„U maju 2017. sam dobila obavještenje da sam izvučena, potom sam popunila obrazac preko interneta i sjećam se da su tražili gotovo sve - od datuma rođenja, imena predaka, škole, poslova koje si radio", priča Nataša u telefonskom razgovoru za BBC na srpskom.

Obavila je obavezne ljekarske preglede, platila taksu „veću od 300 dolara", a u julu 2018. uspješno je prošla i intervju u američkoj ambasadi u Beogradu, prisjeća se.

„Za nekoliko dana dobijam pasoš sa vizom uz rok do kojeg moram da odem tamo, sjećam se i danas - bio je to 17. decembar, a ja na Floridu stižem 20. novembra", dodaje Stanković.

Za priliku koju je Stanković dobila i u skoro cajtnotu iskoristila mnogi su 2026. ostali uskraćeni, makar privremeno, jer je u decembru prošle godine stopirana „lutrija" (Diversity visa programme - DV1) na kojoj su mnogi stranci poput nje decenijama aplicirali za „zelenu kartu“.

Administracija Donalda Trampa povukla je taj potez pošto je portugalski državljanin, koji je 2017. tako došao u Ameriku, usmrtio dvoje ljudi na Univerzitetu Braun u saveznoj državi Roud Ajlend.

Krajem 2025. i početkom 2026, Stejt department je pooštrio pravila ulaska za one koji u SAD dolaze kao dobitnici lutrije, članovi porodica ljudi koji već legalno borave ili budući radnici američkih kompanija i institucija.

Detaljnije provjere, kontrola naloga na društvenim mrežama, takse za učesnike lutrijskog programa, upotreba vještačke inteligencije i visoke naknade za kompanije koje žele da uvezu radnu snagu samo su neke od najvažnijih.

Pored toga, za državljane 75 zemalja, među kojima su i sve države Zapadnog Balkana, osim Srbije (Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija, Kosovo i Sjeverna Makedonija), privremeno je potpuno obustavljeno izdavanje imigrantskih viza.

Imigracioni procesi za stanovnike ovih zemalja nijesu stopirani, ali ključni i završni korak, na kojem bi njihovi pasoši trebalo da budu vizirani, zbog toga trenutno nije moguć, kaže Dušan Dragićević, savjetnik za imigraciona pitanja koji je 24 godine radio za Stejt department u ambasadi SAD u Beogradu.

„To stvara velike frustracije, odnosi se i na supružnike ili srodnike koji moraju mnogo da čekaju kako bi se spojili sa porodicom u Americi, ali i na one koji su podnijeli zahtjeve za radne vize.

„Najviše strijepe 'lutrijaši' - program lutrije važi samo godinu, pa oni koji su čak i došli na red da im se zakaže intervju i čekaju datum, sada strahuju da li će na kraju dobiti vize", objašnjava Dragićević za BBC na srpskom.

Nekoliko ljudi iz tih zemalja koji su trenutno u ovom procesu i sa kojima je BBC stupio u kontakt nijesu željeli da razgovaraju usled bojazni da bi to moglo da utiče na njihove šanse da dobiju vizu.

Kako od Zapadnog Balkana do Amerike?

Postoje „dva i po načina“, kaže Dragićević.

„Polovina" je dobijanje vize na lutriji, gdje prijavljeni, osim ispunjavanja uslova, podnošenja dokumentacije i uspješnog razgovora u ambasadi, zavise i od mnogo sreće. Za one koji ne žele da se uzdaju u lutriju, tu su još dva osnovna načina. Jedan ide preko srodnika u prvom koljenu, oca, majke, sestre, brata, djece ili supružnika - to je spajanje porodice. Srodnik vam je u Americi, ima zeleni karton ili američko državljanstvo i može da podnese zahtjev da mu se pridruži član porodice", objašnjava Dragićević.

Drugi način je da prije odlaska zainteresovani pronađu stalno zaposlenje i dobiju neku od viza namijenjenih radnicima.

„Tada kompanija ili institucija inicira proceduru za novog zaposlenog, ali danas ona traje prilično dugo, nekada je bilo znatno brže. Postoje i potkategorije, poput dobijanja vize na osnovu investiranja u Americi između milion i dva miliona dolara, ali to nije baš često za ljude sa našeg podneblja", dodaje.

Što se promijenilo?

Sistem najpoznatiji kao lutrija formalno se naziva DV program (Diversity Visa Program) i prijave se uobičajeno podnose u jesen svake godine, tokom septembra, oktobra ili novembra.

