World Wide Web je prethodnih dana zatrpan video sadržajima o crnogorskome referendumu, a neki od njih žanrovski se određuju kao dokumentarci. Među njima se izdvajaju dva, koja imaju isti cilj, djelimično i ista sredstva, ali su taktički vrlo različiti, što značajno utiče na prijem kod publike.

Više od dva sata propagandistike najprizemnije vrste upakovano je u dvodjelni film Centra za društvenu stabilnost (CZDS) iz Novoga Sada. Ova je forma odabrana za šire narodne mase, pa je prenešena preko dva medija s nacionalnom frekvencijom u Crnoj Gori (TV Prva i TV Adria) a istovremeno i nekoliko televizija u Srbiji. „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“ stoji u naslovu. 

Sve je u njemu eksplicitno: i mržnja, i netrpeljivost, i diskriminacija, i uvrede, i osporavanje nacionalnoga identiteta Crnogoraca i Crnogorki i osporavanje savremenoga ustavnoga uređenja Crne Gore. Taj je dvodjelni uradak dobio zasluženu pažnju Agencije za audiovizuelne medijske usluge, ali i opravdane osude raznih sudionika društvenoga života. Vjerujem da, pored pravovremene i adekvatne reakcije AMU, ima osnova i za reakcije drugih organa. No sudeći po dosadašnjoj lakoći izbjegavanja odgovornosti, ne bi čudilo da se i ovo odbaci kao „AI“.

Ipak, interesantniji je drugi film, znatno perfidniji u svojim namjerama i svojim metodama, a jednako manipulativan, s jednakim odnosom prema Crnoj Gori i njezinu identitetu. 

Javni servis Srbije RTS donio je svoj „dokumentaristički“ osvrt na pitanje crnogorske nezavisnosti. Naoko korektan dokumentarac koji donosi mišljenja i onih za obnovu crnogorske državnosti i onih protiv nje, istaknutih pojedinaca i s jedne i onih s druge strane crnogorsko-srpske granice. 

No ako malo zagrebete tu foliju „korektnosti“ i „uravnoteženosti“ RTS-ovoga filma, počev od naslova pa do završne poruke, svi elementi propagande su tu. Ali u soft izvedbi koja će proći bez velikih osuda, koja će privući znatno manje neželjene pažnje, a istovremeno širiti iste ideje. Za one koje ne radi agresija prividno uravnoteženo novinarstvo je ključ.

RTS svoju emisiju počinje citiranjem referendumskoga pitanja iz 1992. godine, pa se bave raskolom na liniji Bulatović – Đukanović 1997, prelaze na 5. oktobar i odatle na referendum 2006. Slijedi nezaobilazno Kosovo, Podgorička skupština, klerikalna kontrarevolucija (aka litije), pitanje položaja srpskoga jezika i današnjih odnosa. 

Autor je Dragan Stanojević, a u filmu govore novinari Darko Šuković i Milan Milošević, istoričari Šerbo Rastoder, Miloš Ković i Aleksandar Raković, politikolog Zlatko Vujović, političar Predrag Bulatović („lider bloka za zajedničku državu 2006“) i književnik Matija Bećković. 

Iako nastoji da kreira diskurs ideološke ravnopravnosti i ravnomjernosti, lako je prebrojati da među sagovornicima referendumska opcija NE u ovome dokumentarcu ima dva predstavnika više, što na mali broj sagovornika prilično remeti balans. A samo će naivni povjerovati da je Aleksandar Raković tu zbog svojega naučnoga doprinosa obrađivanoj temi. No baš on jasno povezuje dva pomenuta srpska video-osvrta na crnogorski referendum u skladnu propagatorsku cjelinu.

Razlike u značenju između  dvije poruke nema, kao ni između ova dva „dokumentarca“. Razlika je samo u pristupu publici

Jedan je od postulata velikosrpske propagande, kako je to bjelodano na samome početku pokazao film CZDS, onaj o Srbiji kao bratu Crne Gore. I to ne bilo kojem, već starijem bratu. Taj model prikazivanja državnosti kroz hijerarhiju porodičnih odnosa vrlo je moćan u patrijarhalnim zajednicama. Podoban je iz najmanje dva razloga – jer se stariji brat po tradiciji bespogovorno sluša, a istovremeno se jača laž da je srpska država starija – laž koja im je potrebna da potru crnogorsku suverenost i identitet.

Na istoj je ideološkoj matrici utemeljen i film RTS-a. Već od naslova „Crna Gora i Srbija, razdvojena familija“ političko-pravni odnos dva državna entiteta predstavljen je kroz metaforu rastavljene porodice, što publiku s prava prevodi na polje emocija: razvod, raskid, rastava, porodična rana i bol, iz čega gotovo neminovno slijedi trauma. Ako je porodica nukleus društva i njegova najveća vrijednost, kako se u metaforičkome okviru „Crna Gora i Srbija, razdvojena familija“ doživljavaju oni koji su učinili da ta „prirodna cjelina“ bude razdvojena? I eto nas u bajci o otcjepljenju.

