Dragi prijatelju,

U svom pismu zamjerio si mi što sam prethodnu kolumnu gotovo u cjelosti posvetio Evropskom savezu, dok sam se Demokratsku partiju socijalista dotakao tek usputno. Razlog je bio sasvim jednostavan. Povod za taj tekst bilo je tada aktuelno pitanje širenja Evropskog saveza i pokušaj da sagledam mogućnosti koje takav proces otvara na crnogorskoj političkoj sceni. Zato je bilo prirodno da najveći dio prostora bude posvećen upravo toj temi.

Kako, međutim, ne bi ostalo nedorečeno ono na šta si s pravom ukazao, obećao sam da ću u posebnoj kolumni jednako ozbiljno, ali bez političke strasti, pokušati da sagledam i Demokratsku partiju socijalista: njen politički put, sadašnji položaj i mogućnosti koje ima u vremenu koje dolazi. Ovo pismo upravo je pokušaj da to obećanje ispunim.

Prije nego odgovorim na zamjerku koju si mi postavio, želim da povodom trideset pet godina postojanja DPS uputim iskrene čestitke njenim članovima, simpatizerima i rukovodstvu.

Tri i po decenije postojanja predstavljaju ozbiljan politički jubilej, bez obzira na različite poglede koje građani imaju prema toj partiji. Želio bih da ovaj jubilej bude prilika ne samo za slavlje, već i za novo promišljanje njene uloge u demokratskoj i evropskoj budućnosti Crne Gore.

Pogled bez strasti

U crnogorskoj politici rijetko se o Demokratskoj partiji socijalista govori mirno i bez emocija. Za jedne je ona simbol obnove državnosti i modernizacije, za druge oličenje dugotrajne vlasti i njenih slabosti. Kao i obično, istina nije potpuno ni na jednoj strani. Upravo zato danas, više nego ikada, vrijedi pokušati napraviti korak unazad i hladne glave sagledati gdje se DPS nalazi i kakvu političku ulogu može imati u godinama koje dolaze.

Znam da si toj partiji politički blizak i upravo zato dugujem odgovor bez uvijanja, ali i bez nepravde. Kada prijatelj traži mišljenje, najmanje što mu dugujemo jeste iskrenost.

Jedna od najvećih slabosti crnogorske političke scene jeste to što se gotovo sve posmatra kroz krajnosti: ili kroz bezuslovnu podršku ili kroz potpuno osporavanje. A politika, baš kao i život, rijetko je tako jednostavna. Između ta dva pola postoji prostor stvarnosti u kojem se istovremeno nalaze uspjesi i promašaji, vizija i greške, odgovornost i propusti. Upravo u tom prostoru, po mom uvjerenju, treba posmatrati i DPS danas.

DPS više nije ista politička partija kakva je bila prije 2020. godine. Izgubila je vlast, ali nije izgubila političku težinu. I dalje raspolaže najrazvijenijom partijskom infrastrukturom u Crnoj Gori, bogatim institucionalnim iskustvom i kadrovima koji dobro poznaju funkcionisanje državnog sistema. Njeni poslanici uglavnom nastupaju disciplinovano i institucionalno, a u brojnim parlamentarnim raspravama, posebno kada je riječ o pitanjima evropskih integracija i zaštite ustavnog poretka, nastojali su političku kritiku graditi više na argumentima nego na dnevnoj retorici.

Istovremeno, nijedna ozbiljna analiza ne može zanemariti činjenicu da tri decenije vlasti ostavljaju i veliko političko nasljeđe i jednako veliki teret odgovornosti. Upravo u toj ravnoteži između ostvarenih rezultata i učinjenih grešaka treba tražiti odgovor na pitanje gdje se DPS danas nalazi.

U vremenu u kojem se politička scena često pretvara u pozornicu svakodnevnih sukoba, institucionalno iskustvo i politička stabilnost postaju vrijednosti koje nije mudro olako potcjenjivati. Ali ni one same po sebi više nijesu dovoljne. Današnji građani od političkih partija očekuju mnogo više od iskustva, očekuju uvjerljivu viziju budućnosti.

Snaga opozicionog iskustva

Od gubitka vlasti 2020. godine DPS je morao naučiti ono što tokom gotovo tri decenije nije imao priliku da uči, kako se djeluje iz opozicije. Za političku organizaciju koja je toliko dugo upravljala državom to nije jednostavna promjena. Opozicija zahtijeva drugačiji politički refleks, drugačiji način komunikacije i drugačije razumijevanje vlastite uloge.

Ipak, čini mi se da je upravo u tom procesu partija pokazala određeni stepen političkog sazrijevanja. Njeni poslanici u parlamentu uglavnom djeluju sabrano, organizovano i institucionalno, nastojeći da političku borbu vode kroz procedure i argumente. Posebno u raspravama koje se odnose na evropske integracije, ustavni poredak i funkcionisanje državnih institucija, njihova kritika najčešće je bila usmjerena na suštinu problema, a manje na dnevno-političku retoriku.

