Petnaest godina i dvanaest dana trajala je jedna od najvećih bruka neke države izazvana skandalom kada je gostujući predsjednik, tokom zvanične posjete, ukrao domaćinu skupocjeno protokolarno penkalo optočeno poludragim kamenjem. 

Predsjednik Češke Václav Klaus je 4. aprila 2011. u Santijagu, dok je njegov domaćin, predsjednik Čilea Sebastián Piñero, slatkorječivo hvalio odnose dviju država, mrtav hladan smotao u džep protokolarno penkalo i zatvorio praznu kutiju da prikrije trag. Nije računao na kamere.

Snimak je munjevito postao viralan i obišao je planetu.

Svijet je zaboravio ovu bruku, ali Česi nijesu. Prije petnaest dana su je aktuelizovali želeći da je jednom za vazda stave ad-acta. Ista prostorija, isti izrezbareni pisaći sto, iste futrole za penkala. Samo su se akteri promijenili. 

Ambasador Češke kreće da potpisuje nekakav međudržavni sporazum, poseže za protokolarnim penkalom, ali ono navodno ne piše. Predsjednik države Petr Pavel, u očito režiranoj predstavi, vadi iz unutrašnjeg džepa svoje penkalo, ambasador potpisuje i vraća penkalo predsjedniku Pavelu, ali on uz malo teatralnosti polaže to, svoje penkalo u onu kutiju i zatvara je simbolično zatvarajući slučaj.

Pravio je Václav Klaus razne gafove koji su razveseljavali medije, kao jednom kada je dotjeran i nalickan krenuo na posao noseći u ruci kesu kućnog smeća da usput baci. Bio je prethodno i ministar finansija, čelnik parlamenta, uspješan premijer u dva mandata, jedan od ključnih aktera „plišanog razvoda“ sa Slovačkom, najzaslužniji za najbrži i najradikalniji prijelaz neke zemlje s komunističke planske privrede na tržišni sistem, uspješnu vaučersku privatizaciju i vezivanje Škode za VW. Džaba. Slika krađe penkala je, kada je pod stare dane podvukao crtu, ostala ono što je obilježilo njegovu višedecenijsku političku karijeru. Po toj slici je upamćen.

Slike kao obilježja događaja i epoha

Ljudi inače pamte slike bolje i lakše nego podatke, riječi uopšte. Neke fotografije postaju simboli politikâ, događaja, vremena, čitavih epoha mnogo češće i snažnije od bilo kojih riječi. Koliko god se političari upinjali, oni nijesu ti koji odlučuju koja će slika o njima i njihovom vaktu ostati u kolektivnoj memoriji. Tako je oduvijek.

Najveće krvoproliće u istoriji čovječanstva, II svjetski rat u kojem je stradalo, prema procjenama, 70-85 miliona ljudi obilježile su, više od svega, tri fotografije iz 1945: susret američkih i sovjetskih vojnika na Labi i trijumfalno pobadanje zastava – američke na Ivo Džimi i sovjetske na zgradi Rajhstaga.

Ivo Džima, 23. februar 1945, Foto: Joe Rosenthal, Associated Press

Iako su sve tri fotografije što bi se danas reklo fake, odnosno iako su inscenirane nakon što su se događaji koje prikazuju već dogodili prethodnog dana, ali tada nijesu dobro fotografisani, one ostaju simbolične. A to što su inscenirane, Rajhstag čak i retuširan dodavanjem „potrebnih“ i uklanjanjem kompromitujućeg detalja – dva ručna sata na ruci jednog ruskog vojnika, samo dokazuje da je neko koliko-toliko na vrijeme shvatio propagandni značaj upravo tih motiva odnosno kadrova i snagu buduće slike.

Zašto su baš ove fotografije simboli, a ne neke druge? Zar ne bi trebalo da su jače i upečatljivije potresne slike Varšavskog geta, koncentracionih logora, Musolinija koji visi naglavačke ili pustoši koje su atomske bombe napravile od Hirošime i Nagasakija?

