Naručeni i dobro plaćeni politički nadničari, igrokazima režiranim u kabinetima beogradskog autokrate, dižu veliku galamu i tutnjavu po Crnoj Gori kako bi oslabili njen kolektivni patriotski duh i paralisali imuni i represivni sistem crnogorske države.

Kad bi danas kojim slučajem Đuzepe Garibaldi ili Jozef Holeček, Alfred Lord Tenison ili ruski istoričar episkop Aleksandar Aleksandrov i još mnogo drugih svjetskih umnih glava vidjeli šta rede razni Kneževići, Mandići ili Dajkovići po Crnoj Gori, pomislili bi da je to potomstvo „šetača opanaka“, a ne „zor junaka“ milenijumske državotvorne borbe za Ime, Slavu i Slobodu crnogorske Crne Gore, onih koji su usvojili svijest o sebi u skladu sa istorijom Crne Gore.

Izdaja je sama po sebi duboko moralno posrnuće. Ona je u Crnoj Gori vazda bila „sramota duža od života“.

Od Poslanice Sv. Petra Cetinjskog „Ne budite tuđa metla i lopata, ne ližite tuđe šake, ne obijajte tuđe pragove“, pa do vapaja Ivana Jovićevića poslije srpskog terora nad komitskim otporom: „O, izrodi crnogorski, zar vam sindžir, pseći, ropski, nije još dosadio, Bog vas gubom umorio, već i dalje izdajete, i za pare prodajete crnogorske vitezove, kopajući im grobove“, osuda izdaje crnogorskog državotvorstva, kao simbola samostalnosti i slobode, vazda je bila crn biljeg na ime izdajničke loze.

„Korisni idioti“ u službi beogradskog autokrate

I danas, u 21. vijeku, našla se u Crnoj Gori grupa politički „korisnih idiota“ u najmu beogradskog autokrate, koji pokušavaju da sruše državne simbole, vladavinu prava i pravni red i da izazovu haos u Crnoj Gori. To je taj kukolj ljudski koji je izmakao lustraciji da se na vrijeme odvoji od zdravog zrna i odloži na političko smetlište. Oni danas remete sve napredne tokove crnogorske i slobodne i evropske države.

Valja se podsjetiti Jevanđelja po Mateju, kada domaćin posija zdravo zrno pšenice a Zli ljudi noću posijaše kukolj. I domaćin ne dozvoli da se kukolj odma oplijevi da se ne bi počupala i pšenica, no neka poraste, veli, pa tek onda kukolj spaliti.

Crnogorski represivni i imuni sistemi bave se čišćenjem političkog kukolja od zdravog identitetskog jezgra, ali često zaboravljaju izvor Zla - sijače kukolja. Ko su ti „zli ljudi“ koji tajno siju zlo sjeme u biću crnogorskom? Kome smeta slobodna, suverena i identitetski afirmisana crnogorska država? Da li je racionalno trošiti energiju samo na kukolju od Fatića do Pipuna i ostalih Vučićevih političkih „golo*uznika“, ili je važnije pronaći tajne sijače „zlog sjemena“ koji se nalaze u beogradskoj ideolološkoj radionici velikosrpskog Projekta Zla.

No i ti „sijači zla“ nijesu više neka posebna tajna. Vučićeva vladajuća nomenklatura godinama vodi propagandnu aktivnost preko najrazličitijih sadržaja, sredstava i oblika, da spriječi crnogorsku državu da prednjači u ekonomskom ili političkom napretku.

Smeta im da Crnogorci vode suverenu autohtonu politiku, bez svjetovnog i duhovnog blagoslova beogradskog autokrate i SPC. Sve se to čini i javno i tajno i subverzivno sa ciljem da se sve crnogorsko dehumanizuje, deligitimizuje i demonizuje. „Proizvode“ se Srbi i negiraju Crnogorci.

Vučićeva propagandna matrica i negiranje Crnogoraca

Sam Vučić izbjegava da izgovori riječ Crnogorac, možda je tri puta javno izgovorio u posljednjih pet godina. Njegova propagandna mašinerija rezervisana je samo za isticanje negativnih slučajeva, i tada se posebno naglasi da je Crnogorac ubica, kriminalac, prostituka...i sl.

Posljednje javno obraćanje Vučića građanima Crne Gore je čin arogantne patologije neograničene vlasti ograničenog uma. Ni jednoj crnogorskoj porodici se stranac ne obraća bez znanja Domaćina porodice. Tako je i sa suverenom državom Crnom Gorom. Zamislite da se predsjednik Hrvatske ili Vjosa Osmani predsjednica Kosova, obraća građanima Srbije, bez dogovora sa rukovodstvom države?

