Da bi bila politički i ekonomski stabilna, Crna Gora prvo mora postati država u punom kapacitetu, a ona to danas, nažalost, nije - kaže dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Aleksandar Radoman.

Akcentuje da se povjerenje u institucije gradi dugotrajnim procesom koji podrazumijeva profesionalni odnos prema poslu.

Da bi Crna Gora opstala kao građansko društvo, smatra Radoman, ova vlast mora da ode.

21. maja navršava se 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Kada pogledate njen put od tada, čime ste zadovoljni, a čime razočarani?

Radoman: Prije 20 godina Crna Gora je dobila novu istorijsku priliku da o sebi odlučuje doma, umjesto da bude zatočenik tuđih ćudi.

Bio je to, zapravo, trijumf političke platforme koja je kristalisana početkom devedesetih godina XX vijeka u dokumentima Liberalnoga saveza Crne Gore, a krajem te decenije usvojena i od ondašnje vlasti.

Ta je platforma počivala na viziji nezavisne države euroatlantske orijentacije, državi koja će usvojiti vrijednosti liberalnodemokratskih društava i u kojoj će se razvijati koncept građanske nacije. Ako me pitate da li se za proteklih 20 godina pojavila bolja politička ponuda u Crnoj Gori, odgovor je sasvim jasan – nije.

Problem je, međutim, što je ta politička platforma umjesto potvrđivanja u praksi, sve više potiskivana u prostor parole. Dakle, pripadam onima koji 21. maj smatraju velikim, istorijskim događajem jer je omogućio povratak punoga suvereniteta države i dao nam priliku da politike kreiramo samostalno u skladu s našim državnim interesima.

Kao rezultat toga dobili smo jedan dobar politički okvir, udaljili se od propalih ideologija krvi i tla koje i danas guše region i zakoračili u prostor euroatlantskih integracija, što je rezultiralo ulaskom u NATO i približavanjem EU.

Te krupne političke promjene, nažalost, nije pratila suštinska reforma niti sazrijevanje društva, pa smo nedostatak vizije da je tom poželjnom državnom okviru potrebno kao temelj formirati snažne i otporne institucije i razvijati model pravne države i društva socijalne pravde skupo platili prije šest godina, novim razornim potresima koji ne ugrožavaju samo opstanak države već opasno ljuljaju temelje građanskoga društva.

Da li se u Crnoj Gori danas živi bolje nego 2006. godine? Šta smatrate ključnom promjenom koju je potrebno sprovesti i na koji način?

Radoman: Ako uporedimo period od decenije i po prije referenduma i isti taj period nakon referenduma, postaje jasno da je postignut ogroman iskorak.

Naznačeni period koji je prethodio referendumu obilježila su četiri rata u bivšoj zajedničkoj državi, etnička čišćenja, genocid, NATO intervencija, izolacija od svijeta, deportacije izbjeglica, privredni i vrijednosni slom, riječju – kulturni, obrazovni i ekonomski sunovrat.

Deceniju i po nakon referenduma, pak, obilježilo je otvaranje prema svijetu, strane investicije, ulazak u NATO, približavanje EU, ali, nažalost, i odsustvo suštinskih reformi, pljačkaška privatizacija, partitokratija, nepotizam i sl.

Posljednjih šest godina živimo svojevrsni paradoks – na vlasti su dominantno snage koje bi nas po svojim političkim preferencama najradije vratile u rane devedesete, no geopolitičke okolnosti im priječe da te svoje planove realizuju na brz i lak način. Otud i ovaj šizofreni proces – zahvaljujući promjeni politike proširenja, EU nas gura naprijed svim silama, uprkos tome što dominantna grupacija unutar vlasti jednako tako nastoji da iza namještenih osmijeha evropskim diplomatama sprovede temeljno preoblikovanje društva i transformaciju građanske države u državu „srpskog naroda“, sa snažnim antizapadnim ideološkim nabojem.

S jedne strane nižu se štrikovi tehničkog usklađivanja s EU i simuliraju reforme, ali unutar EU raste svijest o tome s kim imaju posla, pa otud i novi elementi pristupne politike koji su osmišljeni kao zaštitni mehanizam od malignih uticaja trećih strana.