Da bi fotografija od običnog dokumenta prerasla u simbol mora zadovoljiti nekoliko ključnih faktora. To nije pitanje tehničkog kvaliteta ili značaja teme, već isključivo načina na koji slika komunicira s ljudskom psihom i kolektivnim sjećanjem. Da bi fotografija postala simbol mora biti jednostavna i zato lako pamtljiva, mora isključivati potrebu dugog objašnjavanja, mora biti lišena nevažnih detalja koji odvlače pažnju. Sve mora biti jasno na prvi pogled, fokusirano na jedan centralni motiv i emociju, ostavljajući pri tome mašti da popuni vremenski prostor prije ili poslije zabilježenog trenutka. Takve su slike trenutaka koje postaju obilježja.

Takve su fotografije Buzza Alldrina, ljudske stope na Mjesecu iz 1969, „ručavanja u oblacima“ radnika koji gradeći njujorške nebodere pokazuju 1932. narastajuću zastrašujuću ekonomsku moć Amerike, i slika jednog Njemca koji 1936. prkosi nacizmu. Ime čovjeka je i danas sporno.

Sva priča o Hladnom ratu staje u dvije fotografije Berlina – čuvenog kontrolnog punkta Charlie 1961 i Berlinskog zida 1989, kada je izgubio svrhu. Ni jedna strahota Vijetnama nije jača od čuvene fotografije Associated Pressovog Eddija Adamsa Sajgonska egezekucija iz 1968. 

Tragika afričkih i bliskoistočnih migranata, koji rizikuju živote ne bi li se domogli Evrope, staje u potresnu fotografiju dvogodišnjeg Alana Kurdija iz 2015. Sve bombastične priče i velika obećanja rješenja problema opšte gladi u Africi devedesetih nadjačala je fotografija Kevina Cartera na kojoj malaksalo izgladnjelo dijete puzi ka punktu za podjelu hrane, dok ishod ove životne borbe nekoliko metara dalje čeka lešinar.

Sudan 1993.

Ričući lav, Ajnštajnov jezik i Putinov mačoizam

Nijesu slike obilježja samo događaja, nego i ljudi. Svaka druga vizuelna identifikacija vremenom izblijedi osim te koja ostaje kao simbol. Od strašnog Winstona Churchilla danas je kao pokazatelj odlučnosti odbrane Ujedinjenog Kraljevstva ostala za pamćenje slika iz 1941. koju je fotograf Jusuf Karš nazvao „Ričući lav“.

Asocijacija na Marilyn Monroe, apsolutni seks simbol pedesetih, svima koji nijesu njeni savremenici je kadar iz filma „Sedam godina vjernosti“ kada joj suknju podiže pritisak vazduha iz ventilacionog otvora podzemne željeznice. 

Neke od takvih fotografija prestaju da budu samo obilježja slikanih ličnosti, postaju simboli i nečeg šire. Štampaju se na majicama i šoljama, postaju dio plakata, nekada i obilježja čitavih pokreta ili grupa. Tako je fotografija Alberta Einsteina iz 1951, koji izlazeći sa proslave svog 72. rođendana plazi jezik fotografu Arturu Sasseu jer ga je ovaj pozvao da se okrene za slikanje prerasla u obilježje akademske i druge slobode. Ako može nobelovac i priznati naučnik, jedan od najblistavijih umova čovječanstva da se plazi kao dijete, i da mu sve to bude oprošteno jer je on „ludi naučnik“, onda može u akademskom svijetu i mnogo toga drugog biti manje rigidno. Sama fotografija je tako snažan simbol da je njen autor, Artur Sasse, jednom kazao da je za 70 godina karijere, ako je prosječno pravio pet fotografija dnevno, škljocnuo najmanje 150.000 puta. „Sve to je ispalo manje važno od ove fotografije“, kazao je.

Još je jača socijalna ekstrapolacija fotografije latinoameričkog revolucionara Che Gevare snimljene 1960. na sahrani mornara i radnika stradalih u eksploziji municije istovarane u Havani. Fotografija Alberta Korde nazvana „Herojski gerilac“ postala je simbol revolucija, radikalne ljevice čak i studentskih pokreta krajem šezdesetih i ranih sedamdesetih.

Brojni su slučajevi neuspješnih pokušaja da se od državnika naprave ovakve simbolične slike. Najupečtaljiviji je svakako slučaj Vladimira Putina. Izrađene su serije fotografija sračunatih da ga pokažu kao mačo muškarca i alfa mužjaka. „Vozio“ je avion, tenk i podmornicu, jahao je go do pojasa razne životinje, „lovio“ je zvijeri, naravno i ovo go do pojasa kako valjda dolikuje „pravom muškarcu“, plivao je u hladnim sibirskim rijekama i to delfin – najteži stil… Džaba. Ništa se od toga nije primilo. Ostala je u kolektivnoj memoriji za sada ona karikaturalna slika dugog stola i razmaka od 5-6 metara između njega i sagovornika.

