srcu prilikom intoniranja himne pokušava se, paradoksalno, predstaviti kao zaštitnik državnoga dostojanstva. Vladajuća većina širi, tako, svoju manevarsku poziciju, dok opozicija, izolovana, kriminalizovana i proskribovana, gubi i svoje posljednje čvrste programske adute.

I tu se ocrtava temeljni paradoks crnogorskog političkog trenutka. Naime, da bi se generacijski san učlanjenja Crne Gore u EU ostvario potrebno je da Spajićeva Vlada opstane. Ali da bi Crna Gora zadržala svoj građanski i prozapadni karakter, da bi, najposlije, u punoj mjeri usvojila vrijednosti, standarde i procedure demokratskih društava, neophodno je da iz ove Vlade odu zagovornici antievropskih i anticrnogorskih politika, oličeni, u prvome redu, u grupacijama koje predvode vojvoda Mandić i Aleksa Bečić. 

Jer, nemojmo se zavaravati, DNP je danas vojvodi Mandiću ono što je 90-ih bio Šešelj Slobodanu Miloševiću – dvorska luda specijalizovana za distrakcije i uveseljavanje građana, na putu do zajedničkog cilja.