Pobrkali su inkluziju Srba, koja je prihvatljiva i potrebna, s inkluzijom bjelaško-četničke ideologije, koja je neprihvatljiva. Čim je URA izgubila vlast, sprovođenje takve inkluzuje preuzeo je PES. Oba politička pokreta su uvjeravala da je bjelaško-četnička ideologija koalicije Za budućnost Crne Gore, koja je od postanka usmjerena protiv crnogorske državnosti i nacionalnosti, zapravo samo politički folklor i da će koalicija Za budućnost Crne Gore ulaskom u vlast doživjeti katarzu i preobraćanje iz šovinizma u građanstvo. 

Od tada je prošlo šest godina, a Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija, okosnice koalicije Za budućnost Crne Gore, istrajavaju u sprovođenju svoje osnivačke ideologije o čemu svjedoče njihovi posljednji potezi.

Predsjednik NSD-a i četnički vojvoda, koji protivzakonito predsjedava Skupštinom Crne Gore, Andrija Mandić, uručio je 11. maja najveće stranačko odlikovanje „Orden Marko Daković“ istoričaru, akademiku SANU i nekadašnjem ambasadoru Srbije u Rusiji Slavenku Terziću. Terzić je najpoznatiji po tome što je izjavio da „je crnogorska nacija nasilno nametnuta, voljom rukovodstva KPJ“ i da je „crnogorski nacionalizam i separatizam izrastao na staroj strategiji razbijanja srpskog etničkog, kulturnog i duhovnog prostora“. Naveo je da je ta strategija proistekla iz „bečkih i peštanskih državnih kancelarija i njihovih satelitskih centara kao što je Zagreb... i iz drugh centara, u prvom redu Rima kao sjedišta Rimske kurije“.

Odlikovanje Terzića jesamo još jednom pokazalo anticrnogorsku politiku NSD-a

Suština Terzićevog antinaučnog rada je promocija stare kleronacionalističke teze da su nacionalne Crnogorce izmislili Vatikan i Kominterna, uz pomoć Austrougarske, kao dio antisrpske zavjere. U vrijeme nastanka litijaškog pokreta Terzić je izjavio da su Srbi i Crnogorci jedan narod i da je „projekat stvaranja novog identiteta Crne Gore zasnovan na nasilnon odnarođavanju srpskog naroda u Crnoj Gori“. 

Odlikovanje takvog akademika Terzića jesamo još jednom pokazalo anticrnogorsku politiku NSD-a, koja se netačno predstavlja kao Nova srpska demokratija, a u stvari je Stara bjelaško-četnička tiranija.

Svi koji su pomogli ideološku inkluziju Andrije Mandića na čelo Skupštine, a njegove đurišlije doveli na ministarska mjesta i u državne kompanije, ustanove i insititucije, znali su da je Marka Dakovića „tradicionalna i Njegoševa“ Crna Gora, osudila na smrtnu kaznu zbog učešća u pokušaju terorizma i atentata na knjaza Nikolu u Bombaškoj aferi 1907. Uz to je Marko Daković tada pravosnažno oglašen za veleizdajnika. 

Pošto je preživio zahvaljujući bježanju i kasnijoj amnestiji, Daković je na tzv. Podgoričkoj skupštini, kao istaknuti bjelaš (pristalica nasilne aneksije Crne Gore Srbiji) izabran za člana Izvršnognarodnog odbora koji je bio samo lokalna ispostava srpske okupacione vlasti. 

Niti je Mandić promijenio program stranke, niti je odustao od „Ordena Marka Dakovića“, a ni od četničke titule i spomenika Đurišiću

Daković se do kraja života borio za tekovine tzv. Podgoričke skupštine, odnosno za brisanje crnogorske državnosti i identiteta. Takav Daković je uzor za NSD i koaliciju Za budućnost Crne Gore koja danas, logično i predvidljivo, sprovodi ideologiju svog uzora, a jedna od simboličnih manifestacija te ideologije je i Mandićevo nametanje izgleda pročelja zgrade Zetske banovine za logo Skupštine Crne Gore.

