Centar za građansko obrazovanje (CGO) cijeni da praksu upućivanju tužilaca sa skromnim iskustvom na rad u Specijalno državno tužilaštvo (SDT) treba ozbiljno preispitati, jer rad na predmetima iz nadležnosti SDT-a jeste profesionalna privilegija, ali i ogromna odgovornost koja zahtijeva visok nivo znanja i profesionalne zrelosti.

Kako se navodi u saopštenju koje potpisuje Ivan Vukčević, koordinator programa Ljudska prava, prema članu 24 Zakona o Specijalnom državnom tužilaštvu, Tužilački savjet može, na zahtjev Glavnog specijalnog tužioca, uputiti državnog tužioca u SDT na određeno vrijeme, najduže dvije godine, radi obavljanja poslova hitne prirode ili povećanog obima posla.

“Od početka svog mandata, Glavni specijalni tužilac više puta je koristio ovu mogućnost, tražeći upućivanje najmanje pet tužilaca iz osnovnih državnih tužilaštava. Od tih pet tužilaca, barem dvoje (a možda i više) imali su manje od dvije godine iskustva u radu na tužilačkom poslu prije dolaska u SDT, odnosno nijesu prošli ni prvi ciklus ocjenjivanja svog rada kao osnovni državni tužioci. To znači da su tužioci na samom početku karijere dobili priliku da rade na najkompleksnijim predmetima visoke korupcije i organizovanog kriminala, iako je pitanje da li objektivno mogu imati dovoljno iskustva i profesionalne sigurnosti za takve izazove. Tužilački savjet je sve takve zahtjeve odobrio, čime preuzima dio odgovornosti za uspostavljanje i održavanje ove prakse”, navodi se u saopštenju.

Prema njegovim riječima, Institut upućivanja na rad mora biti izuzetak, a ne pravilo.

“Njegova svrha jeste da SDT-u privremeno pomogne kadar koji svojim iskustvom i znanjem može odgovoriti na izazove složenih krivičnih predmete. To potvrđuju i evropski standardi. Konsultativno vijeće evropskih tužilaca u Mišljenju br. 9 (2014) jasno navodi da “napredovanje i mobilnost tužilaca treba da budu zasnovani na transparentnim i objektivnim kriterijumima, poput kompetentnosti i iskustva””, pojasnio je.

Kako je istakao, indikativno je što se za upućivanje u SDT ne biraju prvenstveno tužioci iz viših državnih tužilaštava u Podgorici i Bijelom Polju, koji bi po prirodi posla trebalo da imaju više iskustva i kompetencija za rad na kompleksnim predmetima.

“To može otvoriti pitanje (ne)povjerenja u kadar viših tužilaštava, ali i eventualne koncentracije uticaja i kontrole nad postupanjem u predmetima kroz odnos prema manje iskusnim tužiocima”, kazao je.

Prema njegovim riječima, ovakvim postupanjem se opterećuju osnovna državna tužilaštva, koja već rade na velikom broju predmeta. Naime, za mjesta upućenih tužilaca se ne mogu raspisati konkursi dok su oni u SDT-u, pa njihov posao, pored svog, preuzimaju kolege koje ostaju u matičnim tužilaštvima.

“Najzad, ova praksa dovodi u pitanje i sistem profesionalnog napredovanja i motivacije unutar tužilaštva. Tužioci koji su upućeni na rad u SDT imaju pravo na zaradu u visini zarade specijalnog tužioca. Ukoliko Glavni specijalni tužilac neprimjereno često pribjegava dovođenju tužilaca na početku karijere u SDT, onda se kod ostalih tužilaca može stvoriti utisak da profesionalni razvoj i finansijski napredak zavise više od odluke Glavnog specijalnog tužioca nego od rezultata rada i stečenog iskustva”, dodao je Vukčević.

On je dodao da CGO ne osporava institut upućivanja u SDT, jer je on u određenim situacijama legitiman i potreban.

Međutim, kako je ocijenio, praksa po kojoj tužioci sa minimalnim iskustvom preuzimaju najosjetljivije predmete organizovanog kriminala i visoke korupcije dugoročno nije dobra ni za kvalitet istraga, ni za kredibilitet SDT-a, ni za povjerenje javnosti u tužilački sistem.

“CGO smatra da najvažniji krivično-pravni predmeti u državi ne smiju biti mjesto za ubrzano sticanje iskustva. Država koja želi ozbiljnu borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije mora na tim predmetima imati najiskusnije, a ne najpodobnije ili najdostupnije kadrove, a činjenica da nam u ovoj oblasti hronično nedostaju rezultati naglašava ovo stanovište”, zaključio je.