Inače, sam sadržaj obraćanja pokazuje da Vučić neće da kaže ono što priča, djeluje kao da je pod moralnom anestezijom i da mu je cilj da simulira istinu, koju politička stvarnost u Srbiji svakodnevno demantuje.

Onomad reče Vučić da je najveći grijeh prethodne vlasti šo su Crnu Goru „pustili“ (sic) da ode. Prećutkuje da se na nekoliko TV programa sa nacionalnom frekvencijom neprestano smjenjuju „eksperti“ tipa Šešelja, Rakovića, Bokana, Bećkovića, Antića…., koji godinama iznose na račun Crnogoraca i suverene Crne Gore, najgnusnije uvrede laži i falsifikate.

On kao da ne zna da su borbenim helikopterima donijeli srpsku crkvu na Rumiju i da su vladiku SPC na Cetinje helikopterom spustili u pancir ćebetu. Prećutkuje da su plaćeni protivnici crnogorskog suvereniteta iz Crne Gore na njegovim jaslama i pod njegovim mentorstvom. I da uživa kada mu oni snishodljivo ljube skute i dijele osmijehe podaništva. U praksi pokazuje, a neće da kaže, da on priznaje Crnu Goru ali samo bez Crnogoraca.

Velikosrpski projekat i kontinuitet negacije crnogorstva

Na sreću, imaju Crnogorci iskustvo i znaju čiji „tragovi nečovještvom smrde“.

Nije velikosrpski Projekat Zla „srpskog sveta“ Vučićev izum, već je taj Projekat pronašao Vučića koji ima odgovarajuću duhovnu i intelektualnu patologiju da može da sprovodi anticivilizacijski „Projekat srpskih zemalja i srpskog roda“ na Zapadnom Balkanu. Da ujedini srbijanstvo i srpstvo, kad-tad, kako reče Vučić.

Još je radikal Pašić govorio šta treba raditi sa „golo*uznicima“ iz Crne Gore. Sa svačim ih treba mamiti da se odreknu crnogorstva, ali im vlast nikada ne treba dati. „U njihovu bednu Karadagliju ne ulagati ni dinara, da ne bi golo*uznici više snovali o crnogorskom raju“.

Političkom srpskom estabilšmentu je, zapravo, od vremena kada su se oslobodili petstogodišnjeg saraorskog staža od osmanlija smetala crnogorska državotvorna samobitnost i kolektivna identitetska svijest o posebnosti.

Da bi popunili tu ogromnu polumilenijumsku kulturnu i duhovnu prazninu, počeli su da izmišljaju i izmaštavaju prošlost koja im se sviđa i da otimaju i prisvajaju tuđe kulturne i duhovne vrijednosti. „Laž je postala državni srpski interes“, kaže otac nacije, Ćosić.

Na tu laž i velikosrpsku mimikriju uz pomoć SPC nasjeli su mnogi crnogorski politički „golo*uznici“. I sada kad treba proslaviti dvije decenije povrataka Crne Gore samoj sebi i oslobođenju, neki plaćenici žele da ignorišu taj datum, taj čestiti i hrabri povratak u budućnost crnogorsku, nakon „bratskog“ političkog ubistva 1918. uz oduševljeni vrisak crnogorskog kvislinga Sava Fatića: „Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi“.

Novi „fatići“ i trgovina državotvornošću

„Proizvode“ se novi fatići koji podaništvom, za puno korito, krčme milenijumsku državotvornost crnogorsku i „prijestolje od slobode“ u korist „tamnog vilajeta duha palanke“.

Nema Crna Gora Tarpejsku stijenu, ali ima podosta kandidata da na njoj politički skončaju na putu za deveti, najdublji krug Danteovog Pakla rezervisanog za grešnike zbog izdajstva otadžbine.

Crna Gora je u istoriji lakše izlazila na kraj sa neprijateljskim protivnikom, nego sa lažnim prijateljima. Lažni prijatelj je po Crnoj Gori činio gore zulume nego neprijatelj.

Vrijednosti koje nemaju cijenu

Kažu, na greškama se uči! Pobjeđivala je Crna Gora, kako napisa Njegoš, i Murate i Nemanje i Bonaparte i „…ostade dovijeka i strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi to je u slavi“.

I to treba čuvati i sačuvati. Te vrijednosti nemaju cijenu.