Dva puta svakog dana prislanjao je tanku bijelu karticu sivim tipkama na masivnim metalnim vratima.Brajan Sergman, mladi profesor, imao je snažna leđa i mišićave ruke. Profesura nije bila njegovo glavno zanimanje. Nije o sebi mnogo govorio. Tragovi dugogodišnjeg bavljenja sportom bili su još uvijek vidljivi. 

Dostojanstveno držanje stekao je od djetinstva njegujući tradicionalni duh, čemu je dodatno doprinijelo i bavljenje karateom. Iako je bio hedonista u duši, držao je do sebe. Nikada nije prelazio granice vlastitog bića. Živio je u stegama samo njemu znanih i objašnjivih uzusa. Istrajnost je naslijedio od očevog oca. Impulsivnost nije uvijek mogao kontrolisati. Snaga emocija često je nadvladavala moć njegovog uma. Mrzio je tu osobinu kod sebe iz dna duše. Međutim, znao je da mu je ona donijela uspjeh na svim poljima na kojim je djelovao. Ali i mnogo ličnih nedaća. 

Nakon majčine smrti uhvatila ga je ravnodušnost.Trudio se da ispuni prazninu koja mu je svakim danom bila teža. Strast za istorijom gonila ga je da traži smisao. Osjećaj dužnosti da sačuva prošlost nadilazila je svaku drugu potrebu. Fascinaciju istorijom osjetio je u ranom djetinstvu, ni sam nije bio siguran kako. Hobi mu je postao preokupacija.

Knjige koje je do sada napisao, osim poštovanja u akademskim krugovima i kod starije populacije, donijele su mu više poteškoća nego koristi. Ali Brajan nije mnogo mario ni za dobronamjerna upozorenja da se zavrtio u krugu pisanja. Opominjali su ga da je živio živote za druge, a ne onaj svoj koji je jedino imao. Nije se dao, činilo mu se da će se odreći najboljeg dijela sebe ako sada posustane. Nakon osam monografija, bio je autoritet u svojoj oblasti, nezaobilazan u citiranju radova iz istorije emigracije.

Posljednja tema koju je sebi nametnuo opsjedala mu je um. Kao da su se neki nejasni glasovi kroz njega progovarali dok je mislio kako da pronađe prvu pločicu u mozaiku teme o kojoj skoro ništa nije znao. Jedan nož bio je jedini izvjesni trag. Nije bio siguran da može išta pronaći, ali nije odustajao.

Živio je u Sterlingu, država Virdžinija, središte Amerike. Prijala mu je blizina Vašingtona i muzeja koje je uživao da obilazi. Američki građanski rat i strani dobrovoljci u njemu tema je koja mu je zaokupljala pažnju već mjesecima. Istraživao je Evropsku brigadu, a Nju Orleans je bio nezaobilazno mjesto koje mora posjetiti. Poletio je s Dalasovog aerodroma avionom American airlines. Nije mu bila ugodna vožnja avionom, jedva je čekao da stigne u Nju Orleans i započne istraživanje. Evropska brigada bila je u sastavu snaga Juga. Okupljala je doseljenike rođene na evropskom tlu. Znao je samo da su u njoj dominantni Francuzi, Italijani, Irci, a on je tragao za borcima jedne od najmanjih država na svijetu.

Predosjećaj da će se dogoditi nešto posebno pratio ga je otkad je sletio. Jeftini taksi odveo ga je do malene sobe koju je iznajmio u blizini zgrade arhiva u kojem je bila pohranjena građa o lokalnoj istoriji. Iako umoran od puta, nije izdržao da odmah ne ode do arhiva. Na tren ga je obeshrabrio ambijent. 

Dočekao ga je ljubazan arhivar kod kojeg je popunio formular. 

„Gospodine, ostalo Vam je još jedno polje da popunite“, pokazao je arhivar prstom na prazno polje na kojem je pisalo „Vrsta istraživanja: lično ili institucionalno“. 

Brajan se na trenutak zbunio, ali je brzo zaokružio polje „lično“. „Gospodine, što želite da Vam donesem?“ Brajan je s ushićenjem rekao: „Sve o Evropskoj brigadi“. Arhivar je s blagim podsmjehom odgovorio: „Ali profesore Sergman, pola našeg depoa je građa o toj jedinici. Molim Vas, budite konkretniji. “ U redu. Donesite mi fond 4. regimente“. 

