Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, jedan od važnih aktera generacije koja je nosila institucionalni i ekonomski teret tog procesa, bivši premijer i nekadašnji ministar finansija Igor Lukšić, u razgovoru za Portal ETV govori o političkim, ekonomskim i društvenim okolnostima u kojima je stvarana moderna crnogorska država.

Lukšić je bio ministar finansija u periodu neposredno prije i nakon referenduma 21. maja 2006. godine, kada je Crna Gora prolazila kroz složen proces ekonomskog osamostaljivanja, međunarodnog pozicioniranja i institucionalnog oblikovanja. Kasnije, kao predsjednik Vlade, učestvovao je i u ključnim fazama evropskih integracija, uključujući dobijanje preporuke za otvaranje pregovora sa Evropskom unijom.

U intervjuu za Portal ETV govori o tome koliko građani danas razumiju težinu istorijskog trenutka obnove nezavisnosti, kako su međunarodne finansijske institucije gledale na novu državu, zašto smatra da nijesu svi ni danas prihvatili crnogorsku državnost, ali i o odnosu aktuelne političke elite prema 21. maju, evropskoj ideji i izazovima savremene Crne Gore.

S obzirom na to da ste bili jedan od važnih aktera generacije koja je nosila institucionalni i ekonomski teret obnove crnogorske nezavisnosti, kada danas, sa istorijske distance od dvije decenije, pogledate na 21. maj 2006. godine, da li Vam se čini da građani Crne Gore dovoljno razumiju koliko je tadašnji trenutak bio politički, ekonomski i državno rizičanI da li dovoljno prepoznaju značaj?

Lukšić: Sa protokom vremena naizbježno je da se svaka datost počne i podrazumijevati, iako je bilo daleko od izvjesnog da će se cijeli proces nasilnog i krvavog rastakanja nekadašnje Jugoslavije okončati nezavisnošću njenih činilaca pa time i Crne Gore 2006. godine. Okolnost da je cijeli proces izjašnjavanja u našoj zemlji, koji je imao i prethodnu fazu ogledanu u transfornaciji SR Jugoslavije u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, potom i zahtjevni referendumski uslovi i nakon toga brzo priznanje i integracija Crne Gore u medjunarodnu zajednicu, protekao mirno, je ogromna demokratska tekovina koja bi trebalo da ispuni zadovoljstvom sve aktere neovisno od strane koju su zastupali. Nakon 20 godina, nažalost ali i prirodno, sve je manje onih koji su učestvovali u samom dogadjaju pa je važno podsjećati se tog vremena, naravno, ali i naći mjeru jer ne treba teziti bilo kakvoj dogmatskoj indoktrinaciji već naglašavati koliko je Crna Gora bila afirmativan evropski pa i svjetski primjer koji joj je pomogao da danas bude učesnik svih regionalnih, evropskih i globalnih procesa sa svojim glasom. Iako ponekad zvuči paranoično i udaljeno, ali ni nakon 20 godina ne znači da su se svi pomirili sa činjenicom da je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost. Njeno uspješno ostvarivanje strateških ciljeva i institucionalno jačanje i sazrijevanje će biti najbolji mogući odgovor.

Bili ste ministar finansija u možda najosjetljivijem periodu savremene crnogorske istorije. Koliko je bilo teško uvjeriti međunarodne finansijske krugove da mala, tek obnovljena država može biti stabilan i kredibilan partner?

Lukšić: To je bio ozbiljan izazov. Kako prije, tako i nakon samog referenduma. Ipak, proces ekonomskog osamostaljivanja je počeo ranije, već krajem 90tih kada Crna Gora preuzima punu odgovornost za značajne ekonomske funkcije poput fiskalne i monetarne što je na odgovarajući način kasnije verifikovano u Ustavnoj povelji drzavne zajednice. Tako da već u periodu prije referenduma kroz praktično nezavisnu komunikaciju sa MMF, Svjetskom bankom, EIB, EBRD i tako dalje Crna Gora taba svoj ekonomsko-finansijski put razvijajući postepeno svoje institucije. Sjećam se da smo recimo na kraju standby aranžmana sa MMF-om čekali Srbiju pola godine da bi se zatvorio, i da bismo dobili dodatni otpis obaveza prema Pariskom klubu povjerilaca. Trogodišnji period prije referenduma je bio i vrijeme možda najintenzivnijih i veoma kompleksnih ekonomsko-socijalnih reformi orijentisanih na stvaranje percepcije da je Crna Gora, iako nova, kredibilna investiciona destinacija sa povoljnim poslovnim ambijentom. Tranzicione teškoće su nametale ogromne socijalne troškove koje je trebalo podnijeti ali koji su se rješavali u intenzivnom socijalnom dijalogu. Imajući sve na umu, značaj referenduma i opredjeljenje gradjana bi trebalo još više cijeniti.

