Na čelu vojne kolone preko kotorskih strana naočit čovjek u srednjim pedesetim godinama, snažne građe jahao je konja smeđe dlake. Na čelu mu je zlatna grofovska kruna. Nasljednik je prava stare gotske oksitanske države. Iako bez jednog oka, nije nosio povez. Nosi veliki crveni krst preko bijele odore na prsima. 

Za njega je vjera suština življenja. U njoj nije samo tražio odgovore na ljudska pitanja ili patnju niti smisao opstanka. Odnos s Bogom smatrao je pitanjem dostojanstva. Duboka religioznost kod njega je bila prosvijećena. Pitanje časti, ali i izbora. Imao je bogatstvo veće od bilo kojeg drugog krstaša. Umorna mu je vojska. Kilometri su za njima. A još toliko ih ima na putu za Jerusalim. 

S deset hiljada vojnika krenuo je iz Provanse put Svete zemlje. Putovali su preko Alpa, Lombardije, Furlanije, Istre, Dalmacije i Duklje do Drača. Skoro će zima. Jede ih magla. Kiša danima pada. Sporo napreduju. Prikrada im se lokalni stanovnici s leđa i odnose jednog po jednog vojnika. Ponekad strijelama ubiju i po deset sa začelja kolone. „Kakva je ovo zemlja?“ čudio se grof s čela kolone. Dukljansko Kraljevstvo. Odgovaraju mu. „Ko su oni? Zašto nas napadaju, Rajmonde?“ 

Zapitkivao je grof istoričara iz Agilere koji je zapisivao sve značajno o njihovom putu otkad su krenuli krajem oktobra. 

„Hrišćani kao i mi. Napadaju sve koji bez najave u njihovu zemlju nogom kroče.“ „Hoću da se vidim s njihovim vladarom“, izrazio je želju grof. 

„Ali Bodin rijetko koga prima. Boji se smrti. Vlada od Cavtata skoro do Grčke. Proširio je očevo kraljevstvo. Sad je gospodar svih okolnih zemalja. Kažu da prijeku narav ima. Moćan je. U prijateljstvu je s Normanima.“ 

Dok su čekali prijem kod dukljanskog kralja, epidemija kuge je već uzimala maha.Tuluški grof odlučio je da ulogori vojsku u Butuansko polje. Iskustvo mu je govorilo da treba da se zaustavi. Vojska je iscrpljena od dugoga puta, bolesti i teškoga vremena. Prostrano je polje, a vojske dosta. Drevni grad Butua je u neposrednom blizini.

Grof je želio da izbliza osjeti grad. Kao dječak od oca je slušao priču o mladiću Kadmu i Harmoniji, ćerki boga Aresa i Afrodite, osnivačima grada, koji su u progonstvo došli na volovskoj zaprezi. 

Postavio je straže prema Kotoru, Kaštelu i jednu prema Mainama. Njegova vojska nije bila kao svaka druga. Sastavljena je od sveštenstva, plemića, vitezova i vojnika. Među njima i dva istoričara - Peter Tudebode i Rajmond od Agilere. Bilo je avanturista, vjernika, ljudi željnih dokazivanja i smisla, prevaranata i častvenika, siromaha i velikih bogataša. Lordovi, grofovi, vikonti, kardinali, riterovi, ratnici i pustinjaci. Mnogo je braće i bliskih rođaka. Sve uglavnom vojnici s francuske teritorije. Bilo je nešto vitezova iz Španije, Portugala i juga Svetog Rimskog Carstva. Na putu im se priključilo nekoliko Normana i Dalmata. Glavni batjaktar je Heraclius I.

