Bliži nam se 21. maj, dan obnove crnogorske nezavisnosti, značajan datum naše istorije. Sa tom majskom zorom bude se i sve aveti prošlosti, sve utvare, duhovi i demoni iz najgorih paraliza sna koje može da doživi ljudsko biće. Sve ono što se trudimo da zaboravimo i eliminišemo, jer sa tim stvarima ne može biti ni normalnog društva, niti međusobnih odnosa u njemu. 

Glavni razlog ove pojave? Bol jer se Crna Gora, kako oni vele, ''otcepila'' od Srbije. Taj nikad prežaljeni čin i duševna rana koja nastavlja da boli i koja poput hronične bolesti pogađa ''nekako s proljeća'', manifestuje se povišenom agresijom, mržnjom, nemirom, nesanicom i nagonima ka verbalnom (i fizičkom) nasilju prema svemu što je crnogorsko. Generalno, ne valja se radovati tuđoj bolesti, ali, lično gledano, jako me ispunjavaju takvi i, radi mene, bilo ih sve više. Na kraju, nijesmo li mi Crnogorci i naše postojanje bili vazda trn u oku svima? Tako je i sad.

Dobar dio, većinski, usudiću se reći skoro cjelokupno srbijansko društvo nikada nije prihvatilo nezavisnu Crnu Goru. Za njih to nije realnost, već anomalija. Splet nesrećnih okolnosti, kako to voli da naglasi Aleksandar Vučić, kroz ono njegovo čuveno ''da sam ja bio na vlasti Crna Gora se ne bi otCepila''. Sa time se, vidimo, nastavlja i preko omiljene srbijanske propagande – filmovima, pa će se uskoro pred onima koji to mogu gledati naći još jedan uradak o „zloglasnom“ referendumu! 

Mi sa ove bande ni ne moramo tu splačinijadu gledati, već znamo retoriku. ''Ukradeni'' referendum, zabijanje noževa u leđa, nacionalne manjine su glasale (zamislite građani jedne države glasaju?), Njegoš, Đilas, Milo, Kominterna, i naravno Aca Vučić koji bi to sve spriječio da je mogao, a nije mogao. Niko nije mogao spriječiti taj prirodni proces koji se ne zove ni secesija ni „otcepljenje“ ni ne znam ni ja koji već izraz oni tamo gore koriste. 

Crna Gora je obnovila svoju vjekovnu nezavisnost, ono što oni tamo najveći period svoje istorije nisu ni imali. Crna Gora se vratila sebi i onamo đe pripada. Sa sebe skinula okove jarma i tiranije nametnute nesrećnim okolnostima, izdajama i prevarom u svršetku Prvog svjetskog rata. I to je jedina istina. Kome smeta, nek izađe, rekli bi crnogorski rukometaši. I, budući da lijek za ovu bolest ne postoji, rješenje je jedino izlazak iz aviona u letu, bez padobrana.

Postavlja se logično pitanje – ko to danas brani Crnu Goru? I ima li ko da je brani?

Nažalost, griješe oni koji misle da je pitanje crnogorske nezavisnosti riješeno. Nezavisnost nije nešto što je samo po sebi trajno, jednom stečeno pravo koje ti niko nikada ne može uzeti. To je promjenjiva kategorija i njeno očuvanje zavisi isključivo od toga postoji li neko da je uspješno odbrani. Faze te odbrane su brojne. U miru, u tenziji i u otvorenom oružanom sukobu. Mi konkretno, nikada nismo živjeli u fazi mira. Tenzija je prisutna već skoro četiri decenije. Naravno, u zavisnosti od onoga koji pritisak vrši, ona može biti manja ili veća, i od toga zavisi njen prelazak u veću kategoriju. 

Očigledno je da trenutno živimo u vrhuncu tenzije u potonje dvije decenije, budući da spram sebe imamo i unutrašnju i spoljnu silu koja želi da crnogorske nezavisnosti nema. Ova spoljna i agresivna očigledno metastazira u svojoj crnogorobolji i samo je pitanje momenta kada će ta agresija na neki način eskalirati, a domaća izdajnička joj slijepo priteći u pomoć protiv vlastite braće. Ako neko kaže da prećerujem, samo ću naglasiti da po Crnoj Gori 1919. kuće nisu palili srbijanski vojnici nego lokalni bjelaši. Ovi prvi su im samo čuvali leđa i činjeli da su drugi superiorni.

Postavlja se logično pitanje – ko to danas brani Crnu Goru? I ima li ko da je brani? Nažalost, naša opoziciona elita ne postoji. Oni koji su deklarisani suverenisti a u vlasti su, od vlastitog sljepila, mržnje i pohlepe ne vide što im se od države radi. 

I sve se na kraju svodi na pojedinca. Na običnog čovjeka, iskrenog Crnogorca, onoga koji od nje nije vidio ni gram koristi ili ga je u većini slučajeva barem jednom u životu zgazila. E, oni su osnov odbrane ove države i njene nezavisnosti u svim njenim trenucim, bez obzira kakva neprilika na nju juriša. 

Ja mislim da takvih ima dosta. Ima ih dovoljno da ne dozvole da nam se ponovi ono što nam se jednom desilo pa da opet vijek čekamo povratak države. A ovi drugi? Neka gledaju filmove i guše se u „bolesti“...