U iščekivanju arhivara, šetkao se po čitaonici i razgledao knjige u staklenim pregradama.Privukao ga je naslov „The European Brigade“ autora Peter Juge-a. Knjiga tankih korica slikovitog dizajna slučajno mu je, dok je uzimao, iskliznula iz ruku i pala na pod raširenih stranica. Prije nego je i uspio da se sagne i podigne oborenu knjigu ukazala mu se ženska ruka dugih prstiju. Skoro su im se nosevi dodirivali dok su u savijenom položaju pokušavali da dohvate knjigu. Braonkaste oči, osim ruku bile su prvo što je ugledao kod mlade žene čije su se loknice uvijale od vrha čela. Osjetio je parfem „Euforia“. Nije skidao pogled s njenih očiju. 

I on je bila zbunjena, nije očekivala da će u prašnjavoj prostoriji sresti naočitog muškarca. Sve tri godine studija koliko je ovamo dolazila, obično je srijetala ljudi u poodmaklim godina, koji su se jedva kretali od ugojenosti i godina. Škripa drvenih vrata prenula bi ih iz dremeža nad starim spisima. Strukirana košulja s jednim raskopčanim dugmetom, preplanuo ten i moderni slim džins bili su posljednje što je očekivala u ovoj polumračnoj prostoriji koja je vonjala na starost. 

Bila je brža, dohvatila je knjigu i pogledala otvorenu stranicu: „Hej, Danilovich pa to je moj prađed, poginuo je kod Getsburga“. 

Brajan je ostao nijem pred prizornošću pojave i njenim komentarom. Uzeo je knjigu i stvarno na stranici na kojoj je knjiga pala u petom retku pisalo je čudo prezime. 

„Drago mi je, ja sam Hana Derent“. 

Ustao je i pružio joj ruku: „Brajan“. 

Nije stigao ni da je pogleda, okrenula je leđa i zanosno zavrckala: „Izvinite, u žurbi sam, možda se vidimo sjutra“. Imala je skoro crnu kosu na uvojke, s nekoliko malih crvenkastih prirodnih pramenova. Sportski građena, male grudi i besprekorno zategnuta zadnjica oslikavale su tip žene kakav je oduvijek želio. Studirala je književnost.

„Gospođice Derent, Brajan je, sreli smo se danas u arhivu, tu sam u restoranu. Biste li željeli da mi se pridružite?“ Bila je u nevjerici kako je došao do njenog broja telefona, željela je da ga pošalje dođavola, ali nešto je privuklo u njegovoj misterioznosti, a i njegov glas najednom je počeo da joj godi. „Izvinite. Nijesam u prilici, a i kasno je“. „Hladni kampari je na stolu. Ako se predomislite, biću tu još neko vrijeme“. 

Prekinuo je vezu. Nije joj bilo jasno zašto je ovaj stranac tako djelovao na nju. Brajan se mogao kladiti da će ona uskoro stići. Prepoznavanje ljudskih tajni bila je vještina kojom je ovladao dok je Hana bila još u osnovnoj školi. Stavila je sat, navukla na brzinu crnu haljinu i obukla bijele patike. Nikada nije lako uspostavljala kontakt s muškim svijetom, i sad se čudila sebi, ali u žurbi nije stizala da preispita razloge ove odluke. 

 Pogledao je na sat i pomislio da bi već trebala biti tu. Na trenutak je pomislio da nije možda počeo da zaboravlja davno naučene lekcije. Odjednom ukazala se na vratima paba. Rukovali su se, uz blagi osmjeh pomjerio je stolicu kako bi mogla da sjedne. „Istorija je počela kao književnost, sve dok nije postala nauka. Književnost bez istorije nema dubinu značenja, a istorija bez književnosti ostaje bez duše i suštine.“ Nije pokušao da je fascinira znanjem već da nađe zajedničku temu. 

„Da slažem se. Nikada se nijesam pretjerano zanimala za istoriju. Književnost ima mogućnost da na toliko načina ispriča neki događaj. Kako se neko osjećao, o čemu je razmišljao, strahovao....“ nadovezala se Hana na Brajanov komentar dok je nije prekinuo: „Kako je neko volio“. 

Nasmiješila se na ovu njegovu opasku i nastavila: „Kapiram da istražuješ rat. Dva moja pretka učestvovala su u Američkom građanskom ratu, Konjević i Danilović.. „Vau, imaš li njihovu fotografiju“ zaiskrile su mu oči na činjenicu da je konačno na tragu nečeg. Prvi put da mu istorija šalje i ljudske signale. Osim fakata ovaj put istraživanje je bilo atraktivnije uz Hanino prisustvo.

