Prvi je maj. Međunarodni Dan rada. Praznik proleterijata, obespravljenih i zaboravljenih radnika svih zemalja – ujedinite se! Praznik rada koji slavimo u zemlji u kojoj niko ne radi svoj posao ili, ako ga radi, radi ga krajnje pogrešno, površno i često zlonamjerno.

I taman kad pomislite da smo dotakli dno, neko iz vlasti uzme lopatu – čisto da provjeri ima li ispod još koji sloj dna. I ima, naravno da ima. Jer ovo više nije ni niz grešaka, ovo je sistem. Sistem u kojem nesposobnost nije izuzetak nego kvalifikacija. U kojem je ironija postala zvanični jezik upravljanja državom, a zdrav razum neprijateljska propaganda.

Gledamo kako se urušava ono što je generacijama građeno – poljoprivreda, institucije, obraz, minimum dostojanstva – i slušamo objašnjenja koja vrijeđaju i inteligenciju i strpljenje. Sve uz osmijeh, samouvjerenost i poneku zastavu koja, eto, nije baš ta, ali koga briga – ionako smo svi postali statistička greška u njihovim izvještajima.

Jer, kako biste vi, ako ste nepristarasni i bazično pismeni, ocijenili reakciju ministra poljoprivrede, u zemlji u kojoj se svakog dana gase farme, prolijeva miljeko i napuštaju sela... na informaciju da Crna Gora uvozi veće količine hrane nego do sada, usklik radosti da je to zato što nam je bolji standard pa više jedemo. Zaprlo nam!

Jer vidite, ministar Joković, svijet oko sebe, koji često ne razumije baš najbolje, posmatra kroz sebe i kroz svoje ružičaste naočare. Njegov rezon je jasan – dok nisam bio ministar i dok sam plaćao iz svog džepa za hranu jeo sam manje, sada jedem puno više jer plaća država. Pa logično zaključuje da je povećani uvoz hrane baš zbog toga. 

Vrijeme je za nešto što zvuči staro, izlizano, skoro pa zaboravljeno – ali nikad potrebnije: Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Crnogorci svih stranaka, ujedinite se

Još ako tome nadodate one račune Demokrata kada po restoranima naprave popekocide, ostaje nam da širom otvorimo granice i pokoljemo ovo malo preostale stoke – samo da su stomaci puni. Sjećate li se „jagnjećih brigada“ i štrajka glađu sa 1.000 njemačkih maraka u džepu, događanje naroda i drugih mantri za ljudska stada? Kako tada tako i sada, isti je šablon samo su ondašnje „ovčice“ postale bravi.

Ili, da vam neko iz nekog razloga, stručnog svakako ne, pokloni upravljanje nad ministarstvom evropskih integracija, i kaže vam: „Samo se ponašaj kao da znaš šta radiš i ništa ne diraj. Situacija je takva da će nas primiti šta god mi uradili, śedi tamo i ne diraj baš ništa“. 

I onda vam se desi situacije da njemačkog minista dočekate sa zastavom Belgije. Kako gospođo i gospodo iz kabineta, kako? Koliko treba da ništa ne znate da biste uradili ovako nešto zbog čega svi mi osjećamo nacionalnu sramotu. 

Da ste angažovali djecu iz obdaništa ubijeđen sam da bi vam više od pola njih reklo da se promašili zastavu. Šta sa vama nije u redu? U ovoj eri chatGPT-a gdje možete u svakom trenutku zatražiti pomoć vi niste u stanju ni ovo da uradite kako treba. A trebalo je samo da śedite i ne radite ništa. 

Ili, da nas poslanica PES-a danima ubjeđuje kako će na Veljem brdu biti velegrad za siromašne, samo volje, kaže udarna pesnica PES-a... Samo volje i dubokih cipela, sve ostalo će nam iz Dubaija poslati.

Ili, da su vam toliko vremena u bjekstvu bivša tužiteljka i sin bivše predsjednice Vrhovnog suda, i da vam ministar u Skupštini izjavi da zna đe su bili. Znamo i mi đe su bili - bili su kod kuće pod vašom prismotrom. Nas zanima đe su sada i kada će biti uhapšeni i zašto o tome pojma nemate. 

I, čisto onako iz radoznalosti, a i pitam za druga. Ako je direktor policije više puta ponovio kako Miloš Medenica nije počinio nikakvo krivično djelo, čak ni prekršaj time što je napustio mjesto boravka, kako i na osnovu čega hapsite dvojicu momaka koji su mu, navodno pomagali u tome. Pomagali u nečinjenju ničega? Dva puta ništa je ništa – crva nije ni bilo. 

Ili ga je bilo samo onog dana dok je trajalo ispitivanje ministra u Skupštini, pa da bar o nečemu ima da priča kada odradi onaj obavezni dio o ugroženosti Demokrata i njihovoj nadljudskom borbi protiv kriminala.

Ili, da kao premijer sat vremena zakasnite na događaj visoke kategorije jer se „zaigrao“ po Pljevljima.

Ili...

Pet godina. Pet godina u kojima su skakavci pojeli sve što su mogli dohvatiti – i materijalno i simbolički. I sad kad je ostala oglodana konstrukcija države, očekuje se da aplaudiramo jer, zaboga, “više jedemo”.

E, pa nećemo.

Jer ako postoji makar minimum svijesti, ako postoji makar trag odgovornosti prema ovoj zemlji, onda je vrijeme da se prestane sa podjelama koje su nam servirane kao sudbina. Vrijeme je da se prestane sa partijskim rovovima iz kojih više ni oni koji u njima sjede ne znaju zašto pucaju.

Vrijeme je za nešto što zvuči staro, izlizano, skoro pa zaboravljeno – ali nikad potrebnije:

Proleteri svih zemalja, ujedinite se.
Crnogorci svih stranaka, ujedinite se.

Ne zbog ideologije. Ne zbog prošlosti. Nego zbog elementarnog opstanka. Zbog toga da se ponovo nauči šta znači raditi svoj posao. Da se obnovi ono što je urušeno. Da se vrati minimum reda u haos koji se prodaje kao napredak.

Jer ako čekamo da oni koji su sve ovo napravili to i poprave – bojim se da ćemo uskoro slaviti Prvi maj kao Dan sjećanja na nešto što je nekad ličilo na državu.