Hroničar Agilera je zapisao: 

Plemići i komandanti koji su pošli s nama: Achard, Castellan od Montmerle ubijen u zasjedi tokom opsade Jerusalima; Arved Tudebode, rođak Peter Tudebone, poginuo prilkom opsade Antiohije; Bernard Ato IV, viskont od Béziers and Carcassonne; Béranger, viskont od Narbonne; Centule II, Count of Bigorre, polubrat Gastona IV od Béarn; Gaston IV, viskont od Béarn; Geldemar Carpenel, lord od Haifa; Girard I, grof od Roussillon; Gouffier I, lord od Lastours, Hautefort i Tarrason, učesnik više ratova, sa istoka donio pripitomljenog lava; Hugh, Lord od Salagnac; Peter, viskont od Castillon, upućen od komandanta da pokuša da osigura Antiohiju prije dolaska vojske; Peter, Lord of Fay-Chapteuil, brat Ponsa od Fay-Chapteuil I rođak barjaktara Heraclius I; grof od Polignac, ubijen od Vizantijaca prilikom prelaska njihove teritorije; Pons, lord od Blazon; Pons II, lord od Fay-le-Froid, takođe ubijen od Vizantijaca, Pons, lord od Mezenc, Raimbold II, grof od Orange; Raymond I, viskont od Turenne; Rigaud IV, lord od Tournemire; Roger, lord od Mirepoix; Roman of Le Puy, kasnije lord od Transjordan; William Peyre, lord od Cunhlat; William III, grof od Forez i Liona; William I, lord od Sabran; William II Jordan, grof od Berga i Cerdagne; William V, grof od Montpellier.

Najpoznatiji vitezovi i vojnici koji su s nama: Arnold Tudebodei njegov brat Arvedus (Arfan) Tudebod, obojica ubijena u opsadi Antiohije. Oni su braća Petera Tudeboda sveštenika i sitoričara; Bernard Raymond od Béziers, omiljeni sin Bertranda II od Provence, tast Bernard Ato IV, Farald od Thouars,, braća Gerald, Raymond and Pons, o kojima se malo zna osim da su djelove od zamka Rože Martin poklonili katedrali Sveta Viktoria od Marselja; Isoard od Ganges, koji se proslavio pri opsadi Antiohije; Isoard I, grof od Die i saborac Petra Pustinjaka; Peter the Bastard, lord od Mezenc; Gaj and William, Peter odRoaix, Peter Bartholomew, Crveni Pons, preminuo ubrzo nakon povratka, Pons Rainard (Raynouard), preminuo tokom pohoda, Rajmond od Curemonte, Rajmond Pilet d’Alès, dobro poznati vitez; Rajmond Bertrand odl’Isle-Jourdan, William Hugh od Monteil I,osvajač krstaškog dvorcaKrak des Chavaliers.

Otkako smo ušli u Kraljevinu Duklju pretrpjeli smo mnoge štete na putu, a najviše zbog zime. Grof je vodio dužnu brigu za cijelo mnoštvo. Teška je oskudica, mučila nas je glad. Vazduh je bio maglovit, a neprekidne magle su se mogle dotaknuti, tako da oni koji su slijedili prethodnike jedva da su raspoznavali tragove. Bili su tako gusto spušteni oblaci da smo ih na određenom mjestu mogli doticati i pokretom otklanjati od sebe. 

Zemlja obiluje potocima i rijekama i skoro cijela je u močvarama. Pojednih dana bilo je toliko vlage i gustih oblaka da se prethodnica vraćala skoro ugušena takvim vazduhom. Na nepristupačnom terenu žitelji nas napadaju s boka ili začelja. Poslije opominjanja nekoliko plemića, grof je s velikom četom oklopnika uvijek išao posljednji i posljednji se zadržavao. Ne treba zanemariti jedan grofov podvig. 

Naime, kada je sa svojim vojnicima bio opkoljen od Dukljana, napao ih je i uhvatio šestoricu njihovih. A kada su zbog toga žešće zaprijetili, kako je grof bio prinuđen da izvlači vojsku, naredio je da se jednima izvade oči, drugima odsijeku stopala, a nekima nos i ruke kako bi tako mogao sa svojim drugovima sigurno da umakne. Tako se, Božjom milošću, spasio od smrtne opasnosti i teškog položaja.

Grof of Tuluza je u šatoru je sa suprugom Elvirom od Kastilje i novorođenim sinom kojem je ime dao po ocu. Svake večeri, evo treći mjesec otkad su krenuli, provodio je u molitvi. Najčešće pod vedrim nebom ili u šatoru kad su logorovali. Ulazio u šator tek kad se svi drugi smjeste. Posljednji je odlazio na počinak, a prvi se budio. Dijete nije prestajalo da plače otkad su prvi klin za šator poboli, a skoro će ponoć. Elvira ga je nosila. Dijete je gorjelo u visokoj vatri. 

