Sve je bilo uzalud ako i ove godine ne odbranimo temelje ideje 13. jula! I ove godine pred nama stoji ispit koji ne može položiti niko drugi osim nas. Neće to biti, opet, crnogorska Vlada. Još manje Skupština. Svakako ne instruirani žiriji koji će birati da ćute. Neće to biti institucije koje se prave mrtve pred očiglednim. Bićemo to Mi!

Svaki čovjek koji ove godine odbije ovakvu nagradu postaće simbol građanske časti. A svako ko pristane… Znate i sami

Istorija nam ponovo postavlja isto pitanje: jesmo li dostojni sinovi i kćeri crnogorskih suverenista devedesetih, unuci trinaestojulskih ustanika i praunuci mučenika Božićnog ustanka? Jesmo li išta naučili od nih? Iz njihove hrabrosti? Iz njihove nepokolebljive odlučnosti da ne pristanu?

Trinaesti jul je oduvijek značio pobunu! Trinaesti jul je nepristajanje. Trinaesti jul je odluka čovjeka da ne klekne pred silom, lažima i poniženjem!

Ako se ponovo ne vratimo na crvenu liniju povučenu 8. jula prošle godine, sistem će nastaviti po starom: inercijom bez obraza, formom bez suštine, državom bez vrijednosti, nagradom koja je postala žig sramote. Nastaviće da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo, kao da skandali sa prošlogodišnje dodjele nisu otvorili pitanje koje se ne može zatvoriti ćutanjem: čije ime danas nosi Trinaestojulska nagrada i u čije ime se dodjeljuje?

Ne pristajemo da 13. jul bude paravan. Ne pristajemo da simbol antifašizma služi relativizaciji antifašizma. Ne pristajemo da se ime ustanka pretvori u mehanizam za raspodjelu privilegija, sinekura i političke podobnosti.

Zato je ove godine odgovor jasan: BOJKOT!

Ne bojkot iz inata. Ne bojkot iz mržnje. Ne bojkot zato što preziremo nagradu, nego zato što je previše poštujemo da bismo pristali na njeno poniženje.

Svaki Crnogorac i svaka Crnogorka u kojima još treperi dostojanstvo, građanska čast i gospoština crnogorskog vaspitanja treba da izgovore ono najvažnije: Ne.

Ne ovakvoj nagradi. Ne poslije svega što se dogodilo. Ne poslije Bećira Vukovića.

Ne poslije pokušaja da se preko 13. jula i sramne dodjele državne nagrade pređe kao preko sitnice. Ne poslije onako glamuroznog primjera časti Miloša Karadaglića!

To mora biti gospodstveno, mirno, uspravno i nepokolebljivo NE - jače od četrnaest i po hiljada eura, jače od nacionalne penzije, jače od svakog obećanja komfora i sigurnosti.

Ne nagradi iz ruku ovog predsjednika skupštine! Ne poslije Bećira Vukovića!

Karadaglićevo ne.

Ustaničko ne.

Pobunjeničko ne.

Crnogorsko ne.

Jer ođe više nije pitanje ima li čovjek pravo da je odbije. Pitanje je ima li pravo da prećuti!

Jesmo li zaista oguglali na stvarnost u kojoj sve prolazi? Jesmo li se toliko navikli na poniženja da nam više ništa nije dovoljno strašno? Jesmo li se pomirili sa tim da oni koji decenijama preziru, potiru ili relativizuju crnogorski identitet, antifašističku tradiciju i evropske vrijednosti, danas raspolažu njegovim simbolima iz institucija upravo te države?

Ako jesmo, onda nas čeka ljetnja letargija: kokteli na plaži, vrući junski dani, privatni komfor i javna kapitulacija. Dok mi odmaramo, oni će jedni drugima namještati nagrade. U ime države koju ne osjećaju. Pod imenom simbola koji su godinama gazili. Pod zastavom 13. jula, koji bi da pretvore u praznu riječ.

Ali ako nismo oguglali- onda moramo nešto uraditi. Mi. I opet: mi. Jer nema drugih.

Ako se ponovo ne vratimo na crvenu liniju povučenu 8. jula prošle godine, sistem će nastaviti po starom: inercijom bez obraza, formom bez suštine, državom bez vrijednosti, nagradom koja je postala žig sramote

Trinaestojulska nagrada danas ne smije biti mamac kojim se najzaslužniji ljudi uvlače u davanje legitimiteta nečemu što je izgubilo moralni kompas. Upravo oni koji je najviše zaslužuju imaju najveću obavezu da je, u ovakvim okolnostima, odbiju. Njihovo odricanje ne bi bilo poraz. Bilo bi najveće moguće priznanje ideji Trinaestog jula.

Da, mnogima bi taj novac značio. Da, mnogima bi ta sigurnost bila zaslužena. Ali postoje trenuci kada je cijena nepristajanja veća od svake finansijske naknade. Postoje trenuci kada čovjek mora reći: neću da moje ime bude ukras laži. To je danas jasan izbor: oću li biti heroj ili ćaci!

Odbiti ovakvu nagradu bio bi čin u ime Crne Gore. U ime antifašizma. U ime evropskih vrijednosti.

I zato bojkot Trinaestojulske nagrade zato nije bjekstvo od odgovornosti. To je preuzimanje odgovornosti. To je pobuna protiv relativizacije, protiv političke trgovine simbolima, protiv pokušaja da se naš identitet svede na dekoraciju za one koji ga suštinski ne priznaju.

Nema tog kordona koji će nas ove godine zaustaviti. Nema štita, palice, biber-spreja ni sudnice koji mogu slomiti dostojanstvenu, mirnu i masovnu građansku neposlušnost. Ne tražimo sukob. Tražimo granicu. Ne prizivamo nasilje. Pozivamo na karakter!

“Marširaćemo” u ime Karadaglića. U ime duha Evrope. U ime pravde. U ime antifašizma. I pojavićemo se ponovo - od sudnica u kojima nam sude, do Gorice kojoj pripadaju naše uspomene i naši zavjeti.

Sto puta odlučniji.

Sto puta hrabriji.

Sto puta svjesniji da 13. jul ne pripada onima koji ga koriste, nego onima koji su spremni da ga odbrane.

Svaki čovjek koji ove godine odbije ovakvu nagradu postaće simbol građanske časti. A svako ko pristane… Znate i sami.

Jedan kordon može ponovo nacrtati liniju. Biće to linija između građanina koji stoji uspravno i sistema koji računa na njegovo ćutanje. Između ustanika i ćacija! I neka se zna: ćaci nijesu oni koji stoje u kordonu. Ćaci su oni koji se kriju iza njega. Oni koji čuvaju poredak laži, dok građani čuvaju smisao 13. jula!

Vidimo se na kordonu, na strani građana, na strani slobode, na strani 13. jula.

Vidimo se na liniji.