Bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista, počasni predsjednik DPS-a u drugom dijelu intervjua Televiziji E povodom 20. godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore, prisjeća se i početaka političko-medijske kampanje iz Beograda sa ciljem njegovog uklanjanja iz političkog života, koja je lansirana u nedjeljniku Duga, iz pera Mirjane Marković, supruge bivšeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića. 

Napominje da nije neozbiljno shvatao te poruke, jer one nijesu bile “meditiranje” supruge predsjednika, nego stav jedne vrlo uticajne političke radionice koja ga je identifikovala kao čovjeka koji smeta i kojeg treba ukloniti.

Uslijedile su, ističe Đukanović, i sljedeće “diverzije”. Odmah nakon njegovog povratka povratka iz Vašingtona u martu 1997. godine, kroz podmetanje od strane Večernjih novosti, preciznije njihovog dopisnika iz Amerike, insinuirano je da je on poslao neka neprimjerena pisma kongresmenima SAD-a u kojima je navodno tražio njihovu podršku za nezavisnost.

- Uzaludno je bilo što sam ja to odmah demantovao. Uzaludno je bilo i što su ta dva zloupotrijebljena kongresmena to demantovala. Kampanja iz Beograda je bila nemilosrdna – kazao je Đukanović u emisiji “Trag u vremenu” na TV E.

Bjelodani primjer kampanje koja se vodila protiv njega je i pisanje dnevnog lista Politika, podsjeća, na čijoj je naslovnici objavljen tekst pod naslovom “Milo Đukanović ruši Jugoslaviju”. Još drastičnije atakovanje, sa iste političke adrese, uslijedilo je tokom predizborne kampanje za predsjedničke izbore, da bi se pružila podrška njegovom protivkandidatu Momiru Bulatoviću.

- Nakon što sam uspostavio komunikaciju sa Miloševićem, zbog funkcionisanja Vrhovnog savjeta odbrane, pokušavao je da me ubijedi da bi bilo dobro da ponovimo predsjedničke izbore, jer, naravno, on i njegovi istomišljenici u Srbiji nijesu bili zadovoljni njihovim ishodom. Umjesto toga, ponudio sam im da, u cilju spuštanja političkih tenzija u Crnoj Gori, organizujemo prijevremene parlamentarne izbore, znajući da ćemo i na tim izborima još dominantnije pobijediti. Oni su prihvatili tu udicu i na tim parlamentarnim izborima pobijedili smo sa 40.000 glasova razlike. Ali to nije bio kraj. Išli smo ka ratnom sukobu sa NATO-om, gdje je takođe bila snažna propaganda protiv Crne Gore i protiv mene – istakao je Đukanović.

On je dodao da je taj talas kampanje beogradske i prosrpske štampe u Crnoj Gori obilježen tekstovima kao: “Milo Đukanović na krilima NATO avijacije ide po inostranim centrima da bi tražio da se nastavi bombardovanje Srbije”, iako je zapravo njegova, spoljnopolitička misija, vrlo intenzivna u to vrijeme, bila okrenuta u potpuno suprotnom smjeru - da ubjeđuje međunarodne zvaničnike da rat nije dobra opcija i da se mora zaustaviti.

- Da se moramo vratiti političkim sredstvima i u finalu poraziti ratnu politiku koju je tada personifikovao Milošević – naznačio je Đukanović.

Najvažnija poruka iz kampanje kojoj je temelje postavila Mirjana Marković bila je, podsjeća Đukanović, da će na kraju privatizacionog procesa privatizovati i “svoju malu državu”. To je poslužilo kao referendumski moto koalicije Za Jugoslaviju, predvođene SNP-om koji je glasio “Đukanović ide putem obnove nezavisnosti da bi stvorio svoj privatni posjed, svoju privatnu državu.”

- U posljednjoj debati uoči referenduma u studiju Radio televizije Crne Gore, suočivši se sa tom tezom, ponudio sam da se dogovorimo: da se realizuje referendum u miru i uslovima demokratije, da svaki građanin Crne Gore ima mogućnost da iznese slobodno svoj stav o državno pravnom statusu i kada pobijedi ideja nezavisnosti, u što sam čvrsto vjerovao, ja ću se povući iz političkog života Crne Gore. Dakle, ne može biti privatne države o kojoj govorite. Mene više neće biti u toj politici. Naravno odćutali su tu ponudu – kazao je Đukanović.

Podsjeća i da je po istoj političkoj mustri koju je kreirala Mira Marković u ranim 90-im sprovedena i kampanja za parlamentarne izbore 2016. godine koju je opozicija vodila pod sloganom “Mi ili on.”

- Potpuno neprimjerena fiksacija jednom osobom. Razumijem da političke stranke i njeni lideri, koji 30 godina gube izbore, ne mogu voljeti onoga koji ih 30 godina pobjeđuje, ali u svemu tome, ipak, mora se sačuvati i lično dostojanstvo, a istovremeno doza kulturnog ophođenja i dijaloga. Svi koji nastupamo na javnoj sceni moramo voditi računa da mnogi ljudi to gledaju i da bi trebalo da im pošaljemo neke poruke koje bi trebalo da budu uzorne. Mislim da je vremenom, koje je moje političke konkurente u Crnoj Gori vodilo iz poraza u poraz, samo rastao animozitet koji je prerastao u nepodnošljivu mržnju i koji je poslije 30. avgusta, 2020. godine rezultirao iskompleksiranim revanšizmom – naglasio je Đukanović.