Kada neće brijeg Muhamedu, a neće nikad, hoće Muhamed brijegu. Ovom bi se rečenicom mogla opisati ova neočekivana opšta oduševljenost dvadesetogodišnjicom referenduma. Kada pogledate snimke iz manje-više svih gradova u Crnoj Gori i pročitate izjave političkih aktera, ispada da samo Milan Knežević nije slavio. Vjerovatno bi i on, nego mu „stari” nije dao. 

Ovoga puta su se svi utrkivali ko će da pokaže veću ljubav prema državi, toliko crnogorčenja nije zabilježeno u njenoj istoriji. Čak su i oni osvjedočeni hejteri svega što ima veze sa referendumskim rezultatom, i po profesiji ugroženi Srbi poput Mandića, Radunovića i drugara iz NSS, odlučili da „progutaju žabu” i daju svoj doprinos slavljeničkoj atmosferi.

No, nešto im ne vjerujem nić. Kako ono reče Njegoš:

Spuštavah se ja na vaše uže
Umalo se uže ne pretrže
U glavu mi pamet ućeraste
Od tada smo viši prijatelji.

Ne vjerujem njima, a još manje od juče velikom prijatelju crnogorske nezavisnosti – Jakovu Milatoviću. Kaže da je sa ponosom na referendumu zaokružio „DA”. Možda je do mene, ali nekako mu više vjerujem u onu priču o Momiru Bulatoviću, u kojem je našao političkog oca i čijim stopama želi da hodi. A te stope su uvijek vodile ka Beogradu i kanabeu Slobodana Miloševića.

Vodile su i njega na Vučićev, nije bilo tako davno da zaboravimo, kada mu je tražio pomoć da iz trke za predsjedničkog kandidata istrgne druga mu Spajića. Jer, oni papiri o srpskom državljanstvu nijesu sami stigli, zar ne?

Siguran sam da je Jakov pretraživao porodične albume u nadi da će možda neđe ispasti neka fotografija u crvenoj majici na kojoj piše DA, ali našao je samo sijaset onih bijelih sa NE. A kada nema majice kao krunskog dokaza, onda preostaje samo jedno – laž i vjera u svoju harizmu da ubijedi. Ili je to jedno te isto.

Posebno je spektakularno bilo gledati naslovnicu dnevnog lista Dan, koja je bila toliko crnogorska i independistička da bi je se postidjela i ona ND Vijesti od 22. maja 2006, ono kada su gospoda iz tog konzorcijuma izvagala da je korisnije biti Crnogorac.

Ovaj egzodus poslušnih Srba od Vučićeve matice bio je toliko jak da je uzburkao i očigledno zbunio i samog Vučića koji je, da bi sve to sanirao, posegnuo za onim što najbolje radi – najogavnijom i najprizemnijom propagandom i lažima. A siguran sam da se oni nijesu tek tako odmetnuli, i sve ovo naravno nema nikakve veze sa bilo kakvom ideologijom ili nekom naknadnom pameću. Sve je ovo od junačkoga straha da se i njima ne desi neko političko „bure u betonu”, i ne samo političko, jer kada brod tone svako se spašava kako umije i zna, a u tim situacijama ipak je košulja bliža od kaputa.

Vučić je u filmu pokušavao da nas ubijedi da su neki njemu naslijeđeni refleksi i naučene lekcije od predaka i naši. No neće biti tako, jer da jeste i mi bismo bili dio onog „Aravijskog mora što sve poplavi”. Dok svi ostali jesu – mi nijesmo. Jer nam je sloboda bila važnija od svega, u toj slobodi smo štampali prvu knjigu kod Južnih Slovena, a među prvima u cijeloj Evropi, dok su drugi tražili fermane i bujruldije. 

Naša se sloboda učila i prenosila na buduća pokoljenja, prenosila do dana današnjeg, pa je dio te slobode izgleda zahvatio i ove koji su do juče htjeli da je prodaju za dinare. Geni su čudo i protiv njih se ne može, naše i vaše poimanje slobode i časti nije nam isto i nikada neće biti.

