Crnogorska skupština je prije nekoliko dana obelježila Dan śećanja na žrtve genocida u logorima Jasenovac, Mauthausen i Dahau, nakon što je u junu 2024. godine u istoj toj skupštini usvojena rezolucija o genocidu u navedenim logorima.

Svakom sa zrnom pameti je jasno da su one koji su glasali za Rezoluciju i obilježavanje Dana śećanja najviše potresli zločini u Mauthausenu i Dahauu. Srećom, Njemačka se nije pecala na tu jeftinu provokaciju poštovalaca svih zločinaca u srpskom narodu i slavljenika fašističkih kolaboranata u WWII. Iako su se sve parlamentarne partije dogovorile sporazumom Barometar 26, zajedno sa predstavnikom EU u Crnoj Gori, da bez postizanja konsenzusa neće biti predlagana rješenja koja dijele javnost, prosrpske partije i poslanici stalno pokreću upravo pitanja kojima provociraju podjele, sa podmuklim ciljem da što više konfrontiraju crnogorsko društvo i time prolongiraju do u beskraj pregovore Crne Gore o pristupanju EU.

Naravno, pošto su nas zavarali logori u Mauthausenu i Dahauu, logično je postaviti pitanje zašto država koja je po popisu iz 1948. godine, znači neposredno nakon događaja iz Rezolucije, imala 90,67% Crnogoraca, Hrvata 1,82%, Srba 1,78% i ostatak ostalih naroda, pokreće pitanje zločina u Jasenovcu, da ne pominjemo ova druga dva, pored države koja se definiše kao država srpskog naroda i ostalih naroda koji žive u njoj, obzirom da je u Jasenovcu stradalo upravo najviše Srba?

PETA KOLONA

Doduše, nije da Skupština Srbije nije predlagala rezolucije o genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima. Hrvati antifašisti nijesu zavrijedili da se pomenu. Čak je 2022. godine 41 poslanik od 250 glasao za takvu Rezoluciju. I ne samo to. Slična rezolucija je pokrenuta od koalicije NADA i 1. avgusta 2025, što će reći nakon Rezolucije crnogorskog parlamenta. Rezultat je još indikativniji: za Rezoluciju je glasalo čak 13 poslanika, dok je 166 bilo uzdržano.

E, sad, kako tumačiti to da je crnogorski parlament većinom glasao za Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, da opet zaobiđemo ona dva druga kamuflažna, dok je Skupština Srbije 'ladno izignorisala žrtve svoga naroda? I još pozicija u crnogorskom parlamentu proziva opoziciju da su time što nijesu podržali Rezoluciju pokazali bezośećajnost prema srpskim žrtvama? Za razliku od Skupštine Srbije.

Nemam drugo objašnjenje do da je prva slovenska država na Balkanu, Duklja, srpska Sparta, te da je ona, kao cvijet srpstva, dužna da „okrvavi ruke“ sa Hrvatima i ona obelježi srpske žrtve, kako bi Srbija sačuvala sa Hrvatskom dobre odnose. Crna Gora je, po Srbima, uvijek dužna da čuva interese Srbije.

Nije zalud Srbija upregla sve svoje propagandne resurse ne bi li u Crnoj Gori stvorila svoju petu kolonu, koja bi se, po potrebi, aktivirala da sama ne prlja ruke. Śetimo se samo, dok je u Beogradu mobilizacija uspjela sa 7-8%, kako se nije moglo naći oružje za veliki broj dobrovoljaca u Crnoj Gori, spremnih za odbranu srpstva i poništenje AVNOJ-evskih granica, kojima je „rasparčan srpski narod“. Lijepo je to primjetio advokat Stevan Moljević u svom čuvenom manifestu srpskog naroda, „Homogenoj Srbiji“, kako cca dva miliona nesrba ometa stvaranje te nacionalno homogene Srbije.

