Prije točno stotinu godina Ludington Daily News – male lokalne novine iz gradića Ludingtona na obali jezera Michigan – na prvoj su stranici objavile kratku vijest iz Detroita. “Detroitski banditi sada u pljačkama banaka koriste i psihologiju”, javlja dopisnik Daily Newsa, pa objašnjava: “Razbojnici izvuku blagajnika na ulicu i dovedu do ruba histerije pitanjima poput, ‘Kako su vam sada djeca?’, ‘Često mislite na njih, zar ne?’, ‘Imate divnu malu obitelj?’, ‘Ne bi li bila šteta da im se nešto dogodi?”

Kratka vijest iz crne kronike ludingtonskih novina od 9. kolovoza 1926. godine najstariji je dokumentirani zapis klasične mafijaške “wouldn’t it be a shame if anything happened?” prijetnje, lozinke bjelosvjetskih gangstera, pljačkaša, ucjenjivača, zelenaša i reketaša, a poglavito talijanske mafije, koja će se kod takozvanih malih i srednjih poduzetnika sljedećih stotinu godina sveudilj raspitivati bi li bila šteta da se nešto dogodi njihovoj ženi, djeci, kući, baru, restoranu, kockarnici, hotelu ili kojem već obiteljskom biznisu.

“Zar ne bi bila šteta da se nešto dogodi?”, čuli smo otada bezbroj puta, pa ako baš i ne u svom lokalu, kao mali ili srednji poduzetnici, ono sigurno u kinu ili na televiziji, kao pasionirani gledatelji kriminalističkih i mafijaških filmova.

Iz cijelog bogatog “wouldn’t-it-be-a-shame-if-anything-happened” žanra meni je, recimo, najdraži skeč “Army Protection Racket” iz osme epizode Monty Python Flying Circusa, emitirane davne 1969. – one sa besmrtnom njihovom mrtvom papigom – u kojemu Eric Idle kao vojnik Watkins moli Grahama Chapmana kao Pukovnika da ga otpusti iz vojske jer je “previše opasno”: u tom trenutku iznenada ulazi narednik John Cleese i najavljuje dvojicu civila, Terryja Jonesa i Michaela Palina kao braću Dina i Luigija Vercottija, klasične mafijaše s tamnim naočalama, u tamnim odijelima s bijelim kravatama, koji se onda žvačući čačkalice unose u lice Pukovniku i podsjećaju ga kako “ima vrlo lijepu vojnu bazu ovdje” i kako bi “zaista bila šteta da joj se nešto dogodi”.

Na taj me, eto, genijalni Monty Pythonov skeč podsjetio sastanak na vrhu inicijative Triju mora održan nekidan u dubrovačkom hotelu Palace, na koji je iznenada, u klasičnom mafijaškom plavom odijelu s crvenom kravatom, banuo američki ministar energetike Chris Wright, pa okupljenima počeo govoriti o Iranu kao “egzistencijalnoj prijetnji” za svjetski poredak.

“I da, cijenili bismo više podrške i snažnije zaleđe u onome što radimo, jer ne radimo to samo za Ameriku, radimo to za cijeli svijet. Iran je bio dva-tri tjedna udaljen od razine urana potrebne za nuklearnu bombu: zamislite tu naciju s deset nuklearnih glava!” dramatičnim je glasom američki ministar upozorio okupljene, pa se okrenuo domaćinima: “Oni već danas imaju projektile koji mogu pogoditi Dubrovnik! Kako biste se osjećali u ovoj zemlji znajući da najveći svjetski sponzor terorizma posjeduje nuklearno oružje koje može sručiti ravno na vaš grad?”

Odnosno, shvatili ste: “Imate vrlo lijep gradić ovdje, zaista bi bila šteta da ga nešto pogodi!”

Da, pardon, “da mu se nešto dogodi!”

Skeč “Dubrovnik Protection Racket” iz druge sezone Donald Trump Flying Circusa dalje znate i sami: sljedećeg jutra hrvatski se premijer Andrej Plenković budi u velikom hotelskom krevetu, vani je neobično lijep i sunčan proljetni dan, ali ne budi njega sunce što se probilo kroz prozor, već opori, snažni vonj i neobično nešto toplo, vlažno i ljepljivo pod njegovom plahtom, nakon čega zbunjen podigne pokrivač i u velikoj smeđoj lokvi među nogama ugleda otkinutu – nuklearnu glavu!

Baš pravu pravcatu nuklearnu glavu, odrezanu s nekakvog dalekometnog krstarećeg projektila, na kojoj hrvatski premijer među nerazumljivim arapskim slovima užasnut razazna čitkom latinicom ispisano – “Made in Iran”!