Naravno, o tome se mogu imati različita mišljenja i dio javnosti će pojedine njihove nastupe ocjenjivati drugačije. Ali činjenica je da opozicija nije samo glas protiv vlasti. U zrelim demokratijama ona je i korektiv vlasti, čuvar institucionalnog poretka i jedan od važnih stubova političke stabilnosti.

U politici, međutim, nije presudno koliko dugo ste bili na vlasti, već šta ste iz tog iskustva naučili. Iskustvo postaje vrijednost tek onda kada vodi promjeni. A promjena počinje onog trenutka kada postoji spremnost da se jednako iskreno govori o sopstvenim greškama kao i o greškama političkih protivnika.

Teret tri decenije vlasti

Svaka politička priča ima dvije strane. Tri decenije vlasti ostavljaju dubok trag na svako društvo. U slučaju DPS-a, u tom periodu donesene su neke od najvažnijih odluka savremene crnogorske istorije. Obnovljena je nezavisnost države, učvršćen njen međunarodni položaj, ostvareno članstvo u NATO-u i otvoren evropski put koji i danas predstavlja najvažniji spoljnopolitički cilj Crne Gore. Bez obzira na politička uvjerenja, teško je ozbiljno osporiti istorijski značaj tih procesa.

Ali jednako je teško zanemariti drugu stranu te priče.

Dug boravak na vlasti gotovo uvijek stvara osjećaj političke zatvorenosti, povećava rizik od klijentelizma, proizvodi sumnje u rad institucija i ostavlja dio građana sa uvjerenjem da su pojedini centri moći postali važniji od samih institucija. Takvo nasljeđe nije karakteristično samo za DPS; ono prati gotovo svaku političku strukturu koja dugo upravlja državom. Međutim, upravo zbog dužine svoje vlasti, DPS nosi najveći dio tog tereta.

Bilo bi pogrešno očekivati da građani jednostavno zaborave taj dio političke istorije. Povjerenje se ne vraća zahtjevom da se prošlost zaboravi, već dokazivanjem da je budućnost drugačija.

Zato pitanje političke obnove danas postaje možda i najvažnije pitanje budućnosti DPS-a. Ukoliko želi ponovo da bude vodeća politička snaga, mora pokazati da je iz vlastitog iskustva izvukao pouke i da je spreman da gradi drugačiji odnos prema institucijama, političkoj odgovornosti i javnosti.

Ljudi i politička kultura

Početkom godine imao sam priliku da razgovaram sa predsjednikom partije Danijelom Živkovićem, kao i sa dijelom članova Predsjedništva i poslaničkog kluba DPS-a.

Moj utisak je da novo rukovodstvo nastoji njegovati mirniji politički stil, odmjereniju komunikaciju i institucionalniji pristup nego što je to često bio slučaj u ranijim političkim periodima. U njihovim nastupima primjetna je svijest o složenosti trenutka u kojem se Crna Gora nalazi, kao i nastojanje da političku raspravu vode bez nepotrebne oštrine i ličnih diskvalifikacija.

To svakako predstavlja pozitivan pomak u političkoj kulturi.

Ali politika nikada nije samo pitanje pristojnosti, karaktera ili načina komunikacije. Građani na izborima ne odlučuju samo o ljudima, već prije svega o idejama. Oni traže energiju, viziju, sposobnost da se društvo pokrene i uvjerenje da će sjutra biti bolje nego danas.

Upravo zbog toga novi stil komunikacije može biti važna prednost, ali sam po sebi neće biti dovoljan. On mora biti praćen jasnim političkim sadržajem, uvjerljivim programom i sposobnošću da se oko takve politike okupe i oni građani koji do sada nijesu bili spremni da DPS-u ponovo ukažu povjerenje.

Vrijeme jasnih poruka

Upravo u tom dijelu čini mi se da DPS još uvijek traži pravi politički ton.

Njihovi javni nastupi uglavnom su racionalni, argumentovani i analitični, ali ponekad ostavljaju utisak da više objašnjavaju nego što nude politički odgovor. A vrijeme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za neodlučnost. Građani danas ne traže samo tumačenje problema. Traže jasne poruke, uvjerljiv pravac i osjećaj da neko zna kako zemlju izvesti iz dugotrajne političke nestabilnosti.

Posljednjih mjeseci primjetan je određeni pomak. Kritika rada vlasti postaje otvorenija, konkretnija i politički preciznija. Sve je manje opštih mjesta, a sve više argumentovanih ukazivanja na slabosti u funkcionisanju institucija, ekonomije i evropskih integracija. To je pozitivan razvoj, jer opozicija nije pozvana da reaguje tek kada problemi postanu očigledni, već da ih prepoznaje i upozorava na njih mnogo ranije.

Međutim, ozbiljna opoziciona politika ne može se graditi isključivo na kritici.

Politička alternativa nastaje tek onda kada građani, pored kritike postojećeg stanja, jasno vide šta dolazi poslije njega. Zato nije dovoljno ukazivati na propuste vlasti; jednako je važno ponuditi uvjerljivu viziju države koja će biti stabilnija, pravednija i uspješnija.

