Kad se kod nas broje glasovi, govori se samo o onima koji su izašli. O onima koji nijesu se ćuti, kao da ih nema. A baš u toj tišini se krije jedno od najvažnijih pitanja: ko odlučuje umjesto nas onda kada mi odlučimo da ćutimo.

Brojke su nemilosrdne. Na posljednjim parlamentarnim izborima u birački spisak bilo je upisano oko 542.000 ljudi, a glasalo je nešto preko 325.000. Više od dvjesta hiljada njih ostalo je kod kuće. Cijela jedna nevidljiva Crna Gora, veća od svake stranke pojedinačno, koja tog dana nije prešla prag nijednog birališta.

Ne sudim tim ljudima. To su moje komšije, rođaci, kolege. Razumijem i umor, i nepovjerenje, i osjećaj da se ništa ne mijenja. Poštujem i one koji ne izlaze iz uvjerenja, jer se ni u jednoj opciji ne pronalaze ili ne žele da svojim glasom daju legitimitet izboru kakav im se nudi. To je stav, a ne lijenost, ali jedna stvar mi ne da mira: ta tišina nije prazna. Ona ima svoju težinu, i neko je svaki put pokupi.

Rezultat se računa samo od onih koji dođu, pa što nas manje izađe, to svaki glas koji je tu vrijedi više. A ko uvijek dođe? Onaj koga nešto čvrsto veže, stranka, interes, glas „dužan” za radno mjesto ili uslugu. Dolaze, razumije se, i mnogi iz iskrenog uvjerenja, i taj glas je dragocjen. Ali onaj najslobodniji, nezavisni čovjek, koji nikome ništa ne duguje i koga niko ne tjera, najlakše ostane kod kuće. U tome je sav paradoks: najslobodniji glasovi se gase, a najuslovljeniji odlučuju. Ćuteći, većina drugima potpiše punomoćje da biraju umjesto nje.

To se osjeti i daleko izvan politike, osjeti se u putu koji se godinama ne završava, u ambulanti koja radi pola radnog vremena, u onima koji pakuju kofere. Kad tvoj glas nikome nije potreban, brzo to prestanu da budu i tvoje potrebe.

Na posljednjim parlamentarnim izborima u birački spisak bilo je upisano oko 542.000 ljudi, a glasalo je nešto preko 325.000. Više od 200 hiljada ostalo je kod kuće

Naš Ustav, u članu 2, kaže sasvim jasno: nosilac suverenosti je građanin. Ne partija, ne lider, ne mreža oko vlasti, već građanin. Stranke su samo alat kojim biramo svoje predstavnike; izborni dan nije njihov međusobni obračun, nego trenutak u kojem mi kažemo svoju riječ.

Šta bi bilo da na izbore izađe ne 60, nego 80 odsto nas. Ti ljudi nijesu slučajan uzorak, pretežno su umjereni i neodlučni. Kad bi došli, težina čvrstih jezgara bi se razblažila, a klijentelizam bi izgubio moć, kao kap boje u kanti umjesto u čaši. 

Vlast koju izabere tri četvrtine građana ne brani se frazama, ona ima mirnu snagu da donosi i teške odluke, jer zna da iza nje stoje ljudi. Otvorila bi se vrata novim, ozbiljnim ljudima koji danas teško prolaze pored ukorijenjenih aparata.

Pravo da ne glasaš niko ti ne može oduzeti, niti treba, ali to nije neutralan čin. Kad ćutiš, neko drugi progovori u tvoje ime i najčešće izabere onoga koga ti sam nikada ne bi. Zato je moja poruka jednostavna: sljedeći put vrijedi doći zbog sebe i zbog one nevidljive Crne Gore kojoj mjesto nije pred vratima, nego za stolom gdje se donose odluke.

(Autor je advokat)