Knjiga „Crnogorska arhitektura 1945–1970: Refrakcije korbizijanskog principa“ Slavice Stamatović-Vučković i Danila Bulatovića promovisana je sinoć pred brojnom publikom na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. O ovom su izdanju govorili regionalni i domaći stručnjaci iz oblasti arhitekture, saradnici i autori. 

Stamatović-Vučković je zahvalila saradnicima i partnerima koji su omogućili nastanak ove knjige, a posebno izdavačima. 

„Mi smo se zaista potrudili da damo jedan širi kontekst ovoj temi, da razumijemo jugoslovenski kontekst i kroz to istraživanje se pokazalo da nigdje tu nema Crne Gore, uvijek smo kaskali u tome, da prosto nema dovoljno materijala i čak i ako ga napravimo on nije dovoljno vidljiv. Mislim da će ova knjiga doprinijeti nekakvoj zajedničkoj težnji da prepoznajemo nasljeđe arhitekture druge polovine 20. vijeka“, rekla je autorka.

Bulatović je razložio publikaciju po poglavljima naglašavajući da Korbizjeovi principi nijesu doslovce prenošeni, već je tu bilo transformacije, reinterpretacije i prilagođavanja specifičnim lokalnim izrazima modernizma. 

„Upravo kroz ovaj koncept moguće je razumjeti zašto crnogorska arhitektura tog perioda ne predstavlja puku refleksiju internacionalnih uzora, već njihov modifikovani i višeslojni odraz. Korbizijanski principi, iako prepoznatljivi, nijesu doslovno primijenjeni, već su prilagođavani lokalnim uslovima, od klimatskih do ekonomskih ograničenja i društvenih potreba“, istakao je Bulatović.

Urednik izdanja, generalni sekretar Matice crnogorske Ivan Ivanović, istakao je da je crnogorsku arhitekturu naznačenog perioda neizostavno sagledavati kroz prizmu društveno-političkih i ideoloških prilika u ondašnjoj državi. 

„Ovakvom stavu u prilog ide i mišljenje jednog broja istoričara koji evoluciju moderne arhitekture vide kao socijalni rad, koji je blisko povezan s projektom modernosti ali i društvenih i političkih revolucija. Pitanje je da li su i koliko kod Korbizjea jugoslovenski komunisti prepoznali i oslonili se na stav Pjera Frankastela, koji ga je kritikovao zbog pretjerane želje da nametne sreću stanarima svojih zgrada na skoro totalitaran način“, istakao je Ivanović.

On je naglasio da je komunistička partija bila zainteresovana za svaki oblik umjetničkog stvaralaštva, pa je time i arhitektura morala imati svoju društvenu ulogu u kontekstu vladajuće ideologije i novog ideološkog obrasca.

„Od umjetnika i stvaralaca se očekivala angažovanost na polju ostvarenja definisanih ciljeva“, dodao je Ivanović.

On je pojasnio da će centralizovani koncept kulturne politike, afirmisan u socijalističkoj Crnoj Gori neposredno nakon Drugog svjetskog rata, pretrpjeti izvjesne izmjene početkom pedesetih koje su značajno smanjile stepen centralizacije i kontrole na polju stvaralaštva uopšte.

„Otklon od sovjetskog iskustva i tzv. socrealizma otvoriće prostor za kreativnije i slobodnije stvaralaštvo. Mijenja se u to vrijeme i odnos prema motivima u stvaralaštvu i okreće novim umjetničkim pravcima, razmjeni ideja sa svijetom“, navešće u svojoj knjizi „Crvena ideja Crne Gore“ istoričar Adnan Prekić. No, i pored definisanog ideološkog obrasca mora se reći da je to period sveukupnog neuporedivog razvoja i prosperiteta crnogorskog društva, sve do osamdesetih godina proteklog vijeka“, istakao je Ivanović.

On je naglasio da je to bio početak širokog procesa urbanizacije i izgradnje kao i jasno iskazane potrebe za sveopštom modernizacijom i emancipacijom.

„Nikad u prošlosti, ali ni u periodu koji je uslijedio, crnogorsko društvo nije imalo tako značajne i mjerljive rezultate emancipacije svih segmenata društvenog razvoja“ zaključio je Ivanović.

