U zemlji u kojoj su prioriteti izgleda kristalno jasni, pokrenuta je odlučna akcija protiv jednog od najvećih bezbjednosnih izazova današnjice – građana koji dobijaju snimke direktora policije dok se vozi u čuvenom majbahu koji su kupili nekadašnji funkcioneri DPS-a. Dakle, nije važno ko je naslijedio ono što je ostavio DPS, važno je uhapsiti one koji se usude da to vide. Jer red mora da se zna. Nije problem šta se dešava, nego ko to gleda i, ne daj Bože, objavi i proslijedi. 

Izgleda da je ozbiljan zločin objaviti ili čak samo doći u posjed snimka na kojem se pojavljuje direktor policije u luksuznom majbahu. Onom istom majbahu koji je, prema ranijim najavama političkih pokrovitelja direktora policije, morao da bude prodat još prije nekoliko godina. Ipak, izgleda da je ovo vozilo, poput dobrog vina, “odležalo” malo u sistemu dok se nijesu stvorili uslovi da se koristi kako dolikuje funkciji. 

A kad već govorimo o ovom "zločinu", tu je snimnjeno i drugo vozilo koje se pominje kao nelegalno. Opet, čini se da je i tu važnije ko snima nego šta vrh policije zapravo vozi i pod kojim uslovima. Sumnjivo nabavljene škode skala direktor je velikodušno ostavio onima koji se zaista bore za primjenu zakona na terenu, dok on, iz majbaha, očigledno vodi borbu na “višem nivou”.

Na kraju, poruka je jasna kao da se učila na Megatrendu. Nije problem potencijalno sporno ponašanje funkcionera, nego percepcija tog ponašanja. A ta percepcija se, kao što vidimo, najlakše reguliše hapšenjima.

Dodatno, akciju su propratili i pretresi kuća u potrazi za još “opasnog” materijala poput telefona i snimaka. I time se krug zatvara. Od snimka na javnom mjestu do ulaska u privatne domove. Sve u ime "suzbijanja kriminala".

Naravno, po ustaljenom obrascu ovakve akcije prate i bombastična saopštenja policije o nastavku odlučne borbe protiv organizovanog kriminala. Ipak, zanimljivo je da u tim “velikim” akcijama, uključujući i ovu, nema ni Specijalnog policijskog odjeljenja, ni Specijalnog državnog tužilaštva. To dodatno ogoljava suštinu da se ipak više radi o zloupotrebi ovlašćenja i jeftinom marketingu, nego o borbi protiv organizovanog kriminala.

Ovaj slučaj podsjetio je ponovo i na opasnu praksu koju je uspostavio bezbjednosni sektor u Crnoj Gori. Naime, stvari se očigledno rade po jasno utvrđenom redosljedu. Prvo se građanin uhapsi i privede, pa se onda, onako usput, razmisli zbog čega je zapravo priveden. Jer, čemu žurba sa dokazima i kvalifikacijama kad uvijek postoji ona fraza “nakon sprovedenih svih aktivnosti, mjera i radnji” odlučićemo šta da mu stavimo na teret. To je fraza koja elegantno pokriva sve od praznih fascikala i glava, do kreativnog pisanja optužnih predloga.

Taj novi metod rada ima i svojih prednosti. Recimo, štedi vrijeme. Ono se ne gubi na sitnice poput osnovane sumnje prije hapšenja. Naprotiv, sumnja se razvija organski. Kako postupak odmiče, tako raste i inspiracija za kvalifikaciju djela. U krajnjem, ako ništa ne “legne”, uvijek ostaje ono univerzalno rješenje da će se predmet proširiti, pa se možda nešto i pronađe.

A da cjelokupna priča dobije i edukativnu dimenziju, direktor policije je nedavno održao predavanje studentima prava. To je već ozbiljan doprinos reformi obrazovanja. Teorija se preskače, prelazi se odmah na praksu. A praksa direktora policije govori kako institucije treba da funkcionišu kada je potrebno zaštititi njega. Bilo da mu poslanik javno saopšti nadimak Bukva (koji je, istina, uvredljiv), bilo da ga neko snimi u blindiranom majbahu kako ostvaruje svoje dječačke snove. Studenti tako iz prve ruke uče da je fleksibilnost prava njegova najveća snaga, naročito kad se savija u pravcu moći.

Tako smo i došli do direktora u majbahu, a ljudskih prava u servisnom kanalu.