Povod za ovu moju kolumnu nije nostalgija, već stvarnost našeg života daleko od sopstvene grude, a opet tako neobično povezanog sa istom tom daljinom. Ponekad čovjek upravo u tuđini jasnije vidi ono što na Balkanu često ne uspijevamo da razumijemo dok živimo jedni pored drugih.

Na proslavi rođendana rođaka moje supruge, imao sam osjećaj kao da se nalazim u nekom čudnom snu. Kao da se radnja ne odvija hiljadama kilometara daleko, već negdje u onoj nekadašnjoj sredini gdje su ljudi, uprkos razlikama, živjeli mnogo prirodnije zajedno.

Slavljenik Albanac, porijeklom iz Crne Gore. Supruga Srbijanka. Kćerke i unuke iz mješovitih brakova. Za stolom prijatelji iz Albanije, divan bračni par iz Ukrajine, ljudi koji su i sami osjetili težinu rata i odlaska iz svoje zemlje. Moja supruga porijeklom i ja iz Crne Gore, mladi bračni par iz Hrvatske, prijateljica iz Bosne i Hercegovine. A muzika iz svih krajeva Balkana.

Igralo se kolo, šota, lindžo, a pjevale su se bosanske sevdalinke koje su svi znali, bez obzira na ime, vjeru ili naciju. U jednom trenutku više nije bilo važno ko je odakle. Ljudi su se smijali, grlili i zajedno uživali u hrani, koja ih je podsjećale na dom.

Domaćini su se potrudili da trpeza bude spoj svih ukusa našeg podneblja i daljine iz koje smo došli, od roštilja, do primorskih specijaliteta koji su mirisali na more i djetinjstvo. A moram priznati da bolje punjene vongole, (školjke) nijesam imao priliku da pojedem. Iako prijatelj, domaćin recept ipak nije želio da otkrije.

Nije bilo priče o ratu. Iako su neki od tih mladih ljudi upravo zbog rata došli u Ameriku. Kao djeca su napustili svoje gradove, ali su sačuvali jezik, uspomene i ono najvažnije, sposobnost da žive zajedno bez mržnje.

I možda je upravo u tome najveća pouka. U tuđini su mnogi naši ljudi naučili ono što Balkan još teško prihvata: da različitost nije prijetnja, već bogatstvo. Da čovjek ne postaje manji ako poštuje tuđu kulturu, vjeru ili pjesmu.

Dok sam posmatrao taj skup, pomislio sam koliko je paradoksalan naš Balkan. Narodi koji se tamo često gledaju kroz političke podjele, hiljadama kilometara daleko žive sasvim normalno. Djeca sklapaju prijateljstva bez tereta istorije, mladi ulaze u mješovite brakove, ljudi zajedno slave, pomažu jedni drugima i dijele iste životne brige.

I tada shvatite da problem nikada nijesu bili obični ljudi. Problem su politike koje nas uporno ubjeđuju da ne možemo zajedno. A te večeri, daleko od Balkana, među ljudima različitih imena i sudbina, zajedništvo je izgledalo prirodnije nego tamo odakle smo svi došli.

Zajedništvo kao ekonomska potreba, a ne politička dominacija

Balkan kao da nikada nije do kraja izašao iz prošlog rata. Formalno, ratovi su završeni prije više od tri decenije, ali njihove političke sjenke i dalje lebde nad ovim prostorom. Umjesto da istoriju pretvorimo u opomenu, mi je često pretvaramo u svakodnevnu politiku. Gotovo da nijesmo sposobni da razgovaramo o budućnosti, a da nas neko ne vrati u prošlost.

I upravo u tome leži najveća slabost Balkana, nikako da se oslobodimo istorije. Ne istorije kao sjećanja, jer narod bez pamćenja nema ni dostojanstvo, već istorije kao političkog oružja. Umjesto da učimo iz tragedija devedesetih, mi ih često obnavljamo kroz retoriku, medije i stalno podgrijavanje osjećaja ugroženosti. Tako prošlost postaje važnija od budućnosti, a stare podjele jače od novih generacija koje žele normalan život.