Komično danas, stoga, zvuče ocjene da je bivša vlast monopolizovala euroatlantski narativ jer je razvidno da je politički habitus najvećega dijela aktuelne vlasti suprotstavljen onome što podrazumijevamo pod euroatlantskim vrijednostima, standardima i procedurama. Vidimo to svakoga dana i u simboličkoj ravni i u praksi – od tuđih zastava u kabinetu predśednika Skupštine i znaku Skupštine koji simbolizuje nestanak Crne Gore preko zloupotrebe pravosuđa i bezbjednosnoga sektora, usvajanja staljinističkih zakona zbog potrebe političkog obračuna s neistomišljenicima, prijetnji medijima, građanskim aktivistima i intelektualcima, blokadi izbora članova Savjeta AMU-a i sudija Ustavnoga suda, pa sve do odavanja pošte pripadnicima Vermahta, slavljenja ratnih zločinaca ili usvajanja provokatorske Rezolucije o Jasenovcu.

Možda su najbolja ilustracija zarobljene države pravosudni postupci – onaj protiv Milivoja Katnića, koji već dvije godine izdržava nepresuđenu kaznu zbog toga što je četničkog vojvodu a aktuelnog spikera Skupštine spriječio da izvrši državni udar 2016. godine, i, s druge strane, postupak protiv vojvodinog sinovca. Preduslov bilo kakvih promjena je da ovaj pakleni gemišt desnih populista i nacionalšovinista ode s vlasti, a da vladu formiraju snage koje istinski zagovaraju euroatlantsku agendu. Da bi se to desilo, međutim, nije potrebno da se raziđe magla nad Briselom, no magla nad crnogorskom političkom scenom na kojoj danas kolo vode Vučićeve marionete, neznalice i prevaranti, neki ideološki ostrašćeni, neki ucijenjeni, neki prestrašeni, a neki kupljeni. Anestezirajućim analizama društvene zbilje zasigurno nećemo pomoći razbijanju te magle.

Smatrate li da je Crna Gora politički i ekonomski stabilna država u kojoj se građani osjećaju sigurno i imaju povjerenja u institucije?

Radoman: Da bi bila politički i ekonomski stabilna, Crna Gora prvo mora postati država u punom kapacitetu. Ona to danas, nažalost, nije.

Crna Gora je ekonomski opustošena populističkim projektima Evropa sad 1 i Evropa sad 2 te razornom partitokratijom, a dug za naplatu tek dolazi. Koliko se možemo ośećati bezbjedno, govore podaci o broju ubistava i rastu nasilja, ali i ponašanje čelnika bezbjednosnoga sektora kojem izmiču spomenici i bjegunci od pravde, kojem ubice iz drugog pokušaja ovjeravaju mete što ih ne uspiju ubiti nekoliko dana ranije, dok policija izigrava tjelesnu stražu huliganima koji pozivaju na linč turskih državljana, a siva eminencija sektora bezbjednosti Boris Bogdanović targetira policijske službenike, advokate, građanske aktiviste, tužioce i sudije ako ne postupaju po njegovim partijskim instrukcijama.

Povjerenje u institucije gradi se dugotrajnim procesom koji podrazumijeva profesionalni odnos prema poslu. Toga danas ima izuzetno malo i u pravosuđu i u sektoru bezbjednosti i u izvršnoj vlasti, otud i ankete koje ispituju raspoloženje javnosti bilježe sve veće odsustvo povjerenja u institucije.

Da li je građanski koncept države, definisan Ustavom, danas ugrožen?

Radoman: Pošteno govoreći, taj je koncept otkako je uveden u Ustav kao, po mome sudu, najbolji okvir za razvoj crnogorskoga društva, trpio stalne pritiske etnopolitika.

Podśetimo se koliko je bivša vlast podsticala i materijalno i na druge načine rad manjinskih savjeta koji u jednom multietničkom društvu zaista mogu biti dobar mehanizam afirmativne akcije. Kod nas, međutim, to je oduvijek shvatano kao izlivanje temelja za društvenu transformaciju – od građanskog društva u neki etnofederalni model.

