Piše mletački agent iz Kotora depešu te 1713. godine i šalje je u Veneciju, da obavijesti tamošnje vlasti koje su predstavljale drugu po jačini silu na Balkanu o najnovijim dešavanjima u crnim brdima. 

Veli on tamo da je poginuo Vuk Bandić, prvi čovjek Crne Gore. Taj događaj u kojeme je stradao predak nas Bandića kasnije ćemo znati kao legendarni boj na Carevom lazu. Taj Vuk Bandić je samo nekoliko godina ranije odio u Mletke sa ostalim glavarima kako bi sa Venecijancima potpisao sporazum o uzajamnoj pomoći. 

U suštini, Crnogorci su i ovoga puta bili topovsko meso za korist velikih sila. Slično je bilo i sa Rusima, premda su oni koristili neke druge metode kao što je manipulacija pravoslavljem i slovenstvom. Ako se uzme neki prosjek, ispada da su Mlečići bili komat iskreniji od Rusa. Oni nisu prodavali tu jeftinu priču, nego davali pare, a mi ginuli, bez ikakvih primjesa da to radimo za ruskoga cara ili sveopšte pravoslavlje.

I eto, smatram jednim od tragičnijih događaja to što u toj borbi za prevagu između Istoka i Zapada nije pobijedila ova druga strana. Petrovići kao vladike su se logično oslanjali na Rusiju i na podršku sa crkvene strane. Radonjići su pak kao inteligentni političari naginjali Zapadu i onome čemu danas stremimo. I tu je, u suštini, nastala ova naša tragedija. Nažalost, pobijedila je ona strana koja je mogla lakše da izmanipuliše narod, a u zemlji đe je 99% bilo nepismeno i vjerovalo da vile kolo igraju oko Lovćena, to je svakako bila ona crkvena. Desila se 2020. po prvi put. Radonjići bivaju pobijeni i to je to.

Nakon toga, svako ko je odstupao od ruske crte bio je skrajnut. Knjaz Danilo je bio fasciniran Napoleonom III i bili su u kontaktu. Bio je zaljubljenik u Francusku i njene tekovine i želio je da više naginje toj strani, budući da se oslobodio vjerskog tereta i duga prema Rusiji, ali i shvatanja kolika je cijena vjernosti istočnom međedu. Epilog? Metak u Kotoru za crnogorskog gospodara. 

Na stranu priče zašto je Danilo ubijen. Ubijen je jer je bio reformator i zapadno orijentisani čovjek. Nešto nakon toga de fakto vladar je bio njegov brat, veliki vojvoda Mirko, heroj sa Grahovca. Čovjek sličnih shvatanja, naprasno umire od ''kolere''. Ja u tome vidim nečiju drugu ruku. 

Iza svega se krije zavist, ljubomora, mržnja i pakost. Želja da Crne Gore nema. Da je potčinjena. Da je lak zalogaj i meki orah...

Opet par decenija nakon što je Nikola Mirkov shvatio da mora biti pragmatičniji vladar, uklonjen je od strane ruskoga dvora. Prečesto mi optužujemo Francusku za dešavanja 1918. godine, a zanemarujemo da je odluka da se Crna Gora pripoji Srbiji donesena ne u Francuskoj nego na ruskim carskim dvorovima nekoliko godina ranije.

Sa današnje tačke gledišta, sve navedeno je poznato pod terminom hibridni rat. Ono kad ubiju Danila, otruju Mirka, pokušaju da ubiju Nikolu, pa ga na kraju proćeraju, a možda i otruju kasnije, ko će ga znati. Sve upereno protiv Crne Gore i njenog prirodnog puta, a to je na Zapad! Crna Gora je bila zagledana u Istok jedino željom popova koji nisu mogli racionalno da procijene neke stvari zbog svojih emocija prema pravoslavlju. Međutim, emocije i politika ne mogu zajedno. 

Onda dolazimo do 2016. godine i pokušaja izazivanja građanskog rata u Crnoj Gori. Samo pukom srećom i zaslugom čovjeka koji svoj patriotizam plaća u spuškom kazamatu đe poput Mirka i Danila pokušavaju da ga ubiju, izbjegnuto je krvoproliće neslućenih razmjera. Neslućenih, jer bi se vodio u gradovima, po kvartovima. Imali bismo Sjevernu Irsku u Crnoj Gori, a Belfast ili Bejrut posred Podgorice. Tome se kumovalo iz Moskve, a spriječeno je. Još jedno hibridno djelovanje, kako su navikli vjekovima da to rade i rovare po ovoj državi.

Onda dolazimo do 2020. i one priče oko kalašnjikova, okupljanja u grbaljskim selima da se razgovara o tome što kad se izgube izbori i tako dalje. Naravno, o tome niko ne priča jer je zabranjena tema. 

I nakon svega navedenog, a naveo sam samo dio zbog obima pisanije, pa nisam detaljisao vezano za Načertanije, srpske agente, ubačene elemente, hapšenje srpskih špijuna od strane crnogorske policije, hladni rat između Crne Gore i Srbije, laži, klevete, bombe, metke, asimilaciju, bajonete, okupaciju, aneksiju, sedme bataljone, kriminalce i plaćenike. I nakon svega toga neko danas priča da Crna Gora vodi hibridni rat protiv Srbije i Rusije? Grdni da grđi ne može biti. 

Iza svega toga se naravno krije zavist, ljubomora, mržnja i pakost. Želja da Crne Gore nema. Da je potčinjena. Da je lak zalogaj i meki orah. E pa, nažalost, kako reče neko, ove gore ne trpe regule. Jako smo osjetljivi na nasilnike, pogotovo one koji to pokušavaju da budu, a nisu, nego su meki poput pajasena. Za neupućene, to je jedno jako krhko drvo, lijepo na prvi pogled, ali ima grdu manu – smrdi kao tvor. Pravo za grdne, da grđe ne mogu biti. 

Manite se Crne Gore, gospodo, naučili smo lekciju.