Nakon nekoliko susreta između pregledanje gomile starih papira nije mogao isčekati da je ponovo vidi. Pokazivala mu je grad, svaki kutak, dok su satima šetali starim predgrađem. Zastajala je, zaskakivala pričajući mu o književnicima koji su živjeli u ovom gradu.

Njegovoj analitičnosti nije promakla činjenica da se zaljubio istog trena u nevinost njenog dječijeg izraza. Bilo je žena u njegovom životu koje su ga iskreno voljele. A on je počeo voljeti nju, djevojčicu iz Luizijane. U glasu je imala nešto što ga je obuzimalo. Nije mogao sebi da objasni zašto, ali njeno prisustvo ostavljalo ga je bez daha i izazivalo u njemu erupciju iskonskih osjećanja.

Prvo jutro nakon desetak dana da u arhiv nije došao odmah po otvaranju. Zadržao se u društvu s Hanom.

Konačno pred sobom je imao važan dokument. Gutao je slova na staroj hartiji. Srce mu je udaralo kao ludo. Pokušao je da što prije iščita sve. 

Konjevićeva četa

Komandir: kapetan Anto Konjević

Komandi sastav: Poručnik Mihailo Grgurević, potporučnik Lazar Jovović, potporučnik Mato Radonjić, podoficir narednik Stanislav Kaluđerović.

Redovi: Ivo Bećir (Becir, Ivo Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Ilija Ćatović (Chatovich, Elia Pvt 1861 4th Regt. La.), Đuro Bojanić, Luka Kaluđerović (Kalugerovich, Luka Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Ilija Ćetković (Chetkovich, Elia Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Ivan Grgurović (Grgurevich, Ivan Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Marko Grgurović (Grgurevich, Marko Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Jovan Katić (Katich, Giovanni Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Ilija Cerović (Cezovich, Elia Pvt. 1861 Cognevich's Co. La), potporučnik Lazar Jovović (Jovovich, L. 2-Lt1861 Cognevich’s Co. La.), Đuro Kentera (Kentra, Giorgio Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Đuro Kovačević (Kovacevich, Giacomo Pvt 1861 Cognevich’s Co La), kaplar Niko Kovačević (Kovacevich, N Cpl 1861 Cognevish’s Co La), Luka Nikčević (Nikicevich, Luke Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Jovo Radulović (Radulovich, Giov Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La), Vicent Radović (Radovich, Vincent Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Nikola Mišković (Miskovich, Nicolo Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Bogdan Milinović (Milinovich, Bogdan Pvt. 1861 Cognevich’s Co. La.), Matija Radonjić (Radonich, Mateo 2-Lt1861 Cognevich’s Co. La.)...

Nakon što je fotografisao vojni izvještaj pojurio je da s Hanom podijeli novost otkrića. Još nije bila potpuno odjevena, uletio je u njen stan i pokazao fotografju koju je napravio. Iako nije dijelila strast za istorijom, zadrhtala je kad je vidjela ime svog pretka u vrhu dokumenta.

„Možeš li mi nešto više o njemu reći?“ Upitao je Brajan ne očekujući previše. Istraživačko iskustvo mu je govorilo da potomci o precima veoma malo znaju. 

„Nažalost samo nekoliko stvari koje sam ti već rekla.“ Brajan je bio obeshrabren. 

„Heej.“ odjednom se prisjetila Hana: „Ali tetka mog oca Lili ti možda može pomoći. Ima 93 godine, bila je britkog uma. Nijesam je dugo viđela, ali pokušajmo“.

Posjetili su njenu tetku u Domu za stare, trideset kilometara udaljenom od grada. Žena u invalidskim kolicima dočekala ih je u svojoj sobi. Zagrlila je sestričinu i srdačno pozdravila Brajana. Staričino oko se zamutilo na pomen njenog đeda. „Anto je rođen u Crnoj Gori, maloj zemlji na Balkanu. Nikada nije pričao o prošlosti. Pamtim ga najviše iz očevih priča i jednom dok sam mu dodirivala dugačke sijede brkove. Sjećam se da mi je tada rekao: „E, Lili, ti si jedina osoba koja ovo može, inače za ovo bi glava pala“. 