NOJBAHEROVI MEMOARI

Nije je neukusno od onih koji pominju Tompsona, pola miliona Hrvata na njegovom koncertu, povike „za dom spremni“, što jeste za osudu, dok sa druge strane ne vide stotine murala Draže Mihailovića po Srbiji, parastose Crkve Srbije ratnim zločincima, kanonizovanje Macé, Šiljka i Nikolaja, ideologa Zbora Dimtrijevog i glorifikatora Hitlera i „prve gerilce u Evropi“ u borbi za Homogenu Srbiju. Btw, znate li ko je prvi u Evropi proglasio „Belgrad ist Judenfrei“? Pukovnik SS-a Emanuel Schafer, juna 1942. godine je obavijestio svog pretpostavljenog Heinricha Himmlera da je „Srbija postala prva zemlja Trećeg rajha“ koja je uspješno ostvarila Hitlerov program „konačnog rješenja jevrejskog pitanja“ u skladu s rasnim zakonima nacističke Njemačke. I to zaslugama „srpske majke“, čija slika i dan–danas krasi zidove vlade Srbije u Nemanjinoj ulici br. 11 u Beogradu.

Herman Nojbaher, Hitlertov koordinator za prostor Srbije, Crne Gore, Albanije i Grčke od 1943, u svojim memoarima „Specijalni zadatak Balkan“, piše: „Ništa bolje ne može da opiše stanje u Srbiji od činjenice da je krajem avgusta 1944. u njoj bila stacionirana samo jedna njemačka borbena jedinica i to jedan policijski bataljon, koji i nije bio kompletan u odnosu na brojno stanje“.

Zatim: „U vrijeme kada sam preuzeo misiju u Beogradu, Srbija je bila zemlja đe su komunisti imali najslabije pozicije na Balkanu i u kojoj je komunizam imao najmanje pristalica ...Veliki dio teritorija u Srbiji, prije svega sela, kontrolisali su četnici Draže Mihailovića. I u samom Beogradu Dražine pristalice bile su brojnije nego Titove“. Za razliku od Srbije, Nojbaher piše da su se u Crnoj Gori vodile krvave borbe između partizana i četnika.

Beograd je danas poznat po najvećem broju saobraćajnih kružnih tokova, od kojih mnogi imaju originalno rješenje - semafore. Razlog, kružni tokovi su napravili još veći haos u saobraćaju, pa su dodati semafori. Govori se da će na kružnom toku na Terazijama aktuelni gradonačelnik, poznat kao žestoki antikomunista i pristalica Draže Mihailovića, postaviti bistu ili Draže Mihailovića ili novokomponovanog „junaka“ u Srbiji Blagoja Jovovića, navodnog atentatora na ustaškog poglavnika Antu Pavelića. Nije prvi put da u Srbiji strada istina, stradaju fakti, a pobjeđuje mitologija. Uglavnom, svi su izgledi da će građani Srbije finansirati prenos posmrtnih ostataka Blagoja Jovovića iz Argentine u Beograd i njegovu sahranu u aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. Aferim.

ČETNIČKI POKOLJ NA LAZINAMA

Ne čudi da su potomci nekadašnjih partizana i četnika danas u Srbiji svi postali baštinici četničke ideologije, dovoljno je pročitati što piše Herman Nojbaher o Srbiji u vrijeme kad je bio Hitlerov izaslanik, ali je nejasno kako u Crnoj Gori postoji bilo kakav sentiment prema pokretu Draže Mihailovića kada se zna za otvorenu kolaboraciju četnika sa Italijanima i kasnije, nakon kapitulacije Italije, sa Njemcima, kao i brojnim zločinima nad civilnim stanovništvom? Poput brojnih prebijanja korbačima od upletene žice, klanja kamom, urezivanja petokraka na čelo, dranja, strijeljanja, vješanja... na koja su čak i okupatori ponekad reagovali sa neodobravanjem.

