Građani su opet uzeli stvar u svoje ruke i odlučili da spase obraz svojoj državi. Neće to, opet, uraditi niti partije, niti institucije kojima je to po definiciji osnovna obaveza, neće ni svi oni koji su čerupali i čerupaju ovu zemlju, već ljudi koji jednostavno vole Crnu Goru, svoj dom i svoj grad. U Herceg Novom 21. maja će se okupiti takvi ljudi!

I baš kad je djelovalo da će mrzitelji svoje države trijumfovati u namjeri da kolektivno prećute jubilej 20 godina od obnove nezavisnosti, nastaje lančana reakcija! Jedan po jedan grad, u kojima je postalo tabu slaviti državne praznike, počinje da svijetli! 

Ovog puta počelo je iz Novog! A nastavlja se i u Pljevljima, i u Nikšiću, a proširiće se na cijelu Crnu Goru. Jer ove ljude ništa ne pokreće tako snažno koliko oduzeta sloboda. Sloboda da slave zakonom propisani praznik! Dan nezavisnosti!

Tada se u nama probudi ono naše čuveno „sveto trojstvo“: kapric, pobuna, nedoder!

I baš zato je zahtjev Stege i SUBNOR-a upućen Opštini Herceg Novi da se obilježi 21. maj, Dan nezavisnosti Crna Gora, ostao bez odgovora. Ne odbijen. Ne prihvaćen, samo – ignorisan. Ali, treba da znaju jednu stvar - kako god odlučili, tog dana će na skale ispod sata doći ljudi!

Na Trgu Nikole Đurkovića igralo se “krvavo kolo”. Ti morbidni “plesači” su tada izgubili i odloženi su na smetlište istorije. Danas, kada ideološki potomci vrše vlast u tom gradu, istorija nam, i to na Dan nezavisnosti, opet određuje dužnost. Da branimo jedinstveni duh ovog grada, te zapadne kapije Crne Gore, njegovu kulturu i antifašistički oreol. Jer danas, to nije grad kojim bi bio inspirisan jedan Vojo Stanić, Mihailo Lalić, Ivo Andrić ili sam Njegoš! I na to ne smijemo ćutati, zato se moramo boriti!

Jer 21. maj nije običan datum. To je dan kada je jedna zemlja odlučila da bude svoja. Kada je glas bio jači od straha. Kada su ljudi rekli – dosta. Taj datum nije vlasništvo nijedne partije, nijedne ideologije i nijedne strukture. To je temelj savremene Crne Gore. I upravo zato, njegovo prećutkivanje govori više nego hiljadu saopštenja.

Ima taj grad jednu osobinu koju je teško uništiti, a to je pamćenje. Pamtiće i ovo ćutanje lokalnih vlasti

Novi je oduvijek bio susret svjetova. Grad u kojem su se dodirivali Mediteran i zaleđe, đardini i tvrđave, književnost i svakodnevica. Grad u kojem je ljepota bila stvar mjere, a identitet slojevit, prirodan, svoj. Danas se, međutim, pokušava instalirati nešto drugo. Nešto što nema veze s morem. Nešto što ne miriše na borovinu, nego na zatvoren prostor i tuđe interese. Nešto što od otvorenog magičnog grada pravi jednonacionalnu kasabu.

Jer kada grad prestane da slavi sopstveni praznik, neko drugi počinje da ga prepisuje.

I nije problem samo u tome što Opština ćuti. Problem je što se u toj tišini širi drugi glas – glas straha. Glas organizovanih grupa koje nijesu nikle iz ovog kamena, nego su ovdje posađene. Glas navijačkih grupa koje tamo figuriraju kao ekspozitura susjedne tajne službe. Herceg Novi danas previše često liči na utočište nečega što ne pripada njegovom duhu. Na prostor u kojem se testira granica: koliko se može potisnuti sloboda, a da grad još uvijek izgleda kao grad.

Međutim, što je mnogo, mnogo je! Ima taj grad jednu osobinu koju je teško uništiti, a to je pamćenje. Pamtiće i ovo ćutanje lokalnih vlasti. Kao što pamti i sve trenutke kada su ljudi birali da budu slobodni.

Nisu valjda pomislili da ćemo dići ruke od Herceg Novog?! Nikad! Jer… Nije Novi što mu zbore, nego biser Crne Gore!