U susret obilježavanju dvije decenije od obnove nezavisnosti Crne Gore, javnosti se, između zastava, grbova i ponosnih reminiscencija, nudi slika bliske prošlosti kroz jednostavne naočari binarne opozicije u kojoj su bezgrešni dobri momci odnijeli važnu pobjedu u bici za obnovu nezavisnosti.

Važnost te pobjede i čina obnove nezavisnosti se ne treba dovoditi u pitanje. Legitimitet samodeklarisane bezgrešnosti formalnih nosilaca tog čina, s druge strane, treba preispitivati.

Prateći sadržaj i karakter dosadašnjih ceremonijalnih dešavanja u cilju obilježavanja ove važne godišnjice, mogu se primijetiti dvije konstante koje definišu temeljnu osobinu svih političkih i parapolitičkih struktura koje su vodile Crnu Goru u proteklih četiri decenije i koje sebe definišu kao suverenističke.

Prva konstanta je, uz jednocifrene časne izuzetke, gotovo potpuno odustvo impulsa (volje, spremnosti ili sposobnosti?) za kritičku samorefleksiju od strane onih koji su Crnu Goru doveli u sadašnju situaciju: nezavisna država čija se institucionalna arhitektura urušila nevjerovatnom brzinom.

Odsustvo samokritičnosti baca sjenku na sve svakodnevne proslavne skupove ovog značajnog datuma crnogorske savremene istorije. Potrebno je, naravno, konstatovati očigledno: brzo i lako urušavanje strukture države. Korisno je takođe čuti metaforičke konstatacije o tome da se naša državna “flaša” lako prosula pod udarima nekoliko bačenih kamenica.

Ono što nedostaje i zabrinjava kao nedostatak jeste odsustvo glasne i javne spoznaje o zrncima odgovornosti onih koji su pravili tu krhku državnu “flašu”.

Druga konstanta na koju se, kao na štaku, oslanja ovo odsustvo kritičke samorefleksije je apsolutno uvjerenje (samoobmana?) da stare partijske strukture, starim metodama i odavno poznatim narativima, mogu i trebaju da vode proces oporavka države i društva i održe kontrolu nad svim vanpartijskim pokušajima definisanja nove ponude i novog diskursa.

Utisak je da se postojeće i dugovječne suverenistički orijentisane partijske i para-političke organizacije ne žele suočiti s realnošću koja je, de facto, potvrdila nefunkcionalnost njihovih politika i narativa na kojima su te politike utemeljene.

Djelovanje u opozicionim klupama tokom proteklih šest godina ne budi nadu u kvalitetni novi zamah reformisanja posrnule države i oporavak fragmentiranog društva. Vrijedjelo bi čuti nešto više o spremnosti utemeljenih političkih organizacija da prepuste reformsku inicijativu i kormilo poslovičnim “mlađim snagama”.

To prepuštanje, ako je ono uopšte moguće i izgledno, mora započeti iskrenom kritičkom samorefleksijom. Vjerujem da je za prosperitet našeg društva i stabilnost naše države od vitalne važnosti čuti o greškama, kako bi mlade generacije mogle učiti na tim greškama. Takođe, vjerujem da odsustvo takve iskrenosti i fokus na bezgrešnosti djelovanja ne predstavljaju valjano gradivo za školu o očuvanju države i društva.