Najgore što danas možemo uraditi je prihvatanje malignoga zova etnopolitika i zatvaranje u „svoje“ nacionalne torove. Crna Gora je moguća samo kao građanska država, kao pluralno društvo koje se temelji na interkulturalizmu. To dobro znaju projektanti njezina razura iz zloglasne trijade koju čine Beogradska patrijaršija, srpske bezbjednosne službe i SANU i zato je njihov ključni projekat u posljednjih šest godina, otkako kontrolišu vlast u Crnoj Gori, razgradnja temelja građanskog društva i podsticanje etnopolitika što, u konačnom, Crnu Goru treba učiniti nefunkcionalnom državom, koju će u cjelini ili makar u djelovima utopiti u genocidni projekat Srpskoga sveta.

Ta neutaživa glad za tuđim teritorijama, kao okosnica propaloga velikosrpskog projekta, ključni je faktor nestabilnosti u cijelome regionu. Politička elita u Srbiji danas ne zna dokle sežu njezine državne granice, ali uporno istrajava na destabilizaciji Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore. Od te nakaradne ali ne nelegitimne potrebe za destrukcijom suśeda, bizarnija je samo potreba domaćih zatočenika te ideologije koji iako ih je iskustvo moglo naučiti da su njezini rezultati samo duhovna i materijalna bijeda, uporno istrajavaju u služenju tuđim interesima, bilo kao NSD, dio PES-a i Demokrate u fraku ili kao DNP u klovnovskome ruhu.

Kako vidite odnose Crne Gore sa susjednim državama i koji su, po Vašem mišljenju, najveći izazovi za njen razvoj u narednih pet godina?

Radoman: Crna Gora nema teritorijalne sporove sa suśedima i njezine granice nijesu upitne. Do 2020. godine vodila je stabilnu dobrosuśedsku politiku, izuzmu li se povremena sporenja s dominantnom političkom elitom Srbije koja je doktrinarno suprotstavljena ideji crnogorske nezavisnosti, ali i ideji crnogorske nacionalne samobitnosti.

Kad imate ideološku platformu koja negira vaš suverenitet, istovremeno niječući pravo na nacionalno samoodređenje, onda je zaista teško s takvom stranom uspostaviti dijalog. Preduslov dobrosuśedskih odnosa je demokratizacija regiona.

A bitan preduslov demokratizacije je defašizacija, odnosno osuda velikodržavnih projekata i suočavanje sa zločinima počinjenim u njihovo ime. Onda kad sve države u regionu prigrle tekovine liberalnodemokratskih društava, prestaće potreba za tutorstvom nad drugima i navodnom brigom za „svoju“ manjinu u suśednim državama, jer će države utemeljene na najboljim iskustvima zapadne demokratije biti najbolji garant individualnih i kolektivnih prava svojih građana, pa će ideologija plemenskih skupština i „svenarodnoga jedinstva“ završiti tamo đe i pripada – u ropotarnici istorije.

U posljednjih šest godina u Crnoj Gori, međutim, svjedočimo promjeni političke paradigme kad je riječ o politici sa suśedima. Od potčinjenosti političkoj volji Aleksandra Vučića do provokacija prema Kosovu, Bosni i Hercegovini i naročito Hrvatskoj.

Zato ova vlast mora da ode, da bi Crna Gora opstala kao građansko društvo. Ne dogode li se političke promjene i ne budu li poraženi populizam i etnopolitike, možemo očekivati da se ostvare riječi četničkoga vojvode na čelu Skupštine koji je jasno upozorio da nije odustao od svojeg po Crnu Goru pogubnoga puta, no da je samo promijenio metode djelovanja. Pa ako mu 2016. u pokušaju državnoga udara nije uspjelo da Crnu Goru potčini ruskim i velikosrpskim interesima, to danas može elegantnije izvesti.

Dovoljno je da na dnevni red Skupštine, recimo ovoga ljeta, tajno ali organizovano, stavi usvajanje novoga Zakona o državljanstvu i uz prostu većinu isposluje ono u čemu ga je 2016. godine spriječio Milivoje Katnić. To će svakako biti najveći izazov po crnogorsko društvo. Otud je neophodna puna budnost, stalni pritisak na donosioce odluka i snažan građanski odgovor na politiku destrukcije!