Aktuelna politička stvarnost gotovo po pravilu preokupira našu pažnju i određuje teme o kojima, makar mi kolumnisti, osjećamo obavezu da pišemo. U toj stalnoj potrebi da odgovorimo na dnevno, često zaboravimo da zabilježimo ono trajno, vrijeme koje je, mimo politike, imalo i svoje draži i svoje odbojnosti, ali prije svega svoju ljudsku mjeru. A upravo ta mjera, nevidljiva u trenutku, postaje najjasnija tek kada se od nje dovoljno udaljimo.

Jedan, naizgled kratak, a u suštini dug period svog života proveo sam u sistemu koji danas mnogi posmatraju sa distancom, u tadašnjoj JNA, u vremenu kada je služenje vojnog roka bilo obaveza, a ne izbor mladosti Jugoslavije. Sticajem okolnosti, pripadao sam generaciji koja je vojni rok služila nakon završenog fakulteta, što je već samo po sebi pravilo razliku. 

Nove generacije dolazile su iz srednjoškolskih klupa, u jeku mladosti, bez većeg životnog iskustva. Te četiri godine razlike, na papiru male, u takvom okruženju postajale su i te kako velike. Stariji po godinama, bili smo i stariji po odgovornosti, i prema sebi, i prema drugima.

U toj neobičnoj hijerarhiji mladosti bilo je onih koji su prerano sazreli, ali i onih koji su, uprkos uniformi, ostajali djeca. Ipak, u tom šarenilu karaktera, naravi i porijekla, stvarao se poseban oblik zajedništva. Mladi ljudi iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, spojeni istim pravilima i istim ograničenjima, učili su jedni o drugima više nego što bi to ikada mogli u slobodnom životu. Tu su se rađala prijateljstva, neka kratkotrajna, prekinuta onog dana kada bi posljednji put izašli iz kasarne, a neka, rjeđa, ali snažnija, opstajala su i nadživjela sve kasnije godine.

Ovo je priča o jednom takvom prijateljstvu

Početak služenja vojnog roka bio je, bez pretjerivanja, jedno od najneprijatnijih iskustava u životu. Taj trenutak kada izgubite i ono malo lične kontrole nad sobom, kada vas ošišaju bez pitanja, kada vam dodijele odjeću po broju, a ne po mjeri, kada tijelo zaprašuju kao da ulazite u neki drugi svijet, svijet bez individualnosti. Danas, iz ove perspektive, to djeluje gotovo nestvarno, ali tada je to bio ulazak u realnost koja nije poznavala kompromis.

Vremenom, međutim, i najteže postaje rutina. Čovjek se prilagođava, jer mora. I upravo u toj borbi za svakodnevno preživljavanje, bira one na koje može da se osloni, ne iz interesa, već iz potrebe. Birate ljude koji ne traže protivuslugu, koji su tu jer razumiju, jer osjećaju, jer dijele isto iskustvo.

Među njima bio je i on

Visok, gotovo upadljivo iznad svih nas, ali bez ijedne crte koja bi odavala potrebu da tu visinu koristi kao prednost. Naprotiv, njegova snaga bila je u nečemu mnogo rjeđem: u blagosti. U vremenu kada su mnogi snagu poistovjećivali sa grubošću, on je pokazivao da istinska snaga leži u smirenosti. Njegovo prisustvo nije bilo prijetnja, već sigurnost. Bio je mladić koji nikada nije podizao glas, ali ga je svako čuo. Koji nikada nije tražio pažnju, ali ju je prirodno dobijao.

Ako bih tu njegovu osobinu morao opisati jednom slikom, prije bi to bila tišina kamenog zida u hladu, nenametljiva, ali pouzdana. Nije tražila pažnju, ali se na nju moglo osloniti. Njegova prisutnost nije bila glasna, ali je unosila red i smirenost u prostor oko nas. U vojsci, gdje su takve osobine rijetke, njegova blizina djelovala je kao ravnoteža, nešto što ne primijetiš odmah, ali bez čega bi sve bilo znatno teže.

Ja iz Ulcinja, on iz Titograda. Dovoljno da nas poveže više nego što smo tada mogli razumjeti. Zajedno u Zadru, gradu koji nas je osvajao i svojom istorijom i svojom ljepotom. U ljetnjim večerima, ležeći na betonu ispred montažne zgrade unutar kasarne, gledali smo nebo prepuno zvijezda i razgovarali o životu poslije vojske. Takve noći, možda jednostavne na prvi pogled, bile su zapravo trenuci u kojima su se oblikovale naše buduće sudbine.

Ja sam maštao. Možda i previše. Sanjao sam da napustim posao kojim sam se tada bavio, koji me je čekao po završetku vojnog roka, i okrenem se restoranskom poslu, da spremam jela koja su nam u vojsci nedostajala. Možda je taj san bio izazvan vojničkom hranom, možda onim sardinama koje smo dijelili sa galebovima, posmatrajući kako ih oni jedu bez truda, kao da i oni pripadaju nekom sistemu u kojem se ne mora boriti mnogo za opstanak.

Posebno smo pamtili jedan omlet iz Zadra, jednostavan, ali savršen. Sa prženim krompirićima umjesto sira. Nikada nam ga nije bilo dosta. I svaki izlazak u grad bio je nova prilika da ga ponovo naručimo, kao da time potvrđujemo da van kasarne postoji neki drugi, drugačiji svijet.

On, za razliku od mene, nije maštao, on je znao. Njegova sigurnost bila je gotovo nevjerovatna za te godine. Govorio je da će upisati Fakultet dramskih umjetnosti, da će postati glumac, da će igrati na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. I ne samo to, govorio je da će jednog dana igrati i lik crnogorskog Vladike.

