Ima li išta komičnije nego kada aktuelna politička elita krene da crnogorskoj javnosti drži lekcije o moralu? Krenuli su iz manastirskih kripti pod brendom “apostoli”, predstavljajući se kao oslobodioci koji će instalirali “novu Crnu Goru na koju ćemo se morati navići”. 

Ispostavilo se da se moramo naviknuti na političku “kulturu” sa najnevjerovatnijom koncetracijom skandala u dugačkoj državničkoj tradiciji Crne Gore. I to kakvih!

Ekipa koju su instalirale kamilavke danas se otkriva kao neprimjerena politička bulumenta nakaradnog ponašanja, lišena bilo kakve odgovornosti!

Tako smo od crnomantijaških rukoljubaca koji su u eksploziji kovida lizali kašike nad odrom vjerskog vođe, došli do koncepta Sodome i Gomore, Kaligule i Markiza de Sada. U nekoj drugoj državi, “bunga bunga” bi i dalje bila fusnota uz ime Silvio Berluskoni. Kod nas je to postao stil upravljanja: nepisano pravilo da funkcija ne podrazumijeva ograničenja, već slobodu da radiš što ti je volja. I sa kim ti je volja.

Bilo je potrebno svega nekoliko godina, pa da aktuelni vlastodršci razviju takve afinetete prema dvorskim bahanalijama, koje oni prošli nisu uspjeli da razviju za tri decenije konstantnog vladanja i ogromne formalne i svake druge moći! 

Ritam po kom ovaj sistem proizvodi afere je brži nego što ih javnost uopšte može svariti. Od onih “malih” skandala u kom premijer zakasni sat vremena na sastanak sa ambasadorom jedne globalne sile, pa do sex afera, narkotika, pronevjera i zloupotreba. I to svakog prokletog dana!

Politički vrh se godinama kreće po tankoj liniji između javne funkcije i privatnog života koji sve češće izlazi iz okvira diskrecije. Ne zato što je društvo postalo radoznalije, već zato što je ponašanje postalo bahatije. Fotografije, snimci, poruke, neformalna “druženja”, veze i “aranžmani” koji više liče na usamljene dekadentne elitističke krugovenego na odgovornu javnu službu - sve to stvara utisak elite koja nije sazrela za moć koju posjeduje.

I dok se javno govori o reformama, evropskim vrijednostima i pravnoj državi, paralelno postoji drugi svijet - zatvoren, samouvjeren i potpuno lišen osjećaja mjere. Svijet u kojem su granice između privatnog i javnog izbrisane, a odgovornost rastegnuta do neprepoznatljivosti. 

Politička scena već predugo pulsira u ritmu afera koje se smjenjuju: od bezbjednosnih propusta, preko sumnjivih kontakata i dogovora, do privatnih epizoda koje više liče na loše režirani reality nego na živote ljudi koji vode državu. Svaka nova priča nakratko uzburka javnost, a zatim nestane u kolektivnom zaboravu, zamijenjena sljedećom.

Zato današnja elita djeluje kao da nikada nije do kraja shvatila granice svoje uloge. Kao da je vlast došla prerano, bez političke i lične zrelosti koja bi je pratila. Rezultat je kombinacija bahatosti i improvizacije: odluke koje se donose mimo institucija, odnosi koji se grade mimo procedura, i privatni život koji sve češće izlazi iz sfere privatnog. Realnost elite je postala toliko kontaminirana praljavštinom da je više ni ne pokušava sakriti!

Ritam po kom sistem proizvodi afere je brži nego što ih javnost uopšte može svariti. Od onih “malih” skandala u kom premijer zakasni sat na sastanak sa ambasadorom globalne sile, pa do sex afera

U takvom ambijentu, skandal više nije incident nego prirodno stanje sistema. Neko će reći da se u epohi opšte javnosti mora štiti privatnost, pa čak i funkcionera. Međutim, mora li ako je njihovo ponašanje u suprotnošću sa javnim moralom?!

Možda i najopasniji dio ove priče nije to što afere postoje, već to što više ne izazivaju šok. Društvo koje se navikne na skandal kao na dnevni red prestaje da pravi razliku između normalnog i neprihvatljivog. A kada ta linija nestane, nestaje i minimum očekivanja od onih koji upravljaju državom.

I tu “bunga bunga” prestaje biti metafora zabave i postaje metafora vlasti.Vlasti koja sebe ne vidi kao servis građana, već kao zatvoreni krug privilegovanih. Vlasti koja vjeruje da je nedodirljiva, dok god traje mandat – i još malo poslije.

I kako treba da se osjeća običan čovjek, kome galopirajuća inflacija polako izjeda sopstveno dostojanstvo, boreći se za preživljavanje, dok mu se u lice smije jedna neiživljena kasta koja ga posmatra nadmenim Marija Antoaneta očima?

I pitanje više nije da li će se pojaviti nova afera. Pitanje je da li će iko zbog nje snositi stvarne posljedice. Ako ne pred formalnim sudovima, onda pred onim etičkim, javnim, ujedno i najstrožijim. Ukoliko neko nije sposoban da zbog javne funkcije prilagodi moralne postulate ličnog ponašanja, kako sebi može dati za pravo da sprovodi javne reforme?!

I što je mnogo - mnogo je. Ekipa koju su instalirale kamilavke danas se otkriva kao neprimjerena politička bulumenta nakaradnog ponašanja, lišena bilo kakve odgovornosti! Nismo i ne pretendujemo da budemo društvo bilo kakve ultra konzervativne provinijencije, ali kao građani i roditelji zahtijevamo minimum pristojnosti za one koji treba da budu biti roll modeli za đecu. Ako ne tražimo previše?!