Uveden je 1990-ih i pravo prijave do sada su imali svi koji su redovno završili srednju četvrogodišnju školu ili imaju specifično zaposlenje koje se kvalifikuje za taj program, objašnjava Dragićević.

Krajem 2025. promenjen je način podnošenja zahtjeva i sada je obavezno skeniranje pasoša, unošenje podataka iz tog dokumenta i plaćanje takse od jednog dolara.

Obavezno je i navođenje svih naloga na društvenim mrežama koje prijavljeni moraju da učine javno vidljivim, kako bi Stejt department mogao da ima uvid u sadržaje.

„Stejt department je krajem 2024. uveo Stejt čet (State Chat), alat koji koristi vještačku inteligenciju i, između ostalog, služi za pronalaženje različitih podataka koje ste možda podnijeli na dvije različite prijave. Ako ste podatke na jednoj prijavi popunili drugačije od onih na drugoj, to može da utiče na odobravanje viza", objašnjava Dragićević.

Advokat Miroljub Đukić iz Čikaga, koji radi sa klijentima pogođenim izmjenama, u novim pravilima vidi nekoliko spornih tačaka.

„Ako pronađu da si nešto objavljivao, na primjer, protiv politike Izraela ili Trampove administracije, mogu da te odbiju pod izgovorom da si bezbjednosna prijetnja po Ameriku", kaže za BBC na srpskom.

Obavezna taksa od jednog dolara, iako je niska, mogla bi da smanji broj prijava u nekim zemljama svijeta.

„Problem je što veliki broj ljudi, na primjer u Africi, nema bankovne račune i samim tim se proces apliciranja komplikuje. Pokušavaju da otežaju dobijanje zelene karte", smatra Đukić.

Znatno drugačije će se dolaziti i do H-1B viza namijenjenih kvalifikovanim radnicima, koji u Ameriku odlaze na poziv kompanija, jer će one morati da uplate 100.000 dolara da njihov zahtjev uđe u proceduru.

„To je izazvalo toliko rasprava o tome da li je potrebno i legalno, koliko utiče na firme i da li će one sada manje tražiti ljude van Amerike, a postoje i sudski sporovi pokrenuti protiv Stejt departmenta", objašnjava.

Zbog dodatnih provjera kandidata za ove vize, period čekanja je u nekim zemljama, poput Indije u kojoj ima veliki broj prijavljenih, znatno duži nego ranije, dodaje.

„Cilj te politike je da kompanije zapošljavaju američke državljane, jer Trampova administracija preferira 'domaću pamet'", zaključuje Dragićević.

Sve promjene pomno prati Nevena Aleksić koja od 2016. živi u Hjustonu, jednom od najvećih američkih gradova.

Nevena vodi blog Američki san, pokušavajući da pomogne ljudima sa Balkana prilikom dolaska i borbe sa papirologijom.

Proces imigracije je „oduvijek bio složen i dugotrajan i nikada nije mogao da se završi od danas do sjutra", ali je poslije uvođenja promjena „još teži", kaže ona za BBC na srpskom.

„Sada ne znaš koliko će da traje i da li će uopšte da se završi. Javljaju mi se ljudi koji su u procesu i kažu da imaju nevjerovatne probleme, neki su već u Americi, pokušavaju da dobiju novu vizu i ne znaju da li im je posljednji radni dan i da li će morati da napuste zemlju", opisuje.

Uticaj novih mera vidi i po profilu ljudi koji joj pišu.

„Definitivno osjećam da je interesovanje za Ameriku opalo, pa sada moj blog posjećuje daleko više onih koji su već u zemlji, dok je prije bilo podjednako i onih koji žele da dođu ovdje", dodaje.

Zašto je Zapadni Balkan 'na pauzi'?

Od januara 2026. Trampova administracija je „pauzirala" izdavanje viza za imigrante iz 75 zemalja svijeta.

Iz tih zemalja je, prema podacima iz 2024, u Ameriku došlo više od 280.000 legalnih imigranata, što je činilo gotovo polovinu doseljenika u SAD te godine.

Zvanično obrazloženje Stejt departmenta je da postoji velika vjerovatnoća da će državljani tih zemalja po dolasku u Ameriku pokušati da žive od socijalne ili neke druge pomoći države.

„Pošto je dug i komplikovan proces u Kongresu da to postane dio imigracionog zakona, oni sada traže sitna, pomoćna sredstva kojima će postići taj cilj, a da istovremno ne budu u suprotnosti sa zakonom", kaže Dušan Dragićević.

