Ovih dana jedna od češćih političkih tema među onima koji pažljivo prate crnogorsku političku scenu jeste novi pristup unutar Evropskog saveza i njegovo dalje širenje kroz okupljanje novih partija, pokreta i pojedinaca. 

Kao i obično, mišljenja su podijeljena. Jedni u tome vide prirodan put političkog sazrijevanja i rasta, dok drugi upozoravaju na opasnost da se u tom procesu izgubi ono što je Savez do sada činilo prepoznatljivim.

Kada kuća raste, rastu i pitanja

Moram priznati da me takve rasprave uvijek podsjete na nešto mnogo jednostavnije i životnije od politike.

Na Balkanu, a posebno u našim primorskim krajevima, ljudi su oduvijek voljeli da grade kuće postepeno. Prvo prizemlje za porodicu. Onda se, kada djeca odrastu, doda još jedan sprat. Kasnije možda još jedan. Nekada zbog potrebe, nekada zbog želje za većom zaradom tokom turističke sezone. Kuća raste zajedno sa porodicom i vremenom u kojem nastaje.

Ali svaki domaćin zna da sa svakim novim spratom dolazi i novo pitanje. Ne da li se može graditi, nego da li će kuća zadržati ono po čemu je bila prepoznatljiva. Hoće li ostati dom ili će postati samo građevina. Hoće li sačuvati svoju ljepotu ili će pod teretom novih nadogradnji izgubiti prvobitni sklad.

Na neki način, danas se pred sličnim pitanjem nalazi i Evropski savez.

Njegovo širenje nesumnjivo donosi novu političku snagu. Donosi nove ljude, nove sredine, nova iskustva i nove birače. Donosi mogućnost da se ideja koja je do juče pripadala relativno uskom političkom prostoru proširi na mnogo širi krug građana. Ali istovremeno otvara i pitanje koje svako ozbiljno političko okupljanje prije ili kasnije mora sebi postaviti – kako rasti, a ne izgubiti sebe.

Jer istorija politike, ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo razvijenijim demokratijama, pokazuje da nije najveći problem postati veliki. Mnogo je teže ostati prepoznatljiv kada postanete veliki.

Problem nikada nije bio u idejama, već u okupljanju

Upravo zato rasprava o Evropskom savezu nije rasprava o nekoliko novih političkih subjekata. Ona je mnogo više od toga. Ona je rasprava o tome da li građanska i evropska Crna Gora konačno pokušava da pronađe model okupljanja koji joj je nedostajao godinama.

Posmatrano iz daljine, iz Njujorka, gdje već decenijama živim, često mi se čini da je najveći problem naših prostora upravo to što previše energije trošimo na razlike, a premalo na ono što nam je zajedničko. U poslovnom svijetu, u kojem sam proveo više od tri decenije, uspješne kompanije ne pobjeđuju zato što su sastavljene od ljudi koji isto misle. Naprotiv. Pobjeđuju zato što različite ljude uspijevaju okupiti oko istog cilja.

Politika bi morala biti još mudrija od biznisa.

Međutim, kod nas se često dešava suprotno. Ljudi koji dijele gotovo identične vrijednosti ponekad provedu više vremena dokazujući međusobne razlike nego gradeći zajedničku snagu. Tako se godinama rasipala energija građanske i proevropske Crne Gore. Nije joj nedostajalo znanja. Nije joj nedostajalo obrazovanih ljudi. Nije joj nedostajalo ni ideja. Nedostajala joj je politička masa.

A politika je, sviđalo se to nekome ili ne, umijeće okupljanja.

Više od zbirke partija

Upravo zato najveća vrijednost novog pristupa Evropskog saveza nije u broju partija koje će mu pristupiti. Nije ni u tome koliko će odbornika ili poslanika osvojiti na narednim izborima. Njegova najveća vrijednost leži u pokušaju da se stvori osjećaj da postoji nešto veće od pojedinačnih političkih organizacija.

To je dobra strana ovog procesa.

Građani žele da vide saradnju. Žele da vide političku zrelost. Žele da vide ljude koji su sposobni da sjednu za isti sto i pronađu zajednički imenitelj. Umorni su od beskrajnih podjela, od svakodnevnih sukoba i od politike koja više liči na porodičnu svađu nego na ozbiljno vođenje države.

Možda upravo u tome leži najveći potencijal Evropskog saveza – ne da bude još jedna politička adresa na političkoj mapi Crne Gore, već da postane prostor okupljanja svih onih koji vjeruju da građanska, evropska i multietnička Crna Gora nema alternativu.

Svaki novi sprat traži jače temelje

Ali kao što svaki domaćin zna da novi sprat traži jače temelje, tako i svako političko okupljanje nosi svoje opasnosti. Najveća među njima jeste mogućnost da se izgubi jasnoća identiteta.

Ljudi moraju znati šta Evropski savez jeste, ali i šta nije. Moraju znati zbog čega postoji. Moraju prepoznati ideju koja ga povezuje.

Jer ukoliko okupljanje postane samo zbir različitih interesa, tada će nestati upravo ono zbog čega je okupljanje i počelo.

Druga opasnost leži u nečemu što Balkan poznaje bolje od bilo kojeg drugog dijela Evrope, u sukobu ambicija.

Mnoge dobre ideje nijesu propale zbog protivnika. Propale su zbog vlastitih lidera. Zbog uvjerenja da je važnije ko vodi nego kuda se ide.

Upravo zbog toga pred Evropskim savezom danas stoji mnogo ozbiljniji zadatak od prostog političkog širenja. On mora dokazati da može rasti, a ostati jedinstven. Da može okupljati, a sačuvati identitet. Da može širiti politički prostor, a ne pretvoriti se u još jednu privremenu izbornu konstrukciju.

Odnos sa DPS-om: Konkurencija ili zajednički cilj

Naravno, u svemu tome neizbježno se postavlja i pitanje odnosa sa DPS-om.

To pitanje ne treba izbjegavati, ali ni posmatrati kroz stare političke naočare.

DPS ostaje najjača pojedinačna opoziciona partija u Crnoj Gori i politička činjenica koju nije moguće ignorisati. Istovremeno, Evropski savez ima puno pravo da gradi sopstveni identitet, svoju političku snagu i svoje ambicije.

Problem nastaje tek onda kada politički saveznici počnu da troše više energije jedni na druge nego na političke protivnike.

Jer nijedna građanska opcija neće postati većinska tako što će osvajati birače druge građanske opcije. Buduća većina može se graditi samo među onima koji danas ne izlaze na izbore, među razočaranim građanima i među mladima koji više ne vjeruju da ih politika uopšte vidi.

Politička zrelost neće se mjeriti time ko je veći, nego ko je spremniji da interes države stavi ispred interesa partije.

Vrijeme je za stvaranje većine, a ne novih podjela

Možda je upravo to najveća poruka svega što se danas dešava oko Evropskog saveza. Nije najvažnije koliko će se organizacija okupiti pod jednim političkim krovom.

Mnogo je važnije da li će uspjeti da sačuvaju zajedničku ideju. Jer kuća se ne prepoznaje po broju spratova.

Prepoznaje se po temeljima. A političke organizacije, baš kao i kuće, traju onoliko koliko su im jaki temelji na kojima su izgrađene.

Ako Evropski savez uspije da sačuva te temelje, onda njegovo današnje širenje neće predstavljati samo politički rast jedne organizacije. Ono može postati početak mnogo važnijeg procesa: stvaranja nove građanske i evropske većine u Crnoj Gori, većine koja neće pobijediti zato što je najglasnija, već zato što je konačno naučila da se okuplja oko onoga što joj je zajedničko.