Na vijest da je Jakov Milatović za člana Komisije za obavljanje poslova razgraničenja i utvrđivanja državne granice i pripremu za zaključivanje međunarodnih ugovora o državnoj granici predložio Miodraga Lekića, u glavi mi se nacrtao naslov kolumne „Kako je Jakov još jednom dokazao da je idiot“. Ali sam se, ipak, predomislio. Letimičan pogled na crnogorsku političku scenu pokazao bi, naime, da Jakov danas, nažalost, nije izuzetak, nego pravilo.

Postaviti Miodraga Lekića za člana komisije za razgraničenje s Republikom Hrvatskom, to vam je otprilike kao kad piromana imenujete članom Komisije za prevenciju od požara. Lekić je, naime, jedan od rijetkih živućih političara koji je po pitanju granice s Republikom Hrvatskom ostao zaglavljen neđe u jesen 1991. godine i koristi svaku moguću priliku da to javno demonstrira.

Pa prvo hajde da vidimo kakav to problem postoji s čuvenom Prevlakom i kopnenom granicom između Crne Gore i Republike Hrvatske. I odmah da vam kažem – nikakav.

Kad je baš tako neđe s jeseni 1991. godine Badinterova komisija Evropske ekonomske zajednice zauzela stav da u procesu disolucije SFRJ republičke granice prerastaju u državne, „sporni“ Rt Oštro na Prevlaci našao se u granicama Republike Hrvatske, čiji će državni suverenitet i teritorijalni integritet Evropska unija priznati 15. januara 1992. godine. U danima kad su s položaja koje je okupirala bivša JNA na Dubrovnik uveliko padale granate. To što je pljačkom Konavala i granatiranjem Dubrovnika komandovala Miloševićeva JNA, ne abolira ondašnje nosioce vlasti u Titogradu, jer su unisono prigrlili zov Armije i učestvovali u kreiranju ambijenta koji je rezultirao najvećom brukom u savremenoj crnogorskoj istoriji.

Vidite, nedugo nakon početka te sramne kampanje, za ministra vanjskih poslova Crne Gore u jednoj od Đukanovićevih vlada izabran je Miodrag Lekić, jedan od onih perspektivnih kadrova koji su preživjeli politički puč 1989. godine i komotno se s jedne prešaltali na drugu funkciju.

Miodrag Lekić mog đetinjstva bio je rijetko svijetlo u crnogorskim vladama u mraku 90-ih. Bio je to čovjek finih manira i odrješitog stava da se nacionalno i državno dostojanstvo moraju braniti uvijek i svuda, i kad śeverna „braća“ otimaju more imenujući ga svojim i kad Miloševićevi ližisani za republičku zastavu nameću repliku zastave Republike Srbije, u malo drugačijim dimenzijama, da se Vlasi ne dośete.

Ne mogu se śetiti ni jednog ministra iz tadašnjih Đukanovićevih vlada – izuzmu li se kratki ministarski angažmani Vukića Pulevića i Miodraga Burzana – koji je s toliko strasti i dostojanstva govorio o crnogorskoj državnoj tradiciji i bastašno se opirao pokušajima njezina oburdavanja.

Nezgoda je s đetinjstvom, međutim, što brzo prođe. Tako je taj Miodrag Lekić minuo s mojim đetinjstvom, a onaj kojeg smo 1999. godine upoznali na ekranima RAI-a bio je neko sasvim drugi. Bila je to osoba kojoj će resentiman obilježiti ostatak političke karijere, neko ko će za sobom pokopati sve tragove ranog Lekića, borca za crnogorsku nezavisnost, neko ko se neće u svom novom svlaku libiti da izigrava potrčka Marka Miloševića po Rimu, branitelja etničkog čišćenja na Kosovu ili lobistu protiv nezavisnosti uoči referenduma 2006. godine.

Idioti su s jedne strane bili politički pasivni, a s druge strane smatrani su onima koji nemaju specifično znanje o bilo kojoj vještini

Kasnije će taj tip pristati na ulogu kanavace u svim propalim pokušajima svrgavanja Đukanovića, njegove trajne fiksacije, od kandidature za predśednika, premijera, gradonačelnika, da na kraju bude išćeran i iz vlastite kombi partije. I ne bi sunovrat Miodraga Lekića bio ni po čemu bitan, da svih tih godina papagajski ne plasira priče svađalice po kojima je Prevlaka crnogorska teritorija. A sve i da je prije 1991. godine to zaista bila, a nije, Crna Gora bi moralno pravo na Prevlaku izgubila s prvim metkom opaljenim na Konavle.

Ako je ideja procesa razgraničenja, kako je saopšteno iz Milatovićevog kabineta, da Crna Gora „mora da pokaže ozbiljnost države koja zna vrijednosti svoje teritorije, svojih granica i svog međunarodnog položaja“, iole upućeni u materiju morao bi znati da za tim stolom ne može biti mjesta za Miodraga Lekića, čije svakidašnje kojevitezanje o Prevlaci može biti samo povod za nove svađe i konačno možda i blokadu pristupnih pregovora s EU. Jedini problem s državnom granicom može biti onaj na moru, a Lekić, koliko mi je poznato, tu vrstu ekspertize ne pośeduje. Ako je ikad i pośedovao bilo koju.

Za one koji će uvod moje kolumne shvatiti kao uvredu da razjasnim: kad kažem da je Jakov idiot, ne mislim na danas prevaziđeni medicinski pojam, već na ono što termin idiot izvorno znači.

Poznato je da je u antičkoj Grčkoj riječ idiot označavala laika ili amatera, premda joj semantički korijeni upućuju na nešto privatno, prvobitno označavajući članove zajednice koji ne ispunjavaju dužnosti slobodnoga građanina, odnosno ne učestvuju u vođenju polisa (grada-države).

Dakle, idioti su s jedne strane bili politički pasivni, a s druge strane smatrani su onima koji nemaju specifično znanje o bilo kojoj vještini. Slavni istoričar Tukidid zabilježio je Periklovu nadgrobnu beśedu koja svjedoči o opštem stavu Atinjana o idiotima: „Jedini, naime, smatramo onoga ko uopšte ne učestvuje u javnim poslovima ne čovjekom koji gleda svoja posla, nego beskorisnim građaninom.“ Golema je crnogorska nevolja što je jedan takav, evo, na samome čelu države.