Grof je izašao ispred šatora pred kojim su čekali njegovi najbliži saradnici. Među njima i Rajmond od Vižoa, grofov komornik. Znali su da nije dobro čim su vidjeli u grofovim očima suze. Gledao je put kristalno čistog neba. Raširio je ruke prema gore: „O Milostivi Gospode, zašto me kušaš? Zakleo sam se da ću umrijeti u Svetoj, a ne dukljanskoj zemlji“. 

Najednom prestao je djetetovplač, a počeo Elvirin. Čitav logor je bio na nogama. Svijetla sa hiljade krstaški baklji osvjetljavala su Butuu i tugu grofovskog para. Mali Pons bio je jedina beba na njihovom putu. Postao je amajlija prvog krstaškog pohoda. 

Grof od Tuluza ujutro je odlučio da dijete sahrani u ovoj zemlji. Dječje tijelo u improvizovanom kovčegu s ocitanskim krstom nosili su Bernand Ato IV, viskont od Beziere i Karkasone u ime plemstva, kardinal Ričard od Marselja, u ime sveštenstva, grof Isorad I, drug Petra Pustinjaka u ime vitezova i Viljem Hju od Monteila kao predstavnik vojnika. Išli su od logora u polju preko spruda koji povezuje ostrvo s kopnom. 

Na ostrvu je opijelo služio lično biskup Ademar, duhovni vođa prvog pohoda. Sprovodu je prisustvovao i dio lokalnog stanovništva. Svako od njih po jedan je kamen isklesao. Za nekoliko dana podigli su crkvu posvećenu Svetome Nikoli i na njoj postavili krst koji su iz Tuluza ponijeli kad su krenuli. Ispred crkve kasnije su sahranjeni svi koji su stradali u posljednjih četrdeset dana putovanja kroz Bodinovo kraljevstvo.

Soko na vrhu stijene našao je ispruženu ruku svoga gospodara Konstantina Bodina. Poklon pape Grgura VII njegovom ocu Mihailu. S kraljevskom krunom poslao mu je i sokola krstaša.Slećela je ptica i umirila se. 

„Ko su ti ljudi?“ pitao je Bodin okrećući se prema ptici koju je kažiprstom dodirivao po krvavom kljunu. 

„Krstaši. Vodi ih Rajmond Tuluški“, odgovorili su mu iz pratnje. 

„Aaaa Monokulos je stigao. Što žele?“, zaiskrile su mu oči. Znao je da je grof najbogatiji krstaš, da trinaest zemlja pod sobom drži. „Da u miru prođu. Želi da se sretne s Vama“. Zadovoljno se Bodin nasmijao.

Pošto je sahranio sina, grof Rajmond je naredio pokret. Kako je vojska bila spremna za pokret, s konja još jednom pogleda put ostrva, uzdahnu i prekrsti se. Okrenu se prema Elviri, skide joj crnu koprenu s lica, poljubi je i podbode konja. Uspinjali su se prema planinama. 

Hroničar Rajmond od Agilere zapisao je u svojoj bilježnici:

Preko Bratešića, uz Lovćen planinu, Manovim ždrijelom, sašli smo nad Podlovćenski dolac. Odatle preko brda Orlov krši spuštili smo se do grada Doclee kojeg su Rimljani izgradili na usponu svoje moći. Prekrasan grad. Put života. Dalje smo produžili putem do velike vode. Kad smo došli u dolinu jezera u blizini Skadra, ponovo se ulogorismo. Bliže smo Svetoj zemlji. Tu smo shranili nekoliko vitezova. Napokon, Božjom milošću, trudom grofa i savjetom episkopa, vojska je prošla tako da nikog zbog gladi, nikog u otvorenom sukobu tamo nijesimo izgubili. Smatram da je Bog želio da grofova vojska prođe kroz Kraljevstvo Dukljana. Naš vođa grof od Svetog Egidija odvoji pratnju za posjetu kralju. Svi smo u iščekivanju. Od ove posjete zavisi naš dalji put.