Bogo Zupančič iz ljubljanskog Muzeja za arhitekturu je govorio o jugoslovenskim arhitektima koji su sarađivali s Korbizjeom, guruom moderne arhitekture, kako ga je nazvao, i njihovom doprinosu na crnogorskoj teritoriji, ali i o tome koliko se malo promoviše arhitektura našeg podneblja.

„Mislim da bi trebali tu našu modernu arhitekturu, ne govorim samo o crnogorskoj, bolje promovisati. U Krakovu je 2024. godine bila izložba „Socijalistički modernizam“ i tamo se promovisala arhitektura centralne i istočne Evrope i to su stvari koje u svjetskom globalnom smislu istorije arhitekture nijesu poznate. To je prilika da se te naše stvari stave na globalnu mapu“, istakao je Zupančič. 

Dodao je i da je jedini arhitekta koji je ostavio veliki utisak Edvard Ravnikar iz Slovenije. 

„On je napravio na crnogorskom primorju Sveti Stefan, Miločer, nekoliko hotela. On je '64. godine pobijedio na javnom konkursu. To je bio prvi konkurs, jer cijela Dalmacija se recimo radila na poziv, tako da je uloga Edvarda Ravnikara koji je imao direktan stik s Korbizjeom jako značajna“, naglasio je.

Govoreći o Ravnikaru, pojasnio je da za sve jugoslovenske arhitekte može reći da oni nijesu samo kopirali njegovu arhitekturu u prvoj fazi, nego su kopirali način na koji se pozicionirao u društvu.

„On je puno putovao, držao predavanja, u štampi se puno pisalo i govorilo o njemu, to je bio jedan sasvim drugi utisak arhitekte – nije bio arhitekta koji tiho crta za stolom, već je bio društveno angažovan arhitekta“, zaključio je Zupančić. 

Nevena Novaković s Univerziteta u Banjaluci se osvrnula i na konferenciju u Sarajevu na kojoj su prezentovani prvi nacrti za knjigu Slavice Stamatović-Vučković i Danila Bulatovića, a tematizovala je i dva pojma važna u kontekstu predstavljanja ove publikacije. Jedan od njih su mreže. 

„Mreže arhitekata, umjetnika, inženjera i intelektualaca koje su lijepo i grafički ilustrovane u ovoj knjizi, mreže kroz koje se prenosilo znanje, prenosile su se informacije, ideje i mreže kroz koje su se arhitekte međusobno obrazovale - takva mreža je važna i da ovakva knjiga nastane“, rekla je Novaković. 

Drugi pojam je, kako je navela, digitalizacija.

„Iza ove knjige stoji jedan veliki napor da se arhivska građa digitalizuje u dvije ili tri dimenzije i mi nju vidimo kao jedan materijalni papirni artefakt, kao jedan katalog, jednu zbirku iza koje stoje sati i sati digitalizacije. Mogli bismo reći da ne postoji ozbiljan pristup zaštiti i konzervaciji nasljeđa bez digitalizacije“, pojasnila je Novaković. 

Rifat Alihodžić s Arhitektonskog fakulteta UCG je istakao značaj literature za arhitekturu i potencirao manjak knjiga koje se na ovu temu objavljuju kod nas. 

„Imamo pred sobom jedan produkt intelektualno-istraživački. Pored veoma utemeljenih podataka imamo grafičku dokumentaciju koja predstavlja izuzetan napor da se prvi put neki objekti nađu predstavljeni u 2D i 3D tako da se radi o veoma ozbiljnoj arhivskoj građi, relevantnoj, i na jednom mjestu možete naći odličan materijal za arhitektonski vodič kroz Podgoricu. Autori su se ogradili da nijesu uzeli sve objekte u obzir, ali Podgorica je kao glavni grad Crne Gore zastupljena u najvećoj mjeri“, rekao je Alihodžić.

Dizajnerka ovog izdanja, Sandra Đurović s Fakulteta likovnih umjetnosti UCG je istakla da je prvobitni plan bio naći modernije rješenje u odnosu na sve ono što je do sada Matica crnogorska publikovala. 

„S jedne strane je to za mene bio izazov, a s druge strane sam imala veliku odgovornost. Rad na ovoj publikaciji je bio intenzivan izazovan, bile su to velike količine teksta, priloga i trebalo je naći rješenje da se to upakuje u cjelinu koja će biti kompaktna i u isto vrijeme uzbudljiva“, rekla je Đurović 

Događaj je organizovala Matica crnogorska.