Kao i na prethodnom ročištu, svjedočili su predstavnici oštećenih porodica, koji su govorili o saznanjima o stradanju svojih najbližih do kojih su došli posredno. Oštećeni imaju prvenstvo u davanju iskaza, kako bi nakon toga mogli da prate suđenje iz publike i postavljaju pitanja ostalim svjedocima.

Sud je odbio zahtjev branioca okrivljenog, Danila Mićovića, i punomoćnika oštećene Feride Nišić, Dalibora Tomovića, da se suđenja audio-vizuelno snimaju, dok će o drugim predlozima advokata Tomovića – da se svjedoci iz BiH saslušavaju putem video-linka i da se obezbijedi rezervni branilac u slučaju spriječenosti branioca – odlučiti naknadno.

Svjedokinja Zehra Rizvo, ćerka i sestričina nestalih Ahmeda Rizva i Salka Dželilovića, navela je da saznanja o nestanku svog oca i ujaka ima od pokojnog ujaka Ahmeda Dželilovića i svjedoka koji su tokom rata bili zarobljeni, a potom razmijenjeni. Prema tim saznanjima, oštećeni su tokom zarobljaništva bili izloženi zlostavljanju. Navela je da su obojica bili zatočeni u „Garaži“, a potom i u kasarni „Slaviša Vajner Čiča“, te da su se nalazili na spisku od 46 osoba odvedenih iz Lukavice. Nakon njihovog odvođenja, prema riječima njenog ujaka, prostorije u kojima su boravili bile su krvave, sa poskidanim pertlama sa patika, a čuvar je preostalim zatvorenicima rekao da mogu uzeti stvari koje nađu, uz komentar da „onima kojima su pripadale više neće trebati“. Sudbina Ahmeda Rizva i Salka Dželilovića do danas nije razjašnjena, vode se kao nestali.

Svjedokinja Ferida Murtić, supruga nestalog Esada Murtića, izjavila je da saznanja o hapšenju svog muža ima od jetrve i svekrve koje su tome prisustvovale. Prema njenim navodima, njen suprug i đever su najprije odvedeni u Sportsku dvoranu, zatim u Kulu, a potom u Lukavicu. Dodala je da je čula da je Gašović bio organizator događaja vezanih za grupu od 46 osoba odvedenih iz Lukavice, koje se i dalje vode kao nestale. Istovremeno je naglasila da bi o tim okolnostima najrelevantnije bilo saslušati neposredne svjedoke koji su i dalje živi, čija je imena navela.

Nakon njihovog svjedočenja, branilac okrivljenog Danilo Mićović je naveo da se radi o instruiranim svjedocima koji lažno svjedoče, ukazujući na razlike u njihovim iskazima u odnosu na prethodna saslušanja pred organima BiH, te da su ti iskazi usmjereni na otežavanje položaja njegovog branjenika.

Specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić ocijenila je da se na ovaj način svjedoci zastrašuju, te da ovakvi komentari šalju poruku budućim svjedocima šta ih može očekivati ako se njihov iskaz razlikuje i u najmanjoj mjeri, naglašavajući da svjedočenje u ovakvim predmetima nije lako. Ovom stavu pridružio se i advokat Dalibor Tomović, navodeći da se radi o kampanji zastrašivanja kroz podnošenje ili najavljivanje krivičnih prijava protiv svjedoka iz pretresa u pretres.

Branilac Danilo Mićović je potom predložio isključenje javnosti i proglašenje suđenja tajnim, „kako bi se svi rasteretili da niko nikoga neće zastrašivati“. Sud je ovaj prijedlog odbio kao neosnovan.

Svjedokinja Suada Memić, ćerka nestalog Šabana Isića, navela je da je njen otac odveden u periodu od 1. do 8. maja 1992. godine iz porodične kuće. Prema kazivanju njene majke, odveli su ga okrivljeni Gašović i izvjesni Sijerić. Dalje je navela da je, prema riječima K. H, njen otac najprije bio zatočen u Sportskom centru, a potom i u objektu „Garaža“, gdje su zarobljenici bili izloženi teškom zlostavljanju – tukli su ih po ustima, a zatim ih tjerali da jedu so.

Nakon nekoliko dana, grupa uniformisanih, kako ih je opisala, „nabildanih“ mladića primoravala je žene iz Hadžića da bose idu do Sportskog centra kako bi nekoliko sati gledale torturu nad zarobljenicima. Navodi i da su nakon toga, iz njihovog dvorišta otuđeni brojni automobili i druga imovina. Pojašnjava da su svih 46 osoba koje se i danas vode kao nestale bili imućni i ugledni ljudi iz Hadžića. Za Gašovića je kazala da ga poznaje od ranije, jer je „igrao lopte sa njenim sinom“ još od malena, navodeći i naziv osnovne škole koju je navodno pohađao, kao i detalje o mjestu gdje je živio.

Svoje svjedočenje zaključila je riječima: „Ja tražim kosti oca. Ja sam najstarija koja je ostala u porodici Isić, nema više ko da traži njegove kosti.“

Prema optužnici, Gašović se tereti da je od maja do kraja juna 1992. godine učestvovao u ubistvima, porobljavanju, prinudnom preseljavanju, protivpravnom zatvaranju, mučenju i ispitivanju civila u objektima „Garaža“ i Sportska dvorana u Hadžićima, kao i u prinudnom preseljenju oko 280 civila u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici. Tereti se i da je sačinio spisak pritvorenika na kojem je 49 imena zaokružio crvenom olovkom, nakon čega je 23. juna 1992. godine 48 osoba odvedeno na nepoznatu lokaciju i do danas se vode kao nestale.

Naredno ročište zakazano je za ponedjeljak, 20. aprila.