Porodica je zasnovana na krvnome srodstvu, bliskosti, ali i obavezama i odgovornostima čije iznevjeravanje, kao i razur doma, podstiče ideju o onome što je jasno istaknuto u prvim momentima CZDS propagandistike – izdaji! Taj i takav okvir ima veliku retoričku moć jer ne traži od gledaoca da prvo razmišlja s aspekta međunarodnih ili državnopravnih ili u krajnjem demokratskih odnosa. Prva je reakcija afektivna: ko je koga ostavio, ko je kome pripadao, ko je razbio porodicu?

Time se cjelokupna istorijska, identitetska, kulturna politička slika dviju država sagledava kao unutrašnja razmirica, za koju se očekuje da će se razriješiti u korist istinske porodice. U podlozi ovakve metafore podmetnuta je pretpostavka da su Crna Gora i Srbija (oduvijek) bile jedna porodica, jedna prirodna cjelina i da su se sad rastavile. I ta se presupozicija ne dokazuje, jer dokaz i ne zahtijeva. To je pozadina koja se tek tako podrazumijeva.

Porodica počiva na pripadanju, koje se zasniva na rođenju. Počiva na lojalnosti. Zato se ovim metaforičkim okvirom značenje 21. maja pomjera iz sfere političke legitimnosti u sferu moralne lojalnosti. Izdaja je očita podloga, pa i ako se ne izgovara. Upravo zato ovom metaforom autor RTS ideologema čini da se 21. maj ne predstavlja kao praznik političke volje, već kao dan podjela i porodičnih trauma.

A porodična metafora nije slučajnost niti kreativni izbor jednoga autora. Porodični i biološki okvir pripadnosti sistemski je prisutan u srpskom političkom diskursu svaki put kad se govori o teritoriji koja se „otcijepila“ ili je nasilno otcijepljena: Kosovo je „srce Srbije“, Republika Srpska je „srpska zemlja s one strane Drine“, Crna Gora je „razdvojena familija“. Isti okvir, isti cilj – pretvoriti politički i pravni čin u moralni prijestup, demokratsku odluku u čin izdaje. Toliko dosljedan obrazac pokazuje da je riječ o strategiji.

I nije ovo nimalo banalno. Metaforični okviri su bitni jer utiču na podsvjesno. Jezik kreira mentalne slike kojima se vrlo često i ne možemo lako oduprijeti. Zato je „dokumentarni“ film RTS-a opasnija verzija propagande, jer je perfidniji, teže primjetan.

Nije se naravno stalo na metaforama. Rekoh prije, ključni elementi propagande su tu. Autor RTS-ova dokumentarca uobičajenu peđabulatovićevsku etikeciju o pokradenosti referenduma zaogrće brojkama, pa nakon što konstatuje rezultate glasanja veli: „U odnosu na ukupan broj upisanih birača za nezavisnost je bilo 47,5% građana.“ I tako se zloupotrebom statistike teži dovesti u pitanje ili u najmanju ruku relativizovati nesumnjiva volja nesumnjive većine. 

Obično se kaže da ćutanje znači odobravanje. No RTS u dokumentarcu ide obrnutom logikom i smješta domišljene glasove apstinenata u korpus protivnika obnove nezavisnosti. Sagledamo li rezultate referenduma s aspekta statistike, onda je protivnika obnove nezavisnosti u odnosu na ukupan broj upisanih u birački spisak bilo znatno manje od njenih zagovornika. Ali agitpropu to ne odgovara. Cilj i nije statistički fakt. Cilj je osporavanje pobjede i referendumskih rezultata. Cilj je pokazati da je tobož demokratskim putem izglasana nezavisnost, ali da ta pobjeda nije baš stvarna. I Javni servis Srbije taj cilj isporučuje, samo nešto drugačijim registrom od CZDS-a.

Da se priča zaokruži, RTS na kraju dokumentarca umjesto autorske poruke donosi stihove Matije Bećkovića o čovjeku koji nije postojao, već je sebe izmišljao. Pritom mitomansku viziju istorije, jezika i kulture ovoga akademika SANU izdašno predstavlja kao istinu. Kad je crnogorska javnost reagovala na video-pamflet CZDS, i oni su – nikako slučajno – posegli za Matijinim „ćeraćemo se još“. 

Oba propagandna filma završavaju slikom morskih talasa. CZDS donosi riječi kralja Nikole „Vjenčavam te srpsko more sa slobodom Crne Gore“ uz eksplicitnu prijetnju: „Vraćamo se po naše!!!“, ispisanu naravno morem i trobojkom. RTS Bećkovićeve stihove posvećene 10. obljetnici obnove crnogorske nezavisnosti, kojima se negira postojanje crnogorskoga čovjeka i identiteta, ispisuje takođe na talasima. 

Razlike u značenju između ove dvije poruke nema, kao ni između ova dva „dokumentarca“. Razlika je samo u pristupu publici.

Upravo je zato RTS-ov film opasniji od CZDS-ovog: gruba propaganda mobilizuje one koji su već ubijeđeni, a sofisticirana osvaja one koji još nijesu. 

Ali uzalud im trud. Jedna mala barka može ploviti samo Panonskim morem.