Nekadašnji ambasador Slovačke u Podgorici i predsjednik Republičke komisije za pripremu referenduma o državno-pravnom statusu Crne Gore 2006. godine, František Lipka, u razgovoru za Portal ETV govori o značaju 21. maja, političkim promjenama koje su uslijedile nakon 2020. godine, ali i evropskoj budućnosti Crne Gore. 

Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, Lipka ocjenjuje da je referendum bio istorijska prekretnica koja je Crnoj Gori otvorila put ka demokratskom razvoju, NATO savezu i evropskim integracijama, ali upozorava da su posljednjih godina ozbiljno dovedeni u pitanje i građanski karakter države i njena prozapadna orijentacija. 

Govoreći o članstvu u Evropskoj uniji, smatra da 2028. godina nije realan rok i da će ključni iskorak zavisiti od buduće, istinski proevropske vlasti nakon izbora 2027. godine.

Kako danas gledate na dan kada je Crna Gora obnovila nezavisnost? Koliko je taj događaj značajan i zbog čega?

LIPKA: Na 21. maj 2006. godine gledam na isti način kao i tada – kao na dan kada je Crna Gora u demokratskom referendumu, na miran način, obnovila svoju nezavisnost. Tada je pokazala svoju demokratsku zrelost i svoj demokratski karakter.

Danas, nakon dvije decenije, postajem još svjesniji značaja referenduma. Naravno, njegov najveći značaj bila je obnova nezavisnosti, ali se puni značaj tog događaja za Crnu Goru pokazao tek tokom narednih godina. Referendum je otvorio novo razdoblje u crnogorskoj istoriji i omogućio zemlji da sama uređuje svoju budućnost.

Nakon obnove nezavisnosti, Crna Gora se okrenula sebi i započela reforme koje su postepeno mijenjale sliku i karakter države: izgradila je građansko i multietničko društvo; uspostavila dobre odnose sa susjedima, narušene tokom devedesetih godina; usvojila novi državni program koji je kao glavni strateški cilj definisao ulazak Crne Gore u društvo zapadnih demokratskih država i zajednicu zajedničkih vrijednosti putem euroatlantskih integracija. Tom cilju podredila je unutrašnju, regionalnu i vanjsku politiku, kao i svoju geopolitičku orijentaciju.

Taj zahtjevan cilj djelimično je ostvaren: Crna Gora je postala članica NATO-a, a danas se nalazi u završnoj fazi pristupnog procesa Evropskoj uniji.

Sve ovo ne bi bilo moguće ostvariti u zajedničkoj državi sa Srbijom.

Šta danas, 20 godina nakon obnove nezavisnosti, mislite o Crnoj Gori?

LIPKA: U odgovoru na prethodno pitanje opisao sam pozitivnu sliku Crne Gore. Međutim, ta slika se posljednjih godina u mnogo čemu promijenila. Nakon izbora u avgustu 2020. godine nije došlo samo do promjene vlasti, već i do promjene državnih politika.

Nacionalističke i retrogradne političke snage ponovo otvaraju identitetska pitanja, pokušavajući da destabilizuju multietničko društvo. Nastoji se da se građanski koncept društva zamijeni etničkim, da se promijeni karakter države i ospori rezultat Referenduma, kao i da se promijeni geopolitička orijentacija države.

Rezultat takvih politika su sve veće tenzije u društvu, sve slabije institucije i sve nestabilnija država. Umjesto da se približava vrijednosnim standardima Evropske unije, Crna Gora se vrijednosno i mentalno sve više vraća u balkansku prošlost.

Međutim, zakoni fizike važe i u politici. Istorija se uvijek odvija u amplitudama koje se smjenjuju. Crna Gora nije izuzetak.

Da li je Crna Gora spremna za članstvo u Evropskoj uniji? Kada bi, po Vašem mišljenju, mogla postati članica Unije? Da li je realna 2028. godina?

LIPKA: Mislim da 2028. godina nije realna. Nerealno je očekivati da Crna Gora do kraja ove godine, dakle za svega sedam mjeseci, zatvori još 19 pregovaračkih poglavlja. Još manje je realno da tokom 2027. godine zatvori preostala poglavlja, kako se već najavljuje iz Brisela.

Godina 2027. biće izborna godina i uoči parlamentarnih izbora, tokom izborne kampanje, niko se neće ozbiljno baviti evropskom agendom. Nakon izbora, cio proces će čekati formiranje nove vlade.

Da se Vlada Crne Gore na vrijeme oslobodila političkih mina koje nemaju veze sa pristupnim procesom, ali ga nepotrebno koče; da je na vrijeme uključila opoziciju i sve segmente društva; da je ispunila barem dio Kopenhaških demokratskih kriterijuma – Crna Gora bi možda mogla završiti pregovore u planiranom roku. Međutim, danas je već kasno i nema dovoljno vremena.

Ali čak ni zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja u predviđenom roku samo po sebi ne bi otvorilo vrata Evropske unije. Glavni problem nalazi se u oblasti usvajanja zajedničkih evropskih vrijednosti, i upravo u toj oblasti Crna Gora ima najveći deficit.

Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji: s jedne strane postoji ograničen tehnički napredak, a s druge stagnacija, pa čak i nazadovanje u oblasti preuzimanja vrijednosnih kriterijuma, odnosno u oblasti vladavine prava u najširem smislu te riječi.

Zbog toga ne vjerujem da bi neke liberalno-demokratske članice Evropske unije potpisale, odnosno ratifikovale, pristupni ugovor sa zemljom čija vlast ne dijeli u potpunosti zajedničke vrijednosti Unije i preuzele na sebe rizik da se nova članica jednog dana pretvori u „trojanskog konja“ tuđih interesa.

Prema mom mišljenju, pristupni proces Crne Gore sa Evropskom unijom završiće tek nova vlada formirana nakon izbora u junu 2027. godine – pod uslovom da bude istinski proevropska i da ispuni sve preostale tehničke i vrijednosne obaveze.

U tom slučaju, Crna Gora bi mogla postati članica Evropske unije krajem ove ili početkom naredne decenije, konkretnije 2030. ili 2031. godine.