Mnogim državnicima su prolazili mandati, nekada i veoma sadržajni, a da nijesu proizveli sliku za pamćenje. Nekima su morale proći decenije da dožive svoje pamtljivo ja. Kralju Čarlsu III na primjer. Od vjenčanja sa Dianom Spencer 1981, koje je bilo globalni događaj, živio je četiri decenije u sjenci jake majke, dugovječne Kraljice Elizabete II, a onda je još četiri godine kraljevao bez poteza za pamćenje, dakle i bez upečatljive slike koju bi ostavio. Sve do prije neki dan, kada je najprije u direktnim susretima, a onda i usred Kongresa, engleski hladno, ali duhovito i sa visine razvalio na paramparčad suludu politiku Donalda Trumpa.

Kralj Čarls i Donald Trump, Vašington, 30. april 2026, Foto: Manuel Balce Ceneta / AP

Ljubljana, Novi Beograd, Vukovar, Dubrovnik, Bijeljina…

Epohu Jugoslavije obilježio je bez dileme Josip Broz Tito. Za 35 godina njegove vladavine islikane su hiljade fotografija, među ostalim, i sa najznačajnijim ličnostima svijeta. Četiri puta je bio u Americi.

Dočekivali su ga 1960. u UN Dwight Eisenhower, 1963. John F. Kennedy, 1971. Richard Nixon i 1978. Jimmy Carter. Sastajao se sa Churchillom, Staljinom, Brežnjevim, De Gaulleom, Brandtom, sa svim bitnim krunisanim glavama od Elizabete II i Gustava VI do Hirohita, s Nehruom i Naserom je 1961. u Beogradu formirao Pokret nesvrstanih, afričkim i azijskim liderima s kojima je prijateljevao broja se ne zna. Obišao je svaki kutak svoje zemlje, lovio međeda u Bugojnu, pobjeđivao u ratu, u ergeli držao Rolls-Royce Phantoma V, Mercedes-Benz 600 Pullmana i Cadillaca Eldorado… Ipak, Titovu epohu nije obilježila nijedna od slika njegove dugogodišnje svemoći, nego slika njegove kratkotrajne nemoći. Bila je to fotografija iz januara 1980. kada su Tita u Kliničkom centru u Ljubljani, iz kojeg nije živ izašao, posjetili sinovi Žarko i Mišo. Jugoslavija se tada suočila s činjenicom da Tito odlazi, i strahom koji se pokazao opravdanim da s njim nestaju i dotadašnja ekonomija i država.

Ljubljana, januar 1980, Žarko, Mišo i Josip Broz (autor fotografije nepoznat)

O raspadu Jugoslavije u ratovima devedesetih svjedoči nekoliko upečatljivih slika.

Sramnu crnogorsku epizodu simbolizira slika topa M55 nad Dubrovnikom 1991. Simbol nažalost i danas aktuelne politike Srbije je pozdravljanje s jednog od novobeogradskih nadvožnjaka tenkova i oklopnih transportera koji „Autoputem Bratstva i jedinstva“ odlaze ka Vukovaru. U samom Vukovaru, jača od svakog prikaza strašnog razaranja i svirepih zločina je fotografija Dragutina Zamurovića nastala nakon osvajanja grada.

Slika dvojice besprizornih srpskih dobrovoljaca, jednog s krznom lisice oko vrata i cilindrom na glavi usred ruševina, pokazuje atmosferu pljačke i haosa. Slijede srpski vladika mileševski Filaret Mićić s mitraljezom M53, srpski patrijarh Pavle s tadašnjim vođama Srba u Bosni, danas već osuđenim ratnim zločincima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, fotografija Rona Haviva koja prikazuje jednog pripadnika paravojske Željka Ražnatovića Arkana kako u Bijeljini 2. aprila 1992. šutira mrtvo tijelo jedne Bošnjakinje, te slika Dada Ruvića iz 2010. stotina mrtvačkih sanduka žrtava genocida u Srebrenici koje u nekom hangaru čekaju na ukop.