Pio je barsko vino pomiješano krvlju srndača, u čaši napravljenoj od medveđe lobanje. Nije ni mrdnuo kad je ušao grof of Tuluza s većom pratnjom. Najednom pred sami ulaz u Bodinove odaje ispriječile su se pred njima dvije ogromne sjekire s oštrim trokrakim kopljem na vrhovima. Tek kad su ostavili sve oružje, Bodinova straža je oslobodila prolaz.

Dvojica najsnažnijih obučeni u potpuno crne kožne uniforme, naoružani golim mačevima s rukama na dršci. Grof je prišao dukljanskom tronu i blago se naklonio. Očekivao je da će mu pristupiti ruci. Ipak je grof došao njega da pita za pomoć. Ne žureći ustao je i prišao grofu. U korak su ga slijedila dvojica pratilaca kojima se iznenada priključio i ogromni hrt. Kraljev vjerni pratilac u lovu.Kralj je stisnuo grubim rukama gosta za ramena i snažno ga protresao. Bio je znatno viši od grofa. „Žao mi je zbog Vašeg gubitka. Naredio sam da se svi vaši ratnici prenesu i sahrane tamo“. Rajmond je blago kliknuo glavom. Tek kad se kralj nasmijao svima je laknulo. Mogli su da se opuste. Kraljev osmijeh bio je znak gostoprimstva. 

Prije nego su sjeli Bodin je gostu predstavio ličnosti za desnom stranom dugačkog stola, na čijem je kraju izviše dvije jelenove i medveđe kože stojao grb Vojislavljevića. U drvetu mahagonije ugraviran je dugački kamen crvene boje s blago zašiljenim vrhom prema dolje. Preko kamena na širem dijelu od lijevog vrha pod kosinom stajala je tanja žuta traka.

Kralj Bodin je prvo predstavio mlade prinčeve Mihaila i Đorđa, potom svoje vojne zapovjednike, a onda i Đorđa Monomahata, dračkog stratega, kojem je pružio utočište. 

„Ovo je Arhiriz, otac moje supruge“, predstavio je normanskog velikaša. „Da li je kraljica tu?“ upitao je ljubazno grof. Bodin je preskočio odgovor i nastavio da predstavlja svoje logotete. Kraljica Jakvinta, bila je zatočena u svojim odajama. Osjećao je grižu savjesti što je na njen nagovor ubio brata Branislava. U naletu bijesa umalo je nije udavio golim rukama. Spasio je princ Đorđe, koji je već uspostavio blizak odnos s barjaktarom Heracilusom, zapitkujući ga o Jerusalimu. Od tog događaja kraljica Jakvinta nije izlazila. Iako je i dalje svojim intrigama plela mrežu oko ljudi na dvoru.

O susretu dvojice vojskovođa, hroničar Agilera je zapisao:

Dugačka smeđa gusta brata padala mu je niz široke grudi. Visok i krupan čovjek. Zakrivljen nos dodatno je činio grubim njegov izgled. Na glavi je nosio krunu svog oca. Nepredvidivkarakterom izazivao je podozrenje neprijatelja ali i prijatelja. U Vizantiji je kao zarobljenik proveo nekoliko godina. Prvo je zatvoren u Carigradu, a zatim je kao sužanj odveden u Antiohiju. Uspio je da pobjegne i povrati vlast. Postao je najmoćniji vladar na ovim prostorima sa snagom da zauzme i odbrani nove teritorije. 

Kralj i grof pobratimili su se na dan Jovana Krstitelja, 1097. ljeta Gospodnjeg.Potom ga je naš grof bogato darivao, da mu vojsku čuva i potrebne stvari nabavlja. Dukljanski kralj nije bio bez vjere, ali ni fanatični mistik. Više je bio praktičan vladar. Nije izrazio želju da ide sa nama ali je razumio potrebe simboličkog života. Četrdeset dana idemo kroz ovu tvrdu i strašnu zemlju.

Bodin je svesrdno prihvatio grofov prijedlog da ozvaniče svoje pobratimstvo. Poveo ga je u manatir Svetog Srđa i Vlaha na rijeci Bojani. Smatrao je da je budući mauzolej dukljanskih kraljeva najprikladnije mjesto. Sami čin izvršen je pred sarkofagom njegovoga oca, kralja Mihaila. Pored njega bili su grobovi Vladimira, Prijaslava, Sergeja, Derija, Gavrila i Miroslava, rođene kraljeve braće koji su poginuli u borbi protiv Vizantije. 