Crna Gora je nakon obnove nezavisnosti vrlo brzo krenula putem evropskih integracija. Da li danas vjerujete da je evropska ideja ostala ista ona vrijednost oko koje se okupljala generacija koja je stvarala modernu Crnu Goru, ili se njen smisao u međuvremenu izgubio u dnevnoj politici?

Lukšić: Dnevna politika svaku ideju troši ukoliko je neprestano rabi. Posebno što se pojedine obaveze interpretiraju na krajnje profan način i time ne doprinosi razumijevanju problema. Proces evropskih integracije traje već jako dugo. Započeo je još 2003 godine i samim tim postaje pomalo obesmišljen u narativu. Nije još okončan iako je pred samim krajem, ne samo crnogorskom krivicom. Bio sam predsjednik Vlade kada smo mimo svih očekivanja u rekordnom roku ispunili obaveze i dobili preporuku za otvaranje pristupnih pregovora. Bilo je, medjutim, perioda da su zemlje članice pokazivale ozbiljnu skepsu prema proširenju kao takvom, da bi na kraju geostrateški izazovi obnovili ubrzano interes što je i našoj zemlji otvorilo veliku šansu koju ne bi trebalo propustiti. Vjerujem, medjutim, da onog trenutka kada članstvo bude zaista opipljivo i doživljaj brojnih pitanja će biti drugačiji.

Često se govori o političkom aspektu referenduma, ali mnogo manje o ekonomskoj hrabrosti tog projekta. Da li je u tom trenutku postojao realan strah da bi samostalna Crna Gora mogla teško finansijski opstati?

Lukšić: To je odlično pitanje, jer je jedan od ključnih argumenata bio da je samostalna država neodrživ koncept. Učestvovao sam u referendumskoj kampanji izmedju ostalog upravo dokazujući da je to netačna pretpostavka što se veoma brzo potvrdilo. Investicioni zamah je bio ogroman, i to je period kada je posijano sjeme najznačajnijih privatnih razvojnih projekata uz brojna kapitalna državna ulaganja. Poslovni ambijent je takodje značajno poboljšan, a nastavljene su i strukturne reforme. Upravo je ekonomski rast i razvoj bio potpora političkom ritmu u pravcu članstva u EU.

Iako danas često čujemo proklamacije o istorijskim rezultatima, ekonomisti posmatraju samo tzv realne veličine. U periodu od 2006. do 2012. recimo, a ističem je kao godinu u kojoj smo doživjeli prolongiranu posljedicu velike svjetske ekonomske i finansijske krize koja je eskalirala 2008. i 2009. godine, crnogorski BDP je u stalnim cijenama porastao oko 60 odsto, a slično i po stanovniku što je više nego u periodu 2019-2025 recimo. Stope realnog rasta prosječne bruto zarade, kao jedine uporedive kategorije zbog drastičnih promjena poreske politike, su slične. Ostvaren je i najveći budžetski suficit ikada koji je pomogao da se amortizuju posljedice ekonomske krize. Dobijamo tada i prve kreditne rejtinge.

Naravno, kako je razvoj jedne ekonomije dinamična stvar, logično je da kako vrijeme prolazi svi agregati rastu a stope rasta sa više osnove neminovno usporavaju. Zato se naglasak pomjera sa fizičkih veličina na održivost sistema odnosno njegovu konkurentnost kroz kvalitet poslovnog ambijenta koji se stalno mora unaprjedjivati, ljudski kapital i slično. Koje će, recimo, posljedice nedavne duboke promjene poreske politike biti i kako će se strukturni deficit javnih finansija na koji upozoravaju medjunarodne finansijske institucije rješavati, vidjećemo.

U periodu nakon obnove nezavisnosti Crna Gora je djelovala kao država sa jasnim pravcem, energijom i međunarodnim ugledom. Što se, po Vašem mišljenju, u međuvremenu promijenilo u našem društvenom i političkom samopouzdanju?

Lukšić: Mislim da smo jednostavno i mi u situaciji da trpimo ukupne globalne promjene političkog diskursa u demokratskim zemljama što u periodu populizma ostavlja značajan trag. Često se ne razumije da se pitanje vladavine prava ne odnosi samo na represivni aparat i pravosudje. Dugoročno veći značaj ima kultura vladavine prava koju čine pisana i nepisana pravila. Istovremeno, Crna Gora nije zemlja dugo trajuće razvijene institucionalne arhitekture pa je samim tim i ranjivija. Zato se nadam da će korektivni mehanizmi članstva u EU doprinijeti i unaprjedjenju našeg političkog sistema bez obzira što i EU često pati od birokratsko-tehnokratskog pristupa problemima.