Crna Gora do 2020 – uspjesi bez objedinjavajućeg efekta

Crna Gora nažalost do dana današnjeg nije proizvela nijednu sliku koja bi ostala urezana u pamćenje nekome ko o Crnoj Gori ne zna ništa ili nekome ko prvi put posjeti našu zemlju. Na polju simbola dodatna je komplikacija što su nam državna obilježja prekomplikovana za bilo kakvo ozbiljnije brendiranje, a tradicionalno se nema ni političke hrabrosti, ni znanja, ni volje da se iskorači u promjenu ili makar stilizaciju. 

Komplikovani i teško razumljivi „simboli“ desete i dvadesete godišnjice nezavisnosti to bjelodano dokazuju. Morala je Crna Gora do sada već kreirati ako ne sliku ono makar okvir. Čak ni obnova nezavisnosti nije proizvela slike koje bi bile dovoljno dobre da budu i prepoznatljive i opšte prihvaćene. 

Ni proglašenje nezavisne države u Skupštini 3. juna 2006, ni prijem Crne Gore u Ujedinjene nacije 25 dana kasnije nijesu dali tu sliku. Zato je, uprkos slavljima i šampanjcima, najprihvatljivija i najkorišćenija slika, doduše samo za unutrašnju upotrebu, fotografija završnog skupa Bloka za nezavisnu državu, 18. maja 2006. na centralnom gradskom trgu u Podgorici, danas Trgu nezavisnosti.

Podgorica, 18. maj 2006. Foto: Blok za nezavisnu Crnu Goru

Bilo je, naravno, od 2006. do 2020. i te kako uspjeha i napredovanja. Stvorili smo u tom razdoblju i Porto Montenegro, Porto Novi, i Luštica Bay, pokrenuli veliki projekat skijališta na Bjelasici, otvorili masu manjih hotela, i autoput – iako je pušten u rad kasnije, za vrijeme ove vlasti. I Sozinu, i kilometre sređenih regionalnih puteva. 

Imali smo i zlatne „ajkule“ i „lavice“, svojevremeno i status najbrže rastuće turističke destinacije u svijetu, i učlanjenje u NATO-u, i kao jedina država regiona potpisane sporazume o granici sa svim susjedima, osim problema granice na moru s Hrvatskom… Ali nedostajalo je do 2020. nešto čime bi sve to bilo zaokruženo i što bi postalo simbol napretka u tih petnaest godina.

Pri tome, sve ovo se dogodilo do 2020. Od tada ništa. Otvorena je žičara Kotor – Lovćen koju je kao projekat pokrenula 41. Vlada Duška Markovića.

Crna Gora od 2020 – bez sadržaja

Oslobodioci, za sada, osim linearnog povećanja plata bez ekonomskog utemeljenja i narativa o „konačnoj pravdi“ nemaju nešto čime bi se mogli pohvaliti. Niti do izbora 2027. imaju priliku da to nešto stvore. 

Ne pomaže ni sporazum sa Crkvom Srbije potpisan 3. avgusta 2022, nakon tajne dostave u Crnu Goru srpskih popova. Činjenica da taj događaj, koji bi da nije ovakvo vrijeme kakvo je morao kao veleizdajnički biti adekvatno tretiran, nije proizveo sliku za pamćenje, potvrđuje njegovu privremenost, koliko god to stanje privremenosti trajalo.

Sve nade „oslobodilaca“ su usmjerene na završetak pristupnih pregovora Crne Gore i Evropske unije. Taj čin očekuju da im bude i izborni adut.

Međutim, od toga je slaba vajda. Prvo je pitanje hoće li do izbora sve to biti završeno. Tempo i postupanje vlasti ne ulivaju povjerenje, iako vjerovatno nema građanina Crne Gore koji to ne bi želio. Drugo, i da pregovori budu okončani, sam njihov završetak nije nešto što se u propagandnom smislu može efektno iskoristiti. Čak je i samo učlanjenje problematično u smislu korišćenja članstva kao izbornog aduta. Primjer Hrvatske, države koja je posljednja postala članica Evropske unije, to potvrđuje.

