U državama vladavine prava pretres stana predstavlja jednu od najdrastičnijih mjera državne prinude. U bezbjednosno-političkom folkloru u kome trenutno živimo u Crnoj Gori, pretres je pak postao nešto između rijalitija, PR kampanje i političkog performansa. Za ulazak države u nečiji dom danas je dovoljno imati “operativna saznanja”, tu magičnu pravnu kategoriju koja u bezbjednosnom sektoru znači i sve i ništa.

Policija napiše inicijativu da postoje “osnovi sumnje” da bi se pretresom mogli pronaći tragovi krivičnog djela ili dokazi, uglavnom vezani za nedozvoljeno držanje oružja. Nakon toga se nađe sudija koji efikasno donese naredbu za pretres sa obrazloženjem koje se svodi na to da je policija tako tražila. U naredbi ni slova o tome na čemu se zasniva osnov sumnje. Slijedi upad policije u objekte, saopštenja su spremna unaprijed, a javnosti se predstavi nova epizoda serije „Borba protiv mafije“. Rezultat je da se na kraju pretresom ne pronađe ništa. Ali, to nikoga ne zabrinjava jer cilj nije ni bio pronalaženje dokaza. Cilj je proizvodnja slike i predstave. 

Kada postupak na kraju propadne, jer mora propasti pošto pravo ipak nije Facebook status demokrata, ministra ili direktora policije, onda kreće druga faza operacije. A druga faza je napad na sudije. Tada nastupa dobro poznata retorika političke partije koja rukovodi bezbjednosnim sektorom. Sudije koje odbiju da potvrde konstrukcije bez dokaza postaju “problem sistema”, “zaštitnici kriminala”, “ostaci bivšeg režima” i ljudi koje treba “vetingovati”. Drugim riječima, sudija je dobar samo dok potvrđuje ono što oni traže. 

Posebnu ironiju predstavlja činjenica da niko ne traži odgovornost i veting sudija koji donose neobrazložene nezakonite naredbe za pretres na osnovu kojih se ne pronađe ništa. Očigledno da ljudima koji fromalno rukovode bezbjednosnim sektorom, a suštinski ga devastiraju, problem nije sudija koji donosi nezakonite naredbe. Takve sudije njima trebaju.

Najveću cijenu ovakvog sistema sada plaćaju institucije i profesionalci unutar njih. U policiji nesumnjivo postoji značajan broj ozbiljnih, profesionalnih i operativno sposobnih ljudi koji razumiju šta znači zakonit rad. Ovakav sistem urušava njihov profesionalni integritet i integritet profesionalne policije u cjelini. 

Posljednji pretresi u Nikšiću, sprovedeni zbog navodnog ugrožavanja sigurnosti direktora policije nakon objavljivanja snimka vožnje majbaha na javnom mjestu, možda najbolje oslikavaju u šta se pretvara bezbjednosni sektor kada se institucije podrede kultu funkcije i ličnosti.

I ovim pretresima prethodile su nezakonite naredbe suda, a rezultat je takođe bio da ništa nije pronađeno. Nije pronađeno oružje zbog koga je sud naredio pretres, nije pronađen plan atentata, nije pronađena organizovana zavjera, nije pronađeno praktično ništa što bi opravdalo nivo represivne reakcije. 

Poruka ove akcije bila je jasna: „Direktora policije ne smijete kritikovati, snimati, komentarisati, pa gotovo ni pogledati ako ga sretnete.“ Dakle, nakon prijetnji direktora policije novinaru Komneniću da će biti procesuiran zbog pitanja, prekršajnog procesuiranja poslanika Kneževića zbog uvreda upućenih direktoru, sada se ide i korak dalje. Korak ka stvaranju atmosfere u kojoj se javnost treba navići da je direktor policije neka vrsta nedodirljive institucionalne svetinje.

A svaka svetinja, naravno, zahtijeva i svoje tumače, pa se u javnom prostoru pojavljuju dežurni apologeti sa gotovo nadrealnim tezama da je objavljivanje snimka vozila direktora policije na javnom mjestu „skoro pa pokušaj atentata“. Treba li podsjećati da takve ocjene obično dolaze od onih koji su na sličan način hvalili i branili sve prethodne direktore policije? To je nivo dramatizacije koji vrijeđa inteligenciju i građana i profesionalaca u samoj policiji.

Takve izjave nijesu samo besmislene, one su institucionalno štetne. One relativizuju stvarne prijetnje po bezbjednost i banalizuju ozbiljne bezbjednosne procjene. Štetu policiji ne nanose oni koji kritikuju zloupotrebe, ni oni koji objavljuju snimke, a ni javnost koja postavlja pitanja. Najveću štetu nanose oni koji policiju koriste kao sredstvo političkog prestiža i lične zaštite. Onog trenutka kada policijske akcije počnu da djeluju kao reakcije na povrijeđenu sujetu funkcionera, povjerenje se urušava mnogo brže nego što bilo kakva kriminalna grupa može da ga uruši.

Rad i kredibilitet profesionalnih policajaca biva kompromitovan svaki put kada se policija uvlači u političko-medijske performanse čiji je jedini cilj stvaranje slike moći i nedodirljivosti rukovodilaca. Danas upravo to policiji radi njen direktor i njegovi politički pokrovitelji. A profesionalna policija ne traži od građana da se plaše direktora. Profesionalna policija traži da građani vjeruju zakonu. Sve drugo je opasna zamjena. Izgleda da na djelu trenutno imamo svojevrsni veting – veting za ljudska prava, odnosno tihi proces provjere za koga ona još važe, a za koga se mogu suspendovati čim to zatraže politika, policijski PR ili povrijeđena sujeta funkcionera.