Vi ste pripadali mlađoj generaciji političara koja je tada preuzimala ozbiljne državne resore. Da li je upravo ta generacijska smjena bila jedna od važnih snaga moderne i evropske Crne Gore?

Lukšić: Mislim da je u pitanju takodje i splet okolnosti u potrazi za adekvatnim odgovorom na izazove toga vremena. Istovremeno, ističem da nije u pitanju bilo neselektivno opšte podmladjivanje struktura jer to samo po sebi ne donosi promjene na bolje. Mi smo se i te kako oslanjali na iskustvo administracije, uz mnogo manje partokratskog pristupa nego što se danas misli, koja se kroz prethodne decenije razvijala najprije kroz SFRJ i druge državne oblike i bila stub drzavne uprave.

Kao čovjek iz finansija, ali i neko ko je učestvovao u stvaranju državne strategije, što smatrate najvećim ekonomskim uspjehom Crne Gore nakon obnove nezavisnosti a što najvećom propuštenom šansom?

Lukšić: Teško je izdvojiti jednu posebnu stvar, ili neki projekat i investiciju i proglasiti je najvećim uspjehom. Mnogo je važnije graditi stabilan i otporan ekonomski sistem u cjelini a to znači predvidljivu ekonomsku politiku oslonjenu na ekonomske slobode, kredibilne institucije jer investitori od njih očekuju razumljive odgovore, održivu fiskalnu politiku, profesionalnu javnu upravu i tako dalje. Na svemu tome se zaista i radilo iako možda ne uvijek tempom koji smo željeli. Ipak okolnost da smo veoma odgovornom politikom posljedice najvećeg globalnog ekonomskog udara 2008-2010, i potom 2012 koji je bukvalno mogao proizvesti ekonomsku kataklizmu, sveli na minimum smatram najznačajnijim rezultatom. Danas će to slabo biti primijećeno, a neki aspekti politike veoma negativno interpretirani bez prethodnog razumijevanja konteksta u kojem se odluke donose.

Danas, kako vidimo, sve češće se pokušava relativizovati značaj 21. maja, dok pojedini predstavnici aktuelne vlasti otvoreno iskazuju netrpeljivost i nepoštovanje prema ovom datumu, uprkos činjenici da upravo od te države, kroz funkcije koje obavljaju, primaju plate i uživaju sve privilegije i benefite koje im ona omogućava. Kako Vi objašnjavate taj paradoks i šta nam on govori o odnosu velikog dijela političke elite prema samoj ideji crnogorske državnosti?

Lukšić: Svaku iskrenu promjenu političkog stava prihvatam i mislim da je dobra dugoročno za Crnu Goru. Nije tako davno bilo da su mnogi od aktuelnih aktera bili otvoreno protiv članstva u NATO i vrlo tiho davali podršku, ukoliko i uopšte, procesu evropske integracije. Volio bih kada bih čuo jasno distanciranje od politike koja je dovela do ratova 90tih, a u našem slučaju rezultirala i u medjunarodnim sankcijama čime je naš tranzicioni put bio drastično pogoršan a mnoge kompanije suštinski nepovratno izgubljene. Zaboravlja se da su to bili spojeni sudovi. Licemjerje može neko vrijeme raditi u korist onih koji ga koriste kao politički obrazac, ali ne može dugo.

Da li je Crna Gora 2006. godine bila više ujedinjena oko ideje budućnosti nego što je danas, uprkos svim podjelama?

Lukšić: Nisu crnogorske podjele nastale 2006. a ni koju godinu prije ili kasnije. One su najvećim dijelom istorijskog karaktera i manifestovale su se u raznim periodima. A nisu, takodje, ni specifičnost našeg društva. Danas je i američko društvo duboko podijeljeno a i mnoga druga. Ono što jeste drugačije u slučaju Crne Gore jeste identitetski sadržaj podjela. Mislim da je potrebno mnogo više napora na svim stranama uložiti kako bismo, ne mehanički prevazišli podjele, već kako bismo diverzitet društva stavili u punu funkciju razvoja što uz malo dobre volje ne bi trebalo da je teško.

Kada biste danas jednoj mladoj osobi, rođenoj nakon referenduma, morali da objasnite što je značila obnova nezavisnosti Crne Gore, kako biste to učinili?

Lukšić: Rekao bih joj da joj je svakako teško da razumije alternativu po kojoj se mnogo ne pitate ili makar ne presudno o svojoj budućnosti jer smo iz tog okvira željeli da izadjemo kao tadašnje datosti, ali bih je zamolio da zamisli kako bi to bilo kad bi danas prepustila nekome drugome da donosi odluke umjesto nje same o sebi. Mislim da to mladi ljudi danas jako dobro razumiju možda bolje nego što smo mi, pa me i ne čudi rast podrške nezavisnosti ukoliko bi to uopste i mogla biti tema.