Hrvatska je završila pristupne pregovore 30. juna 2011, u vrijeme vladavine HDZ-a i premijerke Jadranke Kosor. Na narednim izborima, pet mjeseci kasnije, njena HDZ je izgubila, a ubjedljivo je pobijedila dotadašnja opoziciona Kukuriku koalicija pa je krajem decembra mandat počela vlada Zorana Milanovića, tada čelnika SDP-a. U decembru je potpisan Ugovor o pristupanju, a u januaru 2012. je uspješno okončan referendum o članstvu Hrvatske u EU.

Slavili su uz čašice šampanjca predsjednici države, Vlade i Sabora – Ivo Josipović, Zoran Milanović i Boris Šprem. Nije im pomoglo ni to ni kada je godinu i po kasnije, 1. jula 2013, Hrvatska postala članica EU.

Potpis: Hrvatska, 1. jula 2013. (Reuters)

Kao što kraj pregovora nije pomogao HDZ-u da zadrži vlast, tako ni referendum čak ni samo učlanjenje Hrvatske u EU nijesu donijeli pobjedu koaliciji na čelu sa SDP-om. Naprotiv. HDZ je trjumfovao najprije na lokalnim izborima maja 2013, zatim na predsjedničkim krajem decembra te, i početkom januara naredne godine, i konačno na parlamentarnim novembra 2015. Dakle, ni završetak pristupnih pregovora, čak ni članstvo u EU ne donosi automatski izborni uspjeh.

Slično je prošao i Boris Tadić u Srbiji. Za vrijeme njegovog mandata ukinute su vize građanima za putovanje u zemlje Schengena. Srbija je 1. marta 2012. postala država kandidat za članstvo u EU. Za Srbiju izolovanu decenijama ova dva događaja ravna onome što je za Hrvatsku bilo članstvo u EU. I opet ništa. Maja 2012, dva mjeseca nakon dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU, Tomislav Nikolić je pomeo Borisa Tadića.

Po meni se ništa neće zvati

Šta onda ostaje našim lumenima? S čim će pred građane naredne godine? Mrka kapa.

Najjača slika koju su do sada proizveli je ona dostava srpskog ober popa helikopterom i zaklonjenog diverzantskim ćebetom na Cetinje i nakon toga zulum prema građanima koji su se protiv okupacijskog ustoličenja bunili. Ali to im slabo pomaže kod onih kojima je taj događaj odgovarao. O ostalima ne treba trošiti riječi.

Cetinje, 5. septembar 2021. Foto: Tanjug

Osim dostave na Cetinje u saldu nema ništa. Da se broje slupana državna auta ili broj članova vlade, imali bi se čime pohvaliti. Bez toga ništa. Čak više nema ni velikih obećanja poput onih prije neku godinu o autoputevima, naučnim centrima, turizmu, investicijama, značajnim ličnostima... Kao da su i sami shvatili da te mutljavine nemaju svrhe jer ne prolaze.

Kada se sve ovo bude zvalo juče, iza sadašnje vlasti ostaće jedno veliko ništa. I nije to čudno niti neuobičajeno. Ima dosta takvih slučajeva. I u ovom regionu imamo primjera ljudi koji su imali sve prilike, a ostavština im je nula. Predsjednici Srbije i Hrvatske Boris Tadić i Ivo Josipović su egzemplari.

I oni su forsirali „diskontinuitet“ s prethodnicima, hvalili se i tetošili međusobno, forsirali su vještačku politiku izjednačavanja odgovornosti što je nazivano „novom pravednošću“ i „regionalnim pomirenjem“. Na kraju ni od „nove pravednosti“ ni od „regionalnog pomirenja“ nije ostalo ništa. Politike su trajale koliko su trajali i njihovi protagonisti. Josipović je profesor univerziteta, pa se imao đe vratit. Tadić je ostao na sprdnju.

Tako će i ovi. Oni, ovakvi kakvi su, jednostavno nijesu u stanju da kreiraju bilo kakav sadržaj koji bi im pomogao da se na iole prihvatljiv način održe u sedlu. Nema kapitalnih investicija, nema velikih projekata, nema vizije i što je najvažnije, nema strasti u tome što rade. Osim kod Andrije Mandića koji može upravljati ovima, ali sam ne može dobiti izbore. Kod ostalih postoje tek puki nagon održanja i glad za vlašću. A to nije dovoljno ni za iole poštenu utakmicu 2027. 

O daljoj budućnosti da ne govorimo. Njegoš bi rekao „vrijeme je majstorsko rešeto“, a Duško Trifunović „po meni se ništa neće zvati“.