Dok je on to izgovarao sa ozbiljnošću koja nije ostavljala prostor sumnji, ja sam, polušaljivo, tražio da mi potpiše autogram, na bioskopskoj ulaznici, dok smo pri izlascima u gradu gledali i filmove. Danas, kada se sjetim tih trenutaka, shvatam da sam možda već tada znao ono što će vrijeme tek potvrditi.

Ali vojska nije bila samo prostor snova. Bila je i prostor ograničenja. U to vrijeme, vojnicima nije bilo dozvoljeno da ulaze u vjerske objekte. Ipak, jednog dana, pred kraj mog služenja, moj prijatelj mi je rekao da bi bila prava šteta biti u Zadru, a ne ući u zadarsku katedralu.

Ušli smo.

Ne iz prkosa, već iz potrebe da ostanemo ljudi, a ne samo vojnici. Kada smo se zapitali šta ako nas vojna policija zaustavi, pronašli smo opravdanje u kulturi, u znanju, u radoznalosti, pa i u toj našoj vjerskoj raznolikosti koja je, makar na riječima, uvijek bila prihvatljivo objašnjenje. Ali istina je bila jednostavnija od svakog opravdanja: željeli smo da vidimo, da osjetimo, da razumijemo, i onu drugu stranu kulturne baštine, onu koja se ne uči iz udžbenika, već iz ličnog iskustva.

Taj korak preko praga bio je, na neki način, mali izlazak iz sistema, podsjećanje da granice postoje dok ih prihvatamo bez pitanja. U tom kratkom trenutku tišine, pod svodovima koji su trajali duže od svih naših pravila, shvatili smo da postoje vrijednosti koje ne pripadaju ni jednoj uniformi, ni jednoj komandi, već čovjeku.

I dijelili smo sve: pakete Jugo-pošte koje su majke slale, a u njima zalogaje što su stizali kao mali praznici; napore obuke, ljetnja kupanja na plaži unutar kasarne, desetine kilometara trčanja, ali i one tišine između riječi koje govore više od svakog razgovora. To je bilo prijateljstvo koje nije tražilo potvrdu, jer je živjelo u svakom danu: tiho, postojano, bez potrebe da se objašnjava.

Mrtva straža

Nekoliko dana pred kraj služenja, kapetan baterije, čovjek čije su odluke rijetko tražile objašnjenje, odredio je da upravo ja, njegov dotadašnji najpouzdaniji saradnik, administrator i čuvar tajni, preuzmem vođenje voda na tzv. mrtvoj straži. Razlozi su ostali neizgovoreni, ali dovoljno jasni da se naslute. Vod je bio sastavljen od vojnika onih nacija koje nijesu pripadale njegovom krugu, što je zadatku davalo dodatnu, nevidljivu težinu. Mrtva straža nije bila samo dužnost, bila je prostor neizvjesnosti, gdje pravila postoje, ali sigurnost ne dolazi s njima.

Iako nije bio raspoređen u taj vod, moj prijatelj se prijavio dobrovoljno. Bez riječi koje bi to posebno objašnjavale, stao je uz mene, svjestan da se takvi zadaci ne dijele po naređenju, već po povjerenju. U toj odluci nije bilo potrebe za dokazivanjem, ali je bilo svijesti da se neke situacije ne prolaze sami, i da je upravo u njima prisustvo drugog čovjeka važnije od svake naredbe.

Vrijeme je, kao i uvijek, učinilo svoje. Moj odlazak iz Crne Gore i njegov profesionalni put razdvojili su nas u stvarnosti. Ali ne i suštinski. On je postao ono što je govorio da će biti, glumac, prepoznatljiv, cijenjen, prisutan u domovima mnogih kroz televiziju i film. Ali, važnije od svega, ostao je ono što je bio i tada.

Čovjek

U vremenu kada uspjeh često preoblikuje ljude, a priznanja znaju da promijene i glas i pogled, on je ostao isti. Otac, suprug, prijatelj. Čovjek koji ne zaboravlja i koji ne preskače ljude u sopstvenoj biografiji. Čovjek koji razumije, ne zato što mora, već zato što mu je to u prirodi. Njegova dobrota nije bila trenutak mladosti, niti faza kroz koju se prolazi, ona je ostala trajna mjera njegovog karaktera. Tiha, nenametljiva, ali postojana. A takvi ljudi, danas možda više nego ikada, nijesu samo vrijedni pažnje, oni su rijetki.

Zato ova kolumna nije samo sjećanje. Ona je podsjetnik da najvažnije priče ne žive u naslovima, već u onome što ostaje iza njih. U odnosima koji traju bez potrebe da se dokazuju. U trenucima koji nijesu zapisani, ali su presudni. Jer vrijednost čovjeka ne mjeri se njegovim uspjehom, već sposobnošću da ostane čovjek i onda kada uspije, kada ima razlog da se promijeni, a ipak to ne učini.

Prijatelju, eto me opet ovog ljeta u Crnoj Gori. Možda odemo zajedno do Zadra. Možda ponovo uđemo u onu katedralu, bez pitanja i bez opravdanja, kao nekada. Možda potražimo onaj omlet, ili onaj sladoled kod mojih zemljaka, koji se nekada nije naplaćivao, jer je i to bio dio jednog vremena u kojem se više davalo nego računalo.

A možda samo sjednemo negdje, bez plana i bez potrebe da bilo što objašnjavamo. Kao nekada. Da otvorimo kutiju sardina, naspemo čašu crnogorskog Vranca i, uz osmijeh koji razumije više nego riječi, odradimo posao tih galebova koje smo nekada posmatrali.

Jer neke stvari se, u suštini, nikada ne mijenjaju. Mijenjaju se samo okolnosti, mjesta i izvršioci. Ono što ostaje, to je čovjek. I to je dovoljno.