Tokom bitke za Orleans okupio je dobrovoljce i organizovao svoju četu koja je bila dio Luizijanske milicije. Mnogo je volio moju baku. Znaš da po njoj nosiš ime. Nikada mu nije mogla oprostiti godine provedene u ratu i strah koji je pretrpjela dok se nije vratio. Teško ga je pogodila smrt sina Stevana. Sahranjen je na groblju Sent Luis. Godinu dana nakon njegove smrti preminula je tetka Aneta. Sa sobom je uvijek nosio dvije stvari. Njih možete pronaći u staroj kući u kovčegu koji nije otvaran od smrti Lazara Jovovića, njegovog vjenčanog kuma. To je sve što vam mogu reći“. 

Brajan je poljubio staricu u smežurano čelo, zagrlio Hanu i krenuo da ide. „Čekajte“ zaustavila ih je starica: „Poklonio je dugački nož mom drugom đedu koji je poginuo u bici kod Getsburga. Na njemu je bio neki natpis za koji nikada nijesmo uspjeli znati što znači. Davno je to bilo, đeco“, umorno je saopštila starica, izvukla iz njedara starinski ključ i pružila ga Hani: „Od kovčega“. 

Jurili su kao ludi u iznajmljenom crvenom mustangu. Brajan je dodavao gas, a Hana je vrištala od uzbuđenja. Uz Brajana je otkrivala nepoznatu porodičnu prošlost. Unutrašnjost kuće je bila skoro sva prekrivena bijelim čaršavima. U podrumu su našli ogromni prašnjavi kovčeg od hrastovog drveta obložen kožom. Brajan je vješto otključao i otvorio. 

Sklonio je paučinu sa stare knjige koja ga je prva dočekala. „Gorski vijenac“. Nije bio siguran je li dobro pročitao natpis na čudnom pismu za koje je znao da je ćirilica. „Dođavola kakav je ovo krivi nož“, zapitala se Hana dok je na svom ajfonu guglanjem tražila odgovor na ovo pitanje. „Jatagan“ uzviknula je: „Pogledaj, na sječivu je neki natpis“, pružila je nož Brajanu. 

Brajan je prevrtao po kovčegu, kopao je dublje. Ruke do ramena bile su mu prašnjave. Metalni krst širokih krakova, u sredini je stojao broj 1853, sa crveno-bijelom trakom. Brajan je odmah prepoznao Orden za nezavisnost, veoma rijetko odlikovanje koje je te godine ustanovio crnogorski knjaz Danilo. Izvadio je i oštećene spise u najlonskoj foliji. Čitao je redom dokumenta.

KONFEDERATIVNE AMERIČKE DRŽAVE

26. mart 1861.

UKAZ

Na osnovu zemaljskog i božjeg zakona, a u skladu sa vojnim propisima, proizvodi se Antonije Konjević iz Luizijane, star 28 godina u čin pješadijskog kapetana 4. regimente, sa pravima i dužnostima od dana proizvođenja i postavlja na dužnost komandira čete u istoj regimenti.

Predsjednik

Džeferson Dejvis

DNEVNA ZAPOVIJEST

29. april 1862.

Pohvaljuje se Konjevićeva četa za odsudnu odbranu utvrđenja pomorskim pravcem rijeke Misisipi od strane snaga Unije. Kapetan Antonije Konjević se istako hrabrošću i uspješnim komandovanjem. Zapovijest se ima pročitati u svim jedinicama Konfederalne armije, državama Alabama, Virdžinija, Južna Karolina, Sjeverna Karolina, Misisipi, Luizijana, Džordžija, Florida, Teksas, Tenesi.

Glavnokomandujući general Robert Li

PORODICA JOVOVIĆ

San Francisko, 6. oktobar 1899.

Smrt mog i vašeg Lazara urezala je duboku bol u mom srcu. Zajedno smo se otisnuli u svijet. Zajedno smo ratovali u bratskom ratu na strani Juga. Kao potporučnik u mojoj četi kao lav se borio pred svojim vodom, kako to dolikuje njegovim sinovima. Putevi su nam se razišli kada je otišao za San Francisko. Njegovom smrću naša zajednica izgubila je iskrenog brata i dobrotvora u svijetu. Naše udruženje ostalo je bez dugogodišnjeg počasnog predsjednika. Sada se naši zemljaci koji prvi put dolaze neće pitati: „Đe je Lazar Jovović“. Ostade mi nažao što nemasmo ni ja ni on našega krša da mu pokraj groba metnemo.