A budućnost Balkana ne može više biti pitanje teritorija, dominacije i istorijskih ambicija. Ona može biti samo pitanje razvoja, ekonomije i zajedničkog interesa. Evropska unija je upravo na toj ideji nastala: ne kao prostor gdje jedan narod upravlja drugima, već kao zajednica država koje su shvatile da saradnja donosi više od sukoba. Balkan će prije ili kasnije morati naučiti istu lekciju.

Zato je vrijeme da se otvoreno kaže nešto što mnogi misle, ali izbjegavaju da izgovore, zvanični Beograd mora odustati od politike Balkana kao prostora svog političkog i nacionalnog starateljstva. Ne zato što Srbija nema pravo na svoj identitet, značaj ili regionalni uticaj, već zato što nijedna država na Balkanu više ne može biti stabilna ukoliko ih Srbija doživljava kao nedovršene djelove sebe.

Upravo je ta agresivna politika prema susjedima danas jedna od najvećih prepreka evropskoj budućnosti regiona. Ali možda još više, prepreka i samoj Srbiji. Jer politika stalnih tenzija, osporavanja susjeda i održavanja konflikta kao sredstva unutrašnje mobilizacije ne udaljava samo Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu ili Kosovo od stabilnosti; ona udaljava i samu Srbiju od moderne evropske države kakva bi mogla postati.

A Srbija i srpski narod zaslužuju mnogo više od politike stalnih podjela i vraćanja u prošlost. Srpski narod je kroz istoriju dao velike naučnike, umjetnike, sportiste, književnike i mnoge ličnosti iz javnog života; narod bogate kulture, energije i talenta, koji zaslužuje državu 21. vijeka: otvorenu, demokratsku, ekonomsku snažnu i evropski orijentisanu, a ne zarobljenu u matricama prošlih vjekova i beskrajnih regionalnih sukoba.

Ponekad se od zvaničnika, ali i dijela građana Srbije, može čuti kako ih “Evropa više ne zanima”. Međutim, stvarnost govori drugačije. Dok politika šalje poruke o distanci prema Evropi, upravo u tu Evropu odlazi srpska mladost. Odlaze najbolji studenti, inženjeri, doktori, IT stručnjaci i mlade porodice. Ne odlaze zato što mrze Srbiju, već zato što traže uređen sistem, sigurnost, mogućnost napretka i društvo oslobođeno permanentnih političkih sukoba.

I to nije samo problem Srbije. To je tragedija čitavog Balkana.

Poštovanje državnosti kao početak saradnje

Najveći problem Balkana nije različitost. Problem je neprihvatanje različitosti kao trajne realnosti.

Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Albanija, Hrvatska i Srbija neće nestati. Njihovi identiteti neće biti poništeni. Njihove granice neće biti vraćene u prošlost. Što prije svi prihvate tu činjenicu, prije će Balkan početi da liči na prostor saradnje, a manje na prostor zamrznutih političkih ambicija.

Crna Gora ne može prihvatiti da bude nečiji politički dodatak. Srbija ne treba da bude neprijatelj svojih susjeda da bi bila snažna država

Srbija ima najveći potencijal i najveću odgovornost u tom procesu. Kao najveća država regiona, ona može biti motor saradnje ili generator nestabilnosti. Upravo zato njena politika prema susjedima mora sazreti iz logike “prirodnog prava” u logiku evropskog partnerstva.

Jer Balkan ne može napredovati ukoliko jedna država želi uticaj bez granica, a druge stalno osjećaju potrebu da brane sopstvenu državnost. U takvom ambijentu ekonomija stagnira, mladi odlaze, a region ostaje zarobljen između istorijskih trauma i političkih manipulacija.

Ekonomska zajednica umjesto sfere uticaja

Balkanu danas nije potrebna nova Jugoslavija, niti novi nacionalni projekti. Potrebna mu je funkcionalna regionalna ekonomska zajednica, zasnovana na evropskim pravilima i međusobnom poštovanju.