Advokat Miroljub Đukić argument Stejt departmenta smatra neosnovanim, iako ne spori da je postojao „mali broj ljudi koji je vize dobijene na lutriji zloupotrebljavao".

„To je predstavljeno kao velika, organizovana prevara, a nije tako. Sve je to plod Trampove MAGA politike (Make America Great Again - Učinimo Ameriku ponovo velikom)", tvrdi Đukić.

„Nije jasno ni kako su procijenili da ljudi iz Srbije neće tražiti socijalnu pomoć u Americi, a da stanovnici ostalih zemalja Zapadnog Balkana hoće", dodaje.

Što se promijenilo za strance koji su već u Americi?

Tokom osam godina boravka u Americi, život Nataše Stojković znatno se promijenio.

Radila je više poslova, prije nekoliko godina osnovala je firmu, a u međuvremenu je stekla i državljanstvo.

Promijenila se i Amerika, naglašava.

Njen glavni utisak je da je sada život daleko skuplji nego 2018, kada se tamo preselila.

U posljednjim godinama osjećaju se pomalo „kriza i nervoza" zbog nepovoljnije ekonomske situacije, što primjećuje i kroz poslovanje njene firme za čišćenje objekata.

„Ljudi koji su nekada preko moje firme čistili kuću jednom nedjeljno, sada to rade jednom ili dva puta mjesečno, gledaju da uštede", objašnjava.

Za promjenu u imigracionoj politici kratko kaže da je „pomalo realna, a pomalo i napumpana priča".

Na Floridi se još ne osjeća da manje ljudi sa Balkana dolazi u taj dio Amerike, dodaje.

„Čak se zajednica i uvećala, posebno tokom pandemije korona virusa, jer su tada zdravstvene mjere na Floridi, za razliku od nekih drugih saveznih država, bile mnogo blaže", objašnjava.

Nevena Ristić u Teksasu nije imala neprijatna iskustva sa Imigracionom službom, ali primjećuje da sve više doseljenika osjeća da su „politički nepoželjni".

„Hjuston je veliki i izrazito multietnički grad, pa taj osjećaj nije toliko izražen, iako se za mojih 10 godina ovdje atmosfera prilično promenila", opisuje.

„Politika je Amerikance podstakla da se osjećaju ugroženo, između ostalog i zbog toga što nikada nijesu gore živjeli, a većini je važno da te znaju. Ako te ne poznaju, shvataju te kao prijetnju i u strahu su da će im neko oteti poslove", tvrdi.

Što oštrija politika donosi Americi?

Od početka Trampovog drugog mandata „mnogo je teže" doći u Ameriku legalno kao strani radnik, kaže advokat Đukić.

Pooštrena imigraciona politika državi ne donosi „nikakvu korist".

„Naprotiv - ima veliku štetu. Dosad je Amerika besplatno dobijala školovane i stručne ljude", kaže Đukić.

Nova obaveza kompanija, koje takve ljude zapošljavaju, da plaćaju namet od 100.000 dolara „stopirala je dolazak kvalifikovanih ljudi iz Srbije sa ovom vizom", tvrdi.

Oni sada traže poslove u drugim državama ili pokušavaju da preko drugih viza dođu do SAD, dodaje.

Neki stručnjaci u Americi ukazuju i da bi aktuelna imigraciona politika mogla da ugrozi rast broja stanovnika Amerike.

Dušan Dragićević osnove takve politike smatra dobrim i opravdanim, ali način na koji se trenutno sprovodi vidi kao dugoročno neodrživ.

„Tokom decenija u imigracionom sistemu Amerike, uvijek sam se pitao zbog čega se toliko dugo dopuštao ilegalan ulazak u SAD, gde su ljudi i duže od 10 godina nelegalno boravili u zemlji", objašnjava.

Kasnije bi to komplikovalo rješavanje njihovog statusa.

„Oni poslije toliko godina stvore život i porodice, tada je već teško biti surov u pristupu, kako to sada radi Trampova administracija, pa se nalazio način da im se nekako dozvoli ostanak u zemlji", ukazuje.

Uprkos promjenama u Americi, Nataša Stanković bi uradila isto što i deceniju ranije.

Kada bi je bilo, opet bi se prijavila za lutriju.

„Navikla sam se na život ovdje, iako su mi mnogi govorili da sam luda kada sam riješila da se selim sa 45 godina iz Srbije i počnem potpuno iz početka.

Dvogodišnji proces dobijanja vize sada joj se čini lakšim nego kada je kroz njega prolazila u Beogradu.

„Shvatiš da je intervju u konzulatu ništa u odnosu na sve što te kasnije čeka", kaže Stanković.