“Hrvatskoj sam dao ponudu koja se ne odbija”, objavit će onda Don Trump na Truthu.

Na stranu sad slaboumna prijetnja američkog ministra energetike, koji poput detroitskog uličnog razbojnika iz 1926. izvodi hrvatskog blagajnika na terasu hotela Palace i pokazuje na dubrovačke zidine, pa žvačući čačkalicu kaže, “imate divan mali gradić, ne bi li bila šteta da mu se nešto dogodi?” Uostalom – pamet ne smeta američkoj administraciji, pa što bi smetala nama? – zamislimo: zajebala dakle Iranska revolucionarna garda i inspektore UN-a i Ameriku i cijeli svijet, pa u svega godinu dana, otkako je ono Donald Trump svečano objavio da je uništio iranski nuklearni program, obnovila pogone i proizvela deset lijepih, debelih nuklearnih glava. Okupio onda vrhovni vođa Modžtaba Hamenei u tajnom bunkeru komandante Revolucionarne garde i cijeli Savjet stručnjaka, pa praćen oduševljenim klicanjem milosrdnom Allahu jednu veliku crvenu pribadaču odlučno zabio negdje preko puta Italije.

– Naravno, Dubrovnik – samopodrazumijevajuće će ajatolah. – Gdje ćemo ostalih devet?

– …

– Onda? Bilo tko?

– London! – prekine gluhi muk jedan mlađi ajatolah.

– London?! – zapanjeno ga pogleda Vrhovni vođa. – Zašto pobogu London?

Samo, eto, u golemoj, pustoj plesnoj dvorani u glavi Donalda Trumpa i njegovih ministara iranski nuklearni program i njihovi balistički projektili mogu biti prijetnja pitoresknom gradiću u kojemu dovoljno sadržaja nema ni za američke turiste, a kamoli za najveće svjetske sponzore terorizma, i u kojemu živi naoružani vojnik nije viđen još od šeste sezone “Igara prijestolja”, rata Sedam kraljevstava i čuvene bitke za iransko prijestolje.

– Željezno, gospodine predsjedniče – oprezno će predsjednika Trumpa ispraviti JD Vance. – Nije iransko, nego Željezno prijestolje. Iron Throne.

– Šta, nije Iran Throne?

Na stranu, kažem, to: poznajući geostratešku pamet Donalda Trumpa i njegova kabineta, ja uopće nisam siguran da ministar Wright nije siromah stvarno mislio kako dolazi u Kraljev grudobran, na samit inicijative Sedam kraljevstava. Ili Četrnaest vatri, ili Pet kraljeva, ili koliko čega već. Da, točno, Tri mora. Cersei Lannister-Kitarović, sad se sjetio.

Druga je tu stvar, naime, mrvu zanimljivija: gangsterski bahata diplomacija velesile koja ima psihički ozbiljno labilnog autokrata i više od pet hiljada nuklearnih glava, a prijeti nuklearnom osvetom zemlje koja nema nijednu, i koju je na koncu sama napala. Pa njihovim nepostojećim atomskim bombama onda nišani daleku ubogu kneževinu veličine, budžeta i međunarodnog značaja jedne mičigenske općine. Koja bi se pak – ako uopće ikad i zbog čega – na nišanu iranskih nuklearnih projektila teoretski mogla naći samo zbog toga što podržava i pomaže istu onu velesilu čija joj bahata gangsterska diplomacija nudi zaštitu od njih.

To je, eto, točno ona diplomatska razina na kojoj bi hrvatska diplomacija – kad bi bila američki gangsterska, pa onda i američki bahata i bezobzirna koliko i američki glupa – Chrisa Wrighta podsjetila kako on, uostalom, nije prvi američki ministar koji je sletio u Dubrovnik.

– Lijep vam je ovaj avion – žvačući čačkalicu rekao bi šef hrvatske diplomafije. – Ne bi li bila šteta da u magli promaši dubrovački aerodrom i udari u brdo?

Naravno da se to nikad neće dogoditi. Ne zbog toga što je Gordan Grlić Radman stara diplomatska škola i što je tako nešto u današnjoj diplomaciji nezamislivo – jer očigledno nije i nije – ili uvredljivo za žrtve – ah da, žrtve! – nego zato što svi znamo kako Pukovnik Chapman završava čuveni Monty Pythonov skeč.

“Cijela premisa je glupa i jako loše napisana. Ja sam ovdje najstariji po činu, a nisam imao nijednu smiješnu repliku, stoga prekidam ovo. Režija?”