Dugo je dijaspora iz Crne Gore čekala i nadala se adekvatnoj brizi matice o njoj. Od kancelarije za dijasporu, preko Uprave za dijasporu, pa do toga da smo konačno dočekali da 44. Vlada formira Ministarstvo za dijasporu. I bila je to nada za naše iseljenike, ljude koji zavičaj vole srcem, da će se promijeniti odnos Crne Gore prema njima, i da će briga o dijaspori biti sistematska i institucionalno zaokružena.
No, nada je bila kratkotrajna i jedva vidljiva, jer ne samo da Ministarstvo dijaspore nije ostvarilo nikakav rezultat, već je i ono što je urađeno nasuprot očekivanjima i interesima dijaspore.
Nedavno sam pročitao da čak nijedan hiperaktivni građanski aktivista nije znao da imamo Ministarstvo za dijasporu, sve dok ministra, čiji su rezultati realizacije planova nakon pola godine mandata bili 0%, nije vidio u modnom časopisu. A i kako bi, kad čovjek nema nikakvih rezultata, pa samim tim u profesionalnom smislu nema čime da se pohvali. Ipak, očigledno je svoje posjete dijaspori korisno iskoristio da se obuče po posljednjoj modi.
Nego da posložimo stvari.
Dijaspora svojim donacijama finansira maticu – kroz pomoći, dotacije rodbini, projektnu saradnju i slično, dok vlast na nju gleda kao na „kravu muzaru“, koju prilikom posjeta, uz državne dnevnice, malo potapše po ramenu i obeća sve što treba, uživajući u benefitima njihovog gostoprimstva. A kada se vrati u zemlju, djelovanje ministarstva svodi se na disciplinovanje dijaspore i ukidanje njihovih prava u državi.
Tako smo ovih dana saznali da je aktuelna Vlada, nakon pet godina i neuspješnog pokušaja izmjene Zakona o državljanstvu, ponovo aktuelizovala pitanje glasanja naših iseljenika, uz najave nezakonitog ukidanja prebivališta.
Ono što je posebno sporno jeste što za ovaj naum koriste nedavno uspostavljeni registar dijaspore, koji je najavljen na velika vrata kao mehanizam za povezivanje dijaspore, kako međusobno, tako i sa maticom, sve u cilju sistematskog pristupa i inkluzije dijaspore u razvoj države, kako na lokalnom, tako i na državnom nivou.
Tako je registar dijaspore postao alat za obračun sa nepoželjnim iseljenicima, jer je kritika koja Vladi stiže sa svih meridijana od naših iseljenika jasan signal da na njihove glasove vladajuća većina ne može računati.
Da je Vlada strateški pristupila ovom naumu govori i odluka o osnivanju Savjeta za saradnju sa dijasporom – iseljenicima. Savjet je sastavljen od predstavnika dijaspore, državne uprave, predsjednika opština sa najvećim brojem dijaspore, predstavnika udruženja i institucija, kao i istaknutih pojedinaca iz oblasti saradnje sa dijasporom.
Savjet broji čak 69 članova, a ono što je nevjerovatno jeste da u njemu nema nijednog člana iz najjačih i najpoznatijih udruženja dijaspore u državama širom svijeta. Nije bilo dovoljno to što su predstavnici države i lokalne samouprave svi redom iz vladajuće većine, već su i predstavnike dijaspore birali u skladu sa njihovim političkim preferencijama.
Najbolnije od svega je što ovim procesom upravljaju kadrovi Bošnjače stranke, ministri Ibrahimović, koji je ujedno i vic(e)premijer Vlade, i Azemović, koji su još jednom pokazali servilnost neformalnom duhovnom vođi Dalaj Mandi, u pokušaju da na svaki način pripreme teren za njegovu pobjedu na narednim izborima i njegovo inaugurisanje za premijera.
Ipak, kao što sam naveo u naslovu, dijaspora će njima biti kamen spoticanja. Upravo ona će ubrzati njihov pad i poslati ih u zaborav.
Jer dijaspora se ne može kupiti – ni socijalom, ni invalidninama, ni partijskim zapošljavanjem. Dijaspora je uvijek bila na pravom putu, i zahvaljujući njoj obnovili smo nezavisnost. Ne sumnjam da ćemo se, uz njihovu pomoć, osloboditi i tzv. „oslobodilaca“.
(Autor je osnivač Bošnjačkog demokratskog pokreta)