No neće on stati samo na ovome, evo već sada najavljuje i prijeti kako će ih disciplinovati kada dođe na Samit u Tivat. Biće to zanimljivo za vidjeti, ako se i desi, jer od njegovih riječi do djela još nikada nije stigao.

Ono do čega jeste su oni poslušnici koji za njega biju njegove izgubljene bitke. I dok on nesmetano trguje sa nepriznatom Republikom Kosovom i skida kajmak, nama korisni izvođači radova u Crnoj Gori brane to isto Kosovo. Ne stvarno i ne životima, jer aperisani su, sjećate se, već nekim fiktivnim otpriznavanjima kosovske suverenosti.

No ni to nije sve kako izgleda, i taj čin ima skriveni cilj i scenario.

Ne znam da li ste znali da kolektor u Botunu manje, ili čak nimalo, ne smrdi i ne zagađuje životnu sredinu otkako je Zeta otpriznala Kosovo. Možda vam zvuči kao šala, ali ovo je prosto silogizam koji je proizašao kao logički zaključak nakon svih događaja koji su slijedili tome.

A bilo je ovako, da se prisjetimo.

Zećani danima blokiraju lokaciju na kojoj treba da se gradi kolektor. Milan Knežević se kune svim svecima, obrazom i ikonom da će vlada pasti ako ijedan bager nagazi na svetu botunsku zemlju. Milan i ekipa izvode performans: „Legni pod bager koji se ne kreće i izigravaj žrtvu”. Milan i ekipa izvode performans: „Uskoči na silu u maricu uz pratnju kamere”. Blokiraju saobraćaj prema aerodromu Golubovci dok nijesu shvatili da zetski taksisti sa aerodroma ne mogu da voze i da su oni najviše pogođeni blokadom. 

Blokiraju se drugi kružni tokovi koji ne ometaju zetske taksiste u naplaćivanju svojih fer usluga. Blokaderi nasrću na automobile. Policija nasrće na blokadere. Blokaderi, vidno razočarani djelovanjem policije, pogrdno skandiraju Bečiću i razilaze se dok se ponovo ne obezbijedi zaštita od policije. 

Opština Zeta otpriznaje Republiku Kosovo. Izvođač radova je postavio prvu ploču novog kolektora u Botunu. Zećani se ne bune i čekaju da ih Milan sa gajbom piva povede da čestitaju radove – red bi bio.

Ništa nije slučajno, zar ne? Evo, i opština Pljevlja i Dario „mali knindža” najavljuju takođe otpriznanje Kosova. Ukoliko ovo smanji zagađenje vazduha zimi u Pljevljima, ovaj patent možemo delegirati za Nobelovu nagradu za ekologiju.

I zato danas gledamo kako se oni što su do juče pljuvali po crnogorskoj nezavisnosti, śeđeli tokom intoniranja himne i pokazivali joj srednji prst, utrkuju ko će glasnije zapjevati i brže ogrnuti zastavu. Nije to ni ljubav, ni prosvjetljenje, ni iznenadni nalet građanske svijesti — to je samo stari, dobro poznati instinkt preživljavanja. 

Kad gazda oslabi, poslušnici prvi promijene dres, a najveći „srpski svetitelji” preko noći postanu zabrinute evropske demokrate. Juče su prijetili, dijelili lekcije o izdaji i crtali granice tuđih patriotizama, pravili spiskove, brojali krvna zrnca, a danas bi najradije da ih ubijede kako su oduvijek bili na pravoj strani istorije.

Ali, narod je odavno smislio dijagnozu za takve. Nije to ni hrabrost ni mudrost. To je ono staro: strah je pasja vjera. Kad osjete da se tlo pomjera pod nogama, i najveći „junaci” zavrište da su aperisani i prvi „podviju rep”. Zato ovo njihovo novo crnogorstvo traje taman koliko i njihov strah. A strah, kao i svaki loš gospodar, tjera čovjeka da danas kleči pred onim što je juče pokušavao da sruši.