Vaš

Anto Konjević

Izdvojio je jedan dokument i pročitao ga Hani:

Dragi Anto,

Ako čitaš ovo pismo više nijesam među živima. Nakon pobjede kod Čanselorsvila prijemjesec i više dana krenuli smo dolinom Šenandoa u veliku ofanzivu. Predosjećam da je kraj blizu. Dok pišem ređaju mi se slike kad smo kao đeca uzeli pasać i zagalili preko okeana. Mislili smo da ćemo se brzo vratiti, a kad shvatismo da više nema povratka, zaklesmo se da ćemo makar uz naš krš počinuti na oni svijet. Lazar, Jovan Vidović i nas dvojica. Teško sam se rastao od vas trojice kad ostadoste da rabotate u industriju ostriga, a ja odoh na sjever. Kad poče ovaj grdni rat, osnovasmo dvije čete Slavonian Rifles, u crnogorsku robu, ko je što imao, a svi s našim kapama. Tako i sad nakon dvije godine. Svi nas rado vide i prepoznaju. 

U ove dvije čete sa nama su poručnik Marko Popović, potporučnik Jovo Ramadanović i drugi. Ima nas i u drugim jedinicama,kaplar Stevo Vidović borio se prvo u 6. konjičkoj regimenti, pau italijanskoj gardi Evropske brigade, Petar Vukaloviću istoj brigadi, a Savo Vušković u 21. konjičkoj brigadi Alabame. Đuro Radović je u 8. četi 5. regimente. 

Na strani Unije bori se Stevan Nikolić u četi kapetana Homera u 13. pješadijskoj regimenti Konektikata. Džeferdare što nam zajmi Savo Nišov Bajica iz njegove antikvare u San Francisku, pokrljasmo u borbi sa Jenkijima. Šaljem ti ovaj jatagan. Poslužio mi je dobro. Neka ga nosi onaj ko pretekne da ostane u ovoj tuđini za pomen na nešto naše iz otadžbine. Zbogom prijatelju. Čuvaj mi Hanu.

1. jul 1863. Getisburško polje

Nikola Danilović

10. pješadijska luizijanska regimenta

Hana je zaplakala. Shvatila je momenat i dubinu priče. Pismo je napisano dva dana prije smrti, a Nikola ga je uputio mužu svoje sestre. Brajan nije ispuštao iz ruku jatagan. Imao je osjećaj da je držao relikviju. Getsburg je bio jedan od najvažnijih tačaka u američkoj istoriji. 

„Čekaj“, reče Hana. Otišla je do obližnje cvjećare. Nakon pet minuta izašla je s cvijećem. Nosila je planinske ruže, s natpisom na traci. „To su krši iz rodnog kraja“, pokazala mu je nekoliko svijetlosivih krša u desnoj ruci. „Kako si ih našla?“ upitao je Brajan oduševljeno.

„Saznala sam da u Montani živi mnogo potomaka ljudi iz Crne Gore, zamolila sam ih da mi pošalju koji komad“, namignula je intrigantno. „Kažu da toga ima mnogo u Crnoj Gori“. 

Iako je groblje bilo prostrano, lako su našli grobno mjesto. Na zaobljenoj omanjoj ploči jasno je bila vidljiva američka i crnogorska zastava s ukrštenim katarkama. Ispod je pisalo: „Kapetan Atnony Cognjevich, rođen 1833. preminuo 23. februara 1908.“

„A sad je red da mi kažeš kako si našao moj broj?“ Pitala je Hana znatiželjno čekajući njegovu reakciju. „Pa ja se bavim istraživanjem“, Brajan je kroz šalu zaobišao konkretan odgovor.

Hana je bila pametna žena: „Da, dragi, istraživanjem prošlosti, ali ovdje se radi o nečemu sasvim drugom. A i čitao si ono pismo na potpuno nepoznatom jeziku. Kakve ti imaš veze s tom zemljom?“, pokušavala je da pronikne u nepomičnost njegovog lica. 

„Da ti nijesi neki agent“, u šali je Hana nastojala razbiti zagonetnost njegove ćutnje. „Možda“ je bio njegov odgovor. 

Prepustio se magnetnoj privlačnosti, zagrlio je dok mu je u glavi bio natpis s jatagana: „Ne drži me žedna“.

(Objavljeno u knjizi "Đačka četa" u izdanju Fokalizatora, 2024)