Profesor Milorad Zeković, u knjizi „Mrtvi ne zbore“ (autor Branko N Filipović, Danilovgrad 2005) opisuje događaje od 23. jula 1944. godine, na Lazinama, kraj Danilovgrada, kada su četnici pod komandom Jakova Jovovića, među kojima je njegov rođak Blagoje, strijeljali 52. mahom mladih ljudi, između 18. i 21. godine, kojih se śeća kao dvanaestogodišnjak: „Jedne ljetnje noći 1944. godine, kada sam imao tek 12 godina, upali su u našu kuću neki zli i pomamni ljudi, krvavih očiju, zarasli u brade i naoružani do zuba... Zgrabili su moje sestre - Darinku i Milenu, blizankinje sa tek navršenih 18 godina. Vezali su ih, tukli i odveli u „Musovaču“, nedaleko od naše kuće.

Svi smo bili zapanjeni, jer su moje sestre bile mirne i blagorodne djevojke... Majka je, kao svako jutro, spremila da im odnesem bocu varenike i malo hljeba u „Musovaču“, očekujući da će ubrzo biti puštene. Kad sam došao pred „Musovaču“ jedan četnik krvavih očiju i s prepletenim korbačem od žice u ruci zvjerski me upitao: 'Što hoćeš, ti mali, ovđe?' Odgovorio sam mu da nosim sestrama malo hrane. A on mi je, mršiknuvši me da se udaljim, odgovorio: 'One su jutros odvedene na strijeljanje'. Vratio sam se kući gdje sam već zatekao kuknjavu i plač“.

Svi strijeljani su bili krvavi od premlaćivanja onim korbačima od upletenene žice. Na taj zločin je reagovao i njemački okupator, poručnik Hineke, njemački komandant u Danilovgradu, šaljući dopis Jakovu Jovoviću: „Komanda mjesta Danilovgrad -. O.U.25-VII-44 14:50, Vrlo hitno, G-dinu J. Jovoviću – Kosovski Lug. G. Potpukovnik Frišling moli Vas da na svaki način prekinete sa daljim strijeljanjem. Bliža obavještenja uskoro. On Vas takođe moli da ovo dostavite g. Đurišiću. Poručnik Hineke, kom. mjestra“.

MIT O ZLOČINCU

Pokolj na Lazinama ne bi prestao da nijesu intervenisali poručnik Hineke i potpukovnik Frišling. Navodni heroj Blagoje Jovović je bio aktivni učesnik ovog zločina. I ne samo ovog.

Ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije Milica Đurđević Stamenkovski, obavjestila je javnost da je pokrenuta procedura da se posmrtni ostaci Blagoja Jovovića, navodnog atentatora na poglavnika NDH Antu Pavelića, prebace iz Argentine u Srbiju i sahrane uz sve počasti. Navodni atentat se desio 10. aprila 1957. godine u Buenos Airesu. O tome ne postoje podaci ni iz imigracionih ustaških, niti imigracionih četničkih izvora.

Jedini izvor je Amfilohije Radović, kojem se Blagoje Jovović, ratni zločinac, „ispovjedio“ krajem 1988. godine pod Ostrogom. „Govorio je da su u proljeće, mislim da je bio april 1957, on i Milo Krivokapić pucali i ranili Pavelića u Buenos Airesu. Podlegao je Pavelić ubrzo u Španiji... Blagoje je po povratku u Argentinu umro. Bio sam tamo, pośetio sam mu porodicu i grob u Rosariju“ - ispričao je svojevremeno Amfilohije.

Blagoje Jovović, ratni zločinac, paradigma je brojnih srpskih heroja, stvarnih i izmišljenih likova, koji je, u ovom slučaju, sam sebi jedini svjedok svog navodnog junačkog dijela, zbog kojeg je navodno Ante Pavelić preminuo od posljedica atentata. Onima koji vjeruju da je Sv. Sava, ljut na domaćine, udarcem štapom stvorio Plavsko jezero - dovoljno.