Nakon što se žalosnijem glasom pred kamerama Andrija Mandrić izvinio za učešće u stvaranju podjela, neki su pomislili da je to željeni politički preokret i katarza u njegovom djelovanju, a neki da se čak preobratio u Dalaj Lamu. No, čim je zauzeo predsjedničko mjesto Skupštine, Mandić je izjavio da mu je cilj isti, a samo putevi drugačiji. To znači da kada dodjeljuje „Orden Marka Dakovića“ negatorima crnogorske nacije Mandić poručuje šta mu je cilj, a kada pođe na prijem povodom Dana nezavisnosti Mandić poručuje da put do tog cilja podrazumijeva i poneku protokolarnu neprijatnost. 

Njegovo lukavstvo je providno. Niti je Mandić promijenio program stranke, niti je odustao od „Ordena Marka Dakovića“, a ni od četničke titule i spomenika Pavlu Đurišiću. Tako se ideološki inkluzivni projekat građanskih pokreta URA i PES sveo na to da je na jednu od tri najznačajnije državne funkcije doveden Andrija Mandić, dosljedni sprovodilac ideologije Marka Dakovića i Pavla Đurišića. 

Sada Mandić i bjelaško-četnička družina sa pozicija vlasti neometano podrivaju crnogorsku državu i naciju. U cijelom svijetu se protiv takvih sprovode adekvatne mjere političkih i zakonskih ograničenja, a samo u Crnoj Gori se prema takvima primjenjuje politička inkluzija.

Identično je i sa djelovanjem Demokratske narodne partije koja je 12. maja, uz pomoć ostalih članica koalicije Za budućnost Zete, u Skupštini opštine Zeta, usvojila Deklaraciju o poništenju odluke o priznanju Kosova na teritoriji opštine Zeta.

Iako je u javnosti ova Deklaracija uglavnom dočekana s podsmijehom, ne može se i ne bi trebala potcijeniti destruktivna moć njene antiustavnosti. Prema Ustavu Crne Gore, Vlada ima isključivu nadležnost u vođenju spoljne politike, tako da je usvajanje ove Deklaracije napad na ustavni poredak i državno uređenje. Deklaracija svjedoči o jasnoj namjeri koalicije Za budućnost Crne Gore da vodi spoljnu politiku mimo Ustava i Vlade. 

Imajući u vidu da Deklaracija nije samo politički pamflet, već i zvaničan akt lokalne samouprave, Ustavni sud bi trebalo da što prije donese odluku o antiustavnosti ovog akta. Da li predsjednica Ustavnog suda, Snežana Armenko, koja je bliska rođaka visokog funkcionera DNP-a, ima profesionalni kapacitet za takav potez? 

Ako to izostane onda je jasno da je uvedena praksa da opštine u kojima vlast čini bjelaško-četnička koalicija mogu da i u ostalim oblastima zavedu samovolju. Sljedeći korak je političko i teritorijalno udruživanje takvih opština (saoizacija), odnosno uvod u rušenje teritorijalnog integriteta Crne Gore. Jasno je da je ova Deklaracija direktno usmjerena protiv ustavnog poretka Crne Gore i njenog teritorijalnog integriteta, što je, uz negaciju crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta, karakteristika bjelaško-četničke ideologije.

Bez obzira na to što NSD djeluje u vlasti, a DNP u opoziciji, njihovo anticrnogorsko političko-djelovanje u koaliciji Za budućnost Crne Gore je sinhronizovano. To je nastavak sprovođenja udružene ideologije Marka Dakovića i Pavla Đurišića, uz blagoslov Crkve Srbije i pokroviteljstvo režima Vladimira Putina i Aleksandra Vučića. 

Uz to, ova koalicija još nije priznala rezultat referenduma iz 2006. i crnogorsku nezavisnost. Naprotiv, radi sve što može da se referendumski rezultat ospori i poništi. Ta se politika i ideologija neće (samo)promijeniti, a njenom inkluzijom u vlast samo joj se daje prilika da efikasnije razara Crnu Goru i njeno društvo. 

Ako se ima u vidu njena anticrnogorska ideologija i politička praksa, onda je očito da je naziv koalicije Za budućnost Crne Gore čisti oksimoron. Ukoliko ta koalicija nastavi da vlada i da jača onda Crna Gora može samo ostati bez budućnosti.