Ova zemlja ima zajeban karakter, što veli Dubioza kolektiv.

Posrtala je, nije da nije, ali imala je i kad. Tako je to kad imaš dugu istoriju. Srećom, vazda s istim ishodom: na kraju uvijek odbije poslušnost nacionalistima, fašistima i ostaloj žgadiji pa ostanu prsnute vreće. Nekad im se ispriječi istorija, nekad geografija, a najčešće demografija.

Tako je i ove godine neko iz te fele ozbiljno mislio da će jednim potezom uspjeti da zagadi 13. jul i zgadi 21. maj. I to ne bilo kakvim potezom, nego neočetničkim dernekom u Pljevljima u organizaciji tzv. srpskog kulturnog centra što nosi ime po ljubitelju Hitlera, patrijarhu Varnavi Rosiću. Dernek su, logično, planirali na trgu imenovanome po 13-julskome ustanku protiv fašizma. Ne bi me čudilo da je uz crne zastave s lobanjama bila planirana i projekcija Nedićevih govora, da groteska bude potpuna. Crna Gora zaista livin' la vida loca.

A jesu i ovo dozlaboga kokuzna vremena. Uživo pratimo ozbiljnu devalvaciju i etike i estetike, a vodeće figure cjelokupne društvene scene svakodnevno trigeruju snažan transfer blama. Na rubu smo vrijednosnoga bankrota, pa čovjek poželi trajan logout iz stvarnosti. Drugačije bi bilo da je i naš život Švicarska, ali *ebiga, nije. Zato je valjda i posve razumljivo što su se neki bunili da nam na Cetinju pjeva onaj čiji život to jeste. A i što će nama iko drugi? Naročito ako taj neko 21. maja na cetinjskome trgu može grunuti: „Za ovaj grad nije umrijeti grijeh!“

No vratimo se pljevaljskoj bici. Prije više od 80 godina inžinjer Lazar Jauković minirao je most da zaustavi Talijane i četnike da iz Pljevalja krenu ka jugu Crne Gore. Most je opet svježe renoviran, a za zaustavljanje neočetničkih bahanalija danas je bio dovoljan policijski papir. Civilizacijski napredak, što bi se reklo.

A zamislite da je u Crnoj Gori Islanđanka Bjork zapjevala: Declare independence! Kakva bi tek to tempirana bomba u temeljima države bila! Zamislite!

Novo vrijeme, novi ljudi, okupator novi. Motivi su im isti, pravim imenom ih zovi.

Ozbiljno, što ova mlađarija iz digitalnoga doba ne bi ośetila malo retro VHS energije devedesetih s maskirnim uniformama, crnim zastavama i kokardama? Pa nijesu pljevaljski hipsteri htjeli ništa više od toga! Samo da angažuju tribute band propasti.

Kakav bi to Spasovdan bio! Kažu oni što znaju pjesme toga baja da je registar njegovih stihovanih pokliča jezivo poznat: isti pozivi na mržnju svega i svih drugačijih kao krunski dokaz sopstvene vrijednosti. Kao da su izašli direktno iz glave popa Mace, bajo moj!

Ali, ipak je i ovo jedna simbolička pobjeda i dokaz da crnogorske zastave uvijek su iste boje, u njima ljubav stanuje. Ne zbog folklora, nego zato što, ma koliko nekad neizgledna situacija bila, većinska Crna Gora u konačnici izabere dobre note umjesto koračnica i istinu umjesto mitomanije.

Možda baš zato u Crnoj Gori 2006. godine i nije prošao poziv srpsko-crnogorskoga dvojca iz Flamingosa da se m(ij)eša kukovima jedan l(ij)evo, desno dva. Ideja zajedništva ocrtana je bila kao koreografija: samoproglašeni pobjednici određuju pokrete zamađijane i pasivne publike.

Umjesto toga pobjeda crnogorskoga No Name spektakularno je najavila raspad državne zajednice. Još istu noć čuli smo zvižduke i uigrane jauke kako igrali smo dobro, ali zajebo nas sudija. Dva mjeseca kasnije s iste adrese ista molska ljestvica i isti jecaji o krađi i nepravdi, koji i dvadeset godina kasnije istim zvonom gore prolamaju.

Pjesma, vele, ima univerzalni jezik. Ali ujedno može služiti i kao tumač političkih nakana. Zato je 2006. No Name bio predznak ishoda referenduma, a 2026. otkazani Baja podśetnik da je borba samo promijenila binu, s istim ishodom.

A zamislite da je u Crnoj Gori Islanđanka Bjork zapjevala: Declare independence! Kakva bi tek to tempirana bomba u temeljima države bila! Zamislite! Protect. Your. Language! Raise your flag! Raise your flag!