Predstava Korov po motivima drame Cvjećarka Mirjane Medojević, u režiji Mirka Radonjića, u produkciji Gradskog pozorišta, vješto je upakovani poklon ženama za Osmi mart bez mirisnog sadržaja. 

Definitivni raskid sa malograđanskim svjetonazorima, izlistani spisak razloga u kontekstu: Dođe mi… da se ispriča iskustvo Drugog pola definisanog prema potrebama čovječanstva koje je muško. 

Raskrinkavanje fenomena zaljubljivanja uz jeftine stihove i još bijedniju muzičku pratnju dešava se u improvizovanom magacinu cvjećare „Lijepi provodi“ gdje sedam žena aranžira cvijeće za bukete. Njihovi cvjetni motivi odjeće zasićuju scenu simulakruma kontrastirajući ga sa gorkim matrimonijalnim iskustvom.

Prevarene, iznevjerene, ostavljene, rastrzane između svakodnevnih kućnih zadaća, ogoljene bez svadbene magije posrću pod teretom u iščekivanju dana D kada se polomljeni mehanizmi opet sastavljaju i lutke se spremaju za još jednu dionizijevsku igru. 

Permisivnost prema nasilju nad sobom u režiji patrijarhata tužan je prizor. To je ples obmanutih uz cvjetnu lomaču na kojoj gore i posljednje iluzije. A još strašnije je vidjeti ih kako se povampireno iznova nadaju magiji bala i zanesenosti. 

Mimetički vješto uz muziku glasova riječi makaze otvara se još jedno, postpartorijalno poglavlje. Nimalo veselo iščekivanje maskulinog nastavka vrste, produžetka patrijarhalnog kodeksa za čiji se imidž paradoksalno brine drugi pol. 

Predstava pored turobne ženske jadikovke otvara prostor za smijeh, pa se tako publika može zabaviti počev od scenografije nasukanog citroena iz kojeg narator materijalizovan kao glas otvara nova poglavlja ženske zablude. 

Banalnost uobičajene muzičke pratnje proslava i pristajanje na obmanjujući scenario eshalira u posljednjoj sceni defetističkog prepuštanja koncepciji ženskog praznika iako su svi razlozi za zabavu potrošeni. Reditelj beskompromisno podvlači riječi spisateljice da je žena živa materija a ne spomenik. 

U hladnjači sa cvijećem su na kraju polunage žene smrznute prizorom vječnog ponavljanja istih violentnih obrazaca nekulture. 

Ostaje pitanje: Do kad će se „uvenulim“ patrijarhalnim nasljeđem hraniti buduće ekonomski zavisne princeze od pepela i prašine, mamini „sinovi“?