Sjećam se koliko su mi nekada bezazleno zvučale rečenice koje počinju sa „nemam ja ništa protiv, ali…”. Govorio ih je čovjek koji nikada nije prijetio, već je mirno i polako objašnjavao zašto neko negdje ne pripada. Tek kasnije sam shvatio da se iza tog „ali” krije čitav mehanizam isključivanja. Odbacuju se svi koji su „drugačiji” i ne uklapaju se u pravila za koja ni danas nijesam siguran ko ih je i kada proglasio „normalnim”. Tada su te rečenice odzvanjale u kafanama i dnevnim sobama. Danas žive u komentarima ispod vijesti, u grupama i algoritmima koji ih šire brže nego što bi ijedan čovjek mogao.
Društvene mreže funkcionišu tako da mržnja, senzacionalizam i ekstremni stavovi putuju brže, lakše i jeftinije od argumenta. Video koji „zapali” javnost zasjenjuje tekst koji objašnjava šta se tačno desilo. Istraživanja pokazuju da izrazito mali broj glasnih i agresivnih korisnika proizvodi veći dio sadržaja koji onda doživljavamo kao „dominantan stav”. Ostali se povlače iz rasprave koja više ne poziva na dijalog, već na obračun. Algoritmi ne nagrađuju nijansu, već konflikt, dok se odgovornost često skriva iza rečenica poput „samo sam pitao/la” ili „samo sam podijelio/la”.
Sloboda izražavanja nikada nije bila apsolutna, makar ne u društvu koje želi biti i pravedno i slobodno. Ona ne štiti klevetu, dehumanizaciju ni poziv na nasilje. Oštra kritika vlasti, satira, hiperbola i polemika jesu alati slobodne javnosti, i nekada su i grube riječi potrebne da bi se raskrinkala zloupotreba moći. Ali kada nečiji identitet postane meta, kada se više ne traži promjena politike već isključenje čovjeka, to više nije „samo mišljenje”. To je napad sa vrlo stvarnim posljedicama.
Govor mržnje rijetko se pojavljuje pod tim imenom. Često dolazi kroz ironiju, generalizacije, „šalu” i naizgled bezazlena pitanja. Suština nije u tome da li je komentar neljubazan, nego da li stvara realan i predvidiv rizik od štete. Zato je važno da i institucije i platforme reaguju jasno i dosljedno, ne samo brzo, nego i ispravno, uz obrazloženje zbog čega je određeni sadržaj opasan. Transparentnost nije usluga korisnicima, već uslov povjerenja.
To se jasno vidjelo prošle godine, kada se izliv mržnje usmjerio prema turskim državljanima koji žive u Crnoj Gori. Jedan snimak bio je dovoljan. Za nekoliko sati društvene mreže su planule. Uslijedile su dezinformacije, ishitrene reakcije vlasti i opasna generalizacija. Meta su postale osobe koje, kako smo kasnije saznali, nijesu imale nikakve veze sa prvobitnim incidentom. Nije dugo trebalo. Na ulicama su počeli protesti, demoliranja, tzv. patroliranja. Ljudi su se osjećali nesigurno u gradu u kojem su živjeli godinama. Ono što je počelo kao komentar i dezinformacija, pretvorilo se u atmosferu u kojoj su zajednice prestale da vjeruju jedna drugoj. Digitalno i stvarno više nijesu bili odvojeni svjetovi.
Teško je priznati, ali problem često nijesu „oni”, nego naša spremnost da aplaudiramo poniženju kada cilja „tuđe”. Lajkom za dehumanizaciju plaćamo pretplatu na isti mehanizam koji će se sjutra okrenuti ka „našima”. Granice u zajednici ne crtaju se samo riječima, nego i navikama. Prije nego što nešto objavimo ili podijelimo, vrijedi sebi postaviti tri jednostavna pitanja: Da li je poruka usmjerena na ideju ili na čovjeka? Da li podstiče raspravu ili poniženje? I da li postoji rizik da će nečija sigurnost, ravnopravnost, dostojanstvo ili učešće u zajednici biti ugroženi? Ako su odgovori pogrešni, granica je pređena, ma koliko sve to umotavali u „samo pitanje” ili „samo šalu”.
Sloboda govora ne postoji da bi poniženje i napad dobili status prava. Ona postoji da preispitamo ideje, moć i odluke koje nas se tiču. Ako rasprava ne može proći bez poniženja, onda to više nije rasprava, nego metoda svođenja ljudi na nešto manje i njihovog izopštavanja iz zajednice. Liniju ne crtamo da bismo ućutkali neistomišljenike. Crtamo je da bismo zaštitili čovjeka: onog koji razmišlja drugačije od nas, govori drugim jezikom i živi u istom gradu. Ključna odgovornost slobodnog društva nije da garantuje pravo na govor. To je lako zapamtiti. Teže je, ali važnije, zapamtiti da naš govor ima slušaoca i posljedice.
Autor je saradnik na programima u Centru za građansko obrazovanje (CGO)