To znači:

• otvoreno tržište i slobodniji protok robe i kapitala,
• zajedničke infrastrukturne projekte,
• povezivanje energetskih sistema,
• saradnju univerziteta i tehnoloških centara,
• zajednički nastup prema evropskim fondovima,
• regionalne razvojne projekte u turizmu, poljoprivredi i digitalnoj ekonomiji.

Takva saradnja ne bi ugrožavala nijedan identitet. Naprotiv, učinila bi ih stabilnijim. Jer ljudi ne odlaze iz država zbog različitih zastava, već zbog nedostatka perspektive, loših institucija i ekonomskog beznađa.

Evropa neće ozbiljno prihvatiti Balkan dok Balkan sam sebe ne počne doživljavati kao prostor saradnje, a ne stalnog političkog nadmetanja. Nijedna država regiona sama nema dovoljnu ekonomsku snagu da bude ozbiljan globalni faktor.

Zajedno, međutim, Balkan bi mogao postati prostor od gotovo dvadeset miliona ljudi, strateški povezan kroz i sa Evropskom unijom, uz ogromne energetske, turističke i privredne potencijale.

Narodi nijesu problem

Između naroda Balkana postoji mnogo više bliskosti nego što politika želi priznati. Ljudi rade zajedno, studiraju, posluju, sklapaju brakove, putuju i razumiju jedni druge mnogo prirodnije nego što to izgleda kroz političke govore i medijske sukobe.

Problem nijesu narodi. Problem su politike koje još vjeruju da se moć gradi kontrolom drugih.

A prava snaga u savremenoj Evropi ne dolazi iz dominacije, već iz sposobnosti saradnje. Njemačka danas nije lider Evrope zato što upravlja drugima silom, već zato što je prihvatila pravila zajedničkog prostora. Isto važi i za Francusku, Italiju ili bilo koju ozbiljnu evropsku državu.

Balkan mora izaći iz logike pobjednika i poraženih. Nijedan narod na ovom prostoru neće nestati, ali svi mogu ekonomski oslabiti ukoliko nastave da troše energiju na prošlost umjesto na budućnost.

Budućnost pripada ravnopravnima

Crna Gora ne može prihvatiti da bude nečiji politički dodatak. Srbija ne treba da bude neprijatelj svojih susjeda da bi bila snažna država. Bosna i Hercegovina ne može živjeti u stalnoj blokadi identitetskih sukoba. Kosovo i Srbija neće nestati jedno zbog drugoga. Sjeverna Makedonija i Albanija imaju pravo na sopstveni razvojni put.

Tek kada Balkan prihvati ravnopravnost država kao civilizacijsku normu, postaće moguće istinsko zajedništvo.

A to zajedništvo ne mora biti zasnovano na istoj naciji, vjeri ili istorijskom tumačenju. Dovoljno je da bude zasnovano na zajedničkom interesu: da ljudi žive bolje, sigurnije i slobodnije. To je suština evropske ideje: ne Balkan kao prostor dominacije, već Balkan kao prostor saradnje; ne Balkan prošlosti, već Balkan budućnosti; ne zajedništvo podređenih, već zajednica ravnopravnih.

Balkan koji bi makar malo ličio na onu priču sa početka ove kolumne bio bi prostor kojem bi mnogi zavidjeli. Prostor gdje se uz balkansku kuhinju, pjesmu i igru ne broje krvna zrnca, već prijateljstva. Gdje miris mora, planina, vina i domaće hrane spaja ljude više nego što ih politika može razdvojiti. Jer malo je krajeva svijeta koji na tako malom prostoru imaju toliko ljepote, različitih kultura, jezika, običaja i prirodnog bogatstva.

Naš problem nikada nije bio nedostatak vrijednosti, već nedostatak mudrosti da te vrijednosti pretvorimo u zajedničku snagu.

Jer Balkanu ne nedostaje ni ljepote, ni talenta, ni duše. Nedostaje mu samo dovoljno razuma da povjeruje kako zajedništvo nije slabost, već njegova najveća prilika.