Pobratimstvu je bio svjedok dukljanski nadbiskup Petar, koji je sa sveštenstvom naročito za ovu priliku došao iz Bara. Njima su se u činodjeljstvu pridružili i sveštenici iz grofove pratnje, među kojima biskup Ademar, kardinal Ričard, Bernand od Valensije, kasnije antiohijski patrijar i kaplan Herbert. Kralj i grof stojali su gologlavi jedan naspram drugoga. 

Ogromne svijeće na svijećnjacima osvjetljavale su freske na manastirskim zidovima. Najljepše od svih je bila freska kralja Mihaila sa crkvom u ruci. Dok su sveštenici služili, Bodin je za pojasom uzeo mač i dva put zarezao bilo izviše šake. Grof tuluški je uradio isto. Nevještom rukom, kraljevim mačem zasjekao je više nego je mislio. Bodin ga ufati za vrat i ruku i izviše svoje kraljevske kupe spojiše bila od šake da im se krv međusobno pomiješa. 

Bodin mu provuče čašu preko lijeve ruke, a grof preko njegove desne i tako gotovo zagrljeni popiše na iskap vino pomiješano krvlju. Pred grobom, kralj prvo položi svoj mač na desno grofovo rame. Grof uradi isto sa svojim mačem. 

Dok su dvojica biskupa tamjan kanđelom širili prema njihovim glavama, tri puta ponoviše: „Brate Bože. Brate Bože. Brate Bože“. Kad su završili, zagrliše se. „E sad gozba.“, pucnu palčevima Bodin i sluge odmah počeše da donose razne đakonije u hrastove posude i vina u buradima. Bilo je jaretine u mlijeku, kuvane bravetine, krtole u kile, mladih srndaćs, maslina, mesa morskoga psa, modrulja i jegulja na kolutove iz Skadarskog jezera. Vino se točilo iz drvenih cerovih buradi, u zlatnim peharima na kojim su bili amblemi kralja i njegovih sinova. Bodin je volio da nazdravlja i nagoni gosta na piće.

Kralj Bodin je imao više od stotinu pasa koji su ga pratili u lovu. Posljednji dan Bodin je poveo Rajmonda na planinu Lovćen, u zimski lov na risove i jelene lopatare. Na povratku stali su da se odmore i napiju vode, na ublu u neposrednoj blizini manastira Prečista Kranjska u blizini Ostrosa. Uba se nalazio na malom platou, kružnoj kamenoj platformi po obodu uzdignut s dvije različite visine. Do njega se dolazilo putem popločanim kamenim pločama. Nakon kralja iz srebrne kupe, grof je popio vodu.

Na rastanku, ispred zidina Bodinovog dvorca u Skadru, krstaši su pozdravljali domaćina usklikujući njegovo ime. Bodin se okrenuo prema svom iskusnom vojskovođi Petrilu: „Vojvodo, odaberi deset oklopnika neka idu s njima. 

„Prečasni care, već su naređeni“. Ostala je vojvodi Petrilu naviku da ga zove carem. Još kad je ratovao sa njim, kad su ga Makedonci u Prizrenu za cara proglasili. Iako je on sad kralj. Vojvoda je zadovoljno pokazao rukom na izbor. 

Na crnima konjima sa crvenim paštovima, stojali su Bodinovi vitezovi. Odjeveni oklopom i kacigom, u bijelim tunikama s dukljanskim grbom. Za pojasom su imali mačeve, a u rukama koplja. Kralj je redom blagosiljao svakog, a kad je došao do desetog viteza, nervozni vojvoda Petrilo ga je naglo prekinuo: „Moj care, grof tuluški je već odmakao, skoro je u Draču“.

Prvi put nije rekao sve što zna svome gospodaru. Nije želio da otkrije identitet posljednjeg viteza. Prije nego će krenuti izvadili su svoje mačeve, podigli koplja i uzviknuli: „Bodin lo vult. Deus lo vult.“[1]