Tek kada se ozbiljna kritika sadašnje vlasti spoji sa jasnom vizijom budućnosti, opozicija prestaje biti samo korektiv i postaje stvarna politička alternativa.

Šira politička baza

Postoji još jedan izazov koji, po mom mišljenju, DPS ne bi trebalo da zanemari.

Savremena politika sve manje počiva isključivo na partijskim strukturama, a sve više na sposobnosti da okupi različita znanja, iskustva i društvene autoritete. Nijedna velika politička promjena danas ne nastaje unutar zatvorenog partijskog kruga.

U vrhu DPS-a danas se nalazi veliki broj obrazovanih i politički iskusnih ljudi. Međutim, dugoročna politička snaga zavisiće od toga koliko će partija biti spremna da otvori prostor i ljudima koji nijesu profesionalni političari.

Crnoj Gori danas su potrebni uspješni privrednici, mladi preduzetnici, stručnjaci iz oblasti novih tehnologija, kulture i civilnog društva. Oni ne treba da budu dekor političkih lista, već ravnopravni učesnici u kreiranju javnih politika.

Takav spoj političkog iskustva i stručnog znanja mogao bi predstavljati novu vrijednost. Upravo on može vratiti osjećaj da politika ponovo govori jezikom svakodnevnog života, a ne samo partijskih saopštenja.

Snaga samokritike

I konačno dolazimo do možda najtežeg pitanja.

Njegoševa misao da „čašu meda još niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči“ možda najbolje opisuje sudbinu svake dugotrajne vlasti. Nijedna politička organizacija koja je decenijama upravljala državom ne može očekivati da će njeno nasljeđe biti sastavljeno samo od uspjeha ili samo od grešaka.

Upravo zato politička zrelost ne pokazuje se negiranjem sopstvenih propusta, već spremnošću da se oni priznaju, objasne i iz njih izvuku pouke.

Samokritika nije znak političke slabosti. Naprotiv. Ona je često prvi korak ka obnovi povjerenja.

Šansa za političku obnovu

Zbog svega navedenog, DPS danas vidim kao ozbiljnu političku snagu koja, uprkos gubitku vlasti, i dalje ima potencijal da bude jedan od ključnih činilaca političkih promjena u Crnoj Gori. Njegova organizaciona struktura, iskustvo, kadrovski potencijal i sposobnost da djeluje kao jedinstvena opoziciona partija predstavljaju prednosti koje se ne mogu zanemariti.

Ali politika se danas više ne dobija samo organizacijom.

Građani očekuju mnogo više od dobro uređene partijske infrastrukture. Očekuju uvjerljiv odgovor na pitanje kako će izgledati Crna Gora nakon promjene vlasti. Traže sigurnost da će institucije biti snažnije, ekonomija konkurentnija, pravosuđe nezavisnije, a evropski put brži i izvjesniji.

Upravo tu vidim najveći izazov, ali i najveću priliku DPS-a.

Ukoliko uspije da ponudi takvu viziju, da je potkrijepi vjerodostojnim ljudima i dosljednom politikom, može ponovo postati jedan od ključnih nosilaca političkih promjena. Ne zbog svoje prošlosti, nego zbog sposobnosti da uvjeri građane kako može odgovoriti na izazove budućnosti.

Istovremeno, bilo bi pogrešno očekivati da bilo koja politička partija sama može iznijeti teret budućih promjena. Vrijeme velikih pojedinačnih političkih dominacija, čini se, polako ostaje iza nas. Pred Crnom Gorom je period u kojem će uspjeh zavisiti od sposobnosti okupljanja, saradnje i izgradnje povjerenja između političkih partija, stručne javnosti, civilnog društva i svih onih kojima je evropska i građanska Crna Gora zajednički cilj.

Upravo zato današnja prilika DPS-a nije u tome da građane podsjeća na ono što je nekada bio, već da ih uvjeri u ono što želi postati.

Ako uspije da spoji iskustvo sa samokritikom, organizacionu snagu sa otvorenošću prema novim ljudima i političku odgovornost sa jasnom vizijom evropske budućnosti, imaće realnu priliku da ponovo bude jedan od stubova političkog razvoja Crne Gore.

U suprotnom, ostaće važan dio njene političke istorije, ali neće postati njen najvažniji dio budućnosti.

Dragi prijatelju,

Nadam se da sam ovim pismom odgovorio na pitanje koje si mi postavio onako kako sam i obećao,bez političke strasti, ali i bez političke nepravde.

Ne znam kakav će biti izborni rezultat bilo koje partije. To će, kao i uvijek, odlučiti građani. Ali vjerujem da svaka ozbiljna politička analiza mora polaziti od jedne jednostavne istine: Crnoj Gori su danas potrebne snažne institucije, odgovorna vlast, ozbiljna opozicija i politička kultura u kojoj će se ideje ponovo vrednovati više od podjela.

Jer budućnost, na kraju, ne pripada onima koji najviše obećavaju.

Pripada onima koji imaju znanja